Zapadni Balkan je mnogo više od pukog tranzitnog koridora za migrante koji se kreću prema sjeveru. Regija se suočava sa vlastitim složenim migracijskim realnostima, uključujući značajan odliv stanovništva koji smanjuje radnu snagu, naslijeđe internog raseljavanja iz sukoba 1990-ih i različite kapacitete za upravljanje tražiocima azila.

Prošlosedmični Samit o Zapadnom Balkanu u Londonu, koji je organizirala Velika Britanija, navodno ima za cilj jačanje regionalne saradnje i ponovno potvrđivanje puta Zapadnog Balkana ka EU.

Međutim, dominantna podstruja bila je Velika Britanija koja je iskoristila platformu za unaprijeđenje vlastite agende o ilegalnim migracijama, vršeći pritisak na Balkansku šestorku (WB6) za dublju saradnju u upravljanju tokovima koji prolaze kroz region.

WB6 su predstavljali albanski premijer Edi Rama, Milojko Spajić iz Crne Gore, Hristijan Mickoski iz Sjeverne Makedonije i Đuro Macut iz Srbije, kao i predsjedavajuća Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, Borjana Krišto, i Albin Kurti sa Kosova.

Iako su dogovoreni konkretni koraci poput dodavanja Srbije i Crne Gore u zajedničku radnu grupu, ova epizoda jasno osvjetljava nesigurnu poziciju Zapadnog Balkana: uhvaćen između sporog pristupanja EU, značajnih unutrašnjih izazova i vanjskih pritisaka da djeluje kao tampon zona Evrope.

Da bismo shvatili koliko je opasan migracijski pritisak Ujedinjenog Kraljevstva za regiju, moram se dotaknuti nekoliko tačaka o Balkanu.

Zapadni Balkan je mnogo više od pukog tranzitnog koridora za migrante koji se kreću prema sjeveru. Regija se suočava sa vlastitim složenim migracijskim realnostima, uključujući značajan odliv stanovništva koji smanjuje radnu snagu, naslijeđe internog raseljavanja iz sukoba 1990-ih i različite kapacitete za upravljanje tražiocima azila.

Nadalje, temeljni problemi poput slabe vladavine prava, ekonomske stagnacije i upornih etnopolitičkih tenzija stvaraju krhko okruženje. Nametanje dodatnih tereta vezanih za kontrolu vanjskih migracija, bez značajne i strateške podrške, riskira pogoršanje ovih postojećih ranjivosti i potencijalno potkopavanje stabilnosti.

Ovu krhkost pogoršava uloga regije kao primarnog kopnenog koridora, takozvane “Balkanske rute”, puta koji koriste tražitelji azila uglavnom bježeći iz ratom razorenih zemalja poput Sirije. Obično počinje u Turskoj i prolazi kroz Bugarsku ili Grčku završava u Zapadnoj Evropi.

Može se pratiti do 2012. godine, kada je EU ublažila vizna ograničenja za balkanske zemlje.

Dakle, dobro je poznato da se regija općenito smatra žarištem krijumčarskih bandi, sa hiljadama ljudi koji pokušavaju doći do Evrope.

Upravo u tom kontekstu, pritisak Ujedinjenog Kraljevstva naišao je na mješoviti, ali znakoviti prijem.

Otvorena izjava albanskog premijera Rame “nikad u Albaniji” odražava ne samo domaće protivljenje, već i iskustvo domaćinstva italijanskih pravno opterećenih i skupih migracijskih centara.

Ovaj skupi neuspjeh služi kao snažno upozorenje protiv loše osmišljenih shema eksternalizacije. Bosna i Hercegovina ponovila je ovo odbijanje.

Crna Gora je zauzela oportunističkiji pristup, zahtijevajući investiciju od “10 milijardi eura” u željeznice prije nego što razmotri saradnju.

Ovo naglašava pragmatičnu, iako ciničnu, računicu: ako regija treba da obavlja vanjske sigurnosne funkcije za bogatije evropske nacije, cijena mora biti usklađena s opipljivim nacionalnim razvojnim ciljevima, a ne samo simboličnim gestama.

Kosovo je izrazilo spremnost da “sarađuje s Ujedinjenim Kraljevstvom”, što otkriva asimetričnu dinamiku moći u regiji koju zemlja očekuje u zamjenu za sigurnosne garancije.

Dakle, ova dinamika stavlja WB6 u tešku situaciju. Dugo zaustavljeni proces proširenja EU, opterećen neslaganjima unutar bloka i zahtjevnim reformskim mjerilima, ostavlja regiju podložnom takvim transakcijskim aranžmanima koje nude vanjski akteri poput Ujedinjenog Kraljevstva (ali i drugi poput Rusije ili Kine u različitim sferama).

Dok se lideri javno ponovo obavezuju na put ka EU, nizak tempo integracija podstiče razočaranje i stvara mogućnosti za bilateralne sporazume koji mogu ponuditi kratkoročne koristi, ali riskiraju produbljivanje percepcije Balkana kao vječne čekaonice, zadužene za upravljanje problemima Evrope bez uživanja u svim njenim prednostima.

Samit u Londonu, stoga, nije se bavio samo statistikom migracija; bio je to pregled borbe Zapadnog Balkana za istinsko partnerstvo usred dugotrajne nestabilnosti i neispunjenog obećanja o evropskim integracijama.

Tretiranje regije isključivo kao rješenja za vanjske probleme, bez rješavanja njenih duboko ukorijenjenih izazova i ubrzavanja njenog puta ka EU, riskira održavanje upravo one krhkosti koja je uopće čini izvorom zabrinutosti.

Dakle, poruka je jasna: London želi saradnju na Balkanu pod svojim uslovima.

Raznoliki odgovori, poput glatkog odbijanja i zahtjeva za infrastrukturom od 10 milijardi eura, pokazuju da regija razumije svoj uticaj.