Smještena između rijeke Jordan i Sredozemnog mora, Palestina je u prvoj polovini 20. stoljeća postala pozornica velikih obećanja, tajnih sporazuma i dramatičnih političkih preokreta. Odlukom Vijeća Lige naroda, 29. septembra 1923. godine stupio je na snagu britanski mandat nad Palestinom, upravni aranžman koji je od samog početka nosio u sebi klicu sukoba.

Britanska politika prema Palestini razvijala se od sredine Prvog svjetskog rata u duhu proturječja. S jedne strane, tokom rata Britanci su od arapskih plemena, koja su ustala protiv osmanske vlasti, dobili ključnu vojnu pomoć. Arapi su vjerovali u obećanja iz korespondencije McMahon–Hussein iz 1915. godine, prema kojima će im biti priznata nezavisnost nakon rata.

No, već 1916. godine otkriven je Sykes–Picotov sporazum, tajni dogovor Londona i Pariza o podjeli Bliskog istoka. Dok su Arapi gajili nadu u vlastitu državu, velike sile su ih već bile ucrtale u mape svojih interesnih zona.

Vrhunac britanskih kontradikcija došao je 1917. godine. U pismu koje je tadašnji ministar vanjskih poslova Lord Balfour uputio lordu Rothschildu, jasno je iskazana podrška osnivanju „nacionalnog doma za jevrejski narod u Palestini“. Ova tzv. Balfourova deklaracija postala je osnova kasnijeg mandata, ali i izvor trajnog sukoba između Arapa i Jevreja.

Nakon raspada Osmanskog carstva, na mirovnoj konferenciji u San Remu 1920. godine odlučeno je da mandat nad Palestinom pripadne Velikoj Britaniji, dok je Francuska dobila Liban i Siriju. U formalnom smislu, mandat je odobren od strane Lige naroda 24. jula 1922. godine, a na snagu je stupio 29. septembra 1923. godine.

Britanija je tako dobila gotovo neograničene zakonodavne i upravne ovlasti nad Palestinom. Mandat je eksplicitno potvrdio načela Balfourove deklaracije, uključujući pravo Jevreja da se naseljavaju bilo gdje zapadno od Jordana. Velika Britanija je bila dužna stvoriti političke, administrativne i ekonomske uslove za ostvarenje tog cilja.

Ipak, od prvog dana britanska uprava bila je razapeta između suprotstavljenih interesa dviju zajednica. Dok su cionistički pokreti vidjeli mandat kao instrument za ostvarenje sna o jevrejskoj državi, Arapi su ga doživljavali kao izdaju i kolonijalno nametanje.

Tokom 1920-ih i 1930-ih, Palestina je svjedočila velikim migracijskim valovima Jevreja, posebno iz istočne Evrope i Sovjetskog saveza. Četvrta alija (1924–1932) dovela je u Palestinu oko 80.000 imigranata, uglavnom iz Poljske, dok je peti val (1929–1939) donio dodatnih 250.000, bježeći od rastućeg antisemitizma u Evropi.

Ovi talasi naseljavanja mijenjali su demografsku i ekonomsku sliku zemlje. Tel Aviv je prerastao u centar jevrejskog života, a jevrejski doseljenici ulagali su u industriju, trgovinu i poljoprivredu.

Međutim, to je izazvalo ogorčenje kod domicilnog arapskog stanovništva. Kupovina zemlje, često posredstvom velikih zemljoposjednika, dovodila je do iseljavanja arapskih seljaka. Britanske vlasti pokušavale su balansirati, ali nisu uspjele spriječiti rastuće nasilje.

Nemiri su počeli već 1920. godine, a kulminirali su 1929. godine krvavim incidentima u Hebronu i drugim gradovima, kada je ubijeno 133 Jevreja. Kolonijalni sekretar Passfield tada je nasilje objasnio reakcijom na masovnu jevrejsku imigraciju i kupovinu zemlje.

Suočeni sa sve većim sukobima, Britanci su pokušali pronaći kompromis. Winston Churchill, tada kolonijalni sekretar, 1922. godine ograničio je obaveze iz Balfourove deklaracije i odvojio Transjordaniju od Palestine, ostavljajući je pod britanskom kontrolom, ali kao arapski emirat kojim je vladao Abdulah, sin šerifa Huseina iz Meke.

Tokom 1930-ih i 1940-ih vlada u Londonu je donosila različite „Bijele knjige“ kojima je nastojala ograničiti jevrejsku imigraciju i predložiti podjele teritorije. Ipak, nijedna od tih politika nije zadovoljila ni jednu stranu. Jevreji su ih smatrali izdajom, a Arapi potvrdom kolonijalne pristranosti.

Drugi svjetski rat i holokaust dramatično su promijenili kontekst. Nakon rata, valovi preživjelih Jevreja krenuli su prema Palestini, uprkos britanskim ograničenjima. Sukobi između cionističkih organizacija i britanskih vlasti poprimili su i terorističke oblike, napadi na britanske vojnike i institucije postali su gotovo svakodnevni.

Pod pritiskom međunarodne zajednice, posebno Sjedinjenih Američkih Država, Britanija je 1947. godine najavila da se povlači iz Palestine i mandat predaje Ujedinjenim narodima. Generalna skupština UN-a 29. novembra 1947. godine usvojila je Rezoluciju o podjeli Palestine na jevrejsku i arapsku državu, dok je Jerusalem trebao imati poseban međunarodni status.

Za Jevreje je to bila dugo očekivana prilika. Dana 14. maja 1948. godine, dan prije formalnog završetka britanskog mandata, u Tel Avivu je proglašena nezavisnost Države Izrael. Prvim predsjednikom postao je Chaim Weizmann, a prvim premijerom David Ben Gurion.

Britanski visoki povjerenik Alan Cunningham napustio je zemlju, ostavljajući iza sebe prostor u kojem su već buknuli prvi izraelsko-arapski ratovi.