Srednjovjekovni bosanski brak bio je mnogo više od puke pravne ili porodične zajednice; on je bio autentični izraz bosanske društvene posebnosti i neuhvatljivosti. Slobodan duh, odsustvo krutih ekonomskih okova poput obaveznog miraza i postojanje autohtone Crkve bosanske omogućili su očuvanje prastarih običaja koji su prkosili i Rimu i Budimu. Dok je Katolička crkva vijekovima gradila dogmu o braku kao neraskidivoj svetoj tajni, Bosna je živjela u ritmu pragmatičnih ugovora i interkonfesionalne harmonije. Brak „na bosanski način“ pokazao je nevjerovatnu žilavost, preživjevši ne samo franjevačke misije već i sam pad Bosanskog kraljevstva 1463. godine, ostajući kao svjedočanstvo o jednom jedinstvenom vremenu u kojem su se ljubav, politika i vjera miješale sa nevjerovatnom, gotovo modernom lakoćom.

Odnosi između srednjovjekovne bosanske države i Rimske kurije tokom stoljeća su se odvijali u nekoliko slojeva, najčešće opterećeni teškim političkim igrama, optužbama za jeres i teritorijalnim aspiracijama susjedne Ugarske. Tokom većeg dijela Srednjeg vijeka, Bosna je u očima Vatikana bila moneta za potkusurivanje,  prostor koji je trebalo disciplinirati križarskim ratovima, ekonomskim sankcijama i stalnim prijetnjama duhovnim kaznama. Taj antijereski diskurs iznenada se promijenio tek četrdesetih godina 15. stoljeća, kada je papska stolica shvatila da osmanska najezda postaje surova realnost koja prijeti uništenju kršćanske Evrope. Tada Bosna, preko noći, od legla jeretika postaje ključni bedem odbrane i saveznik Rimske kurije

Ipak, uprkos tim krupnim političkim i vojnim preokretima, svakodnevni život običnog naroda i plemstva u Bosni tekao je po zakonima prastarih običaja koji su izluđivali papske legate i franjevačke misionare. Među svim tim običajima, nijedno pitanje nije toliko intrigiralo, sablažnjavalo i mučilo Rimsku kuriju kao specifično bosansko poimanje braka i bračnih veza.

Dok je katolička Evropa tekom kasnog srednjeg vijeka težila uvođenju stroge discipline, neraskidivosti bračne zajednice i eliminaciji krvnog srodstva, u Bosni je cvjetao autohtoni, fleksibilni sistem poznat u latinskim izvorima kao modo Bosignanorum ili brak „na bosanski način“. Ovaj običaj, koji je dopuštao raskid zajednice i sklapanje brakova pod uslovom „ako mi budeš dobra“, bio je rasprostranjen među pripadnicima sve tri kršćanske konfesije u zemlji, Crkve bosanske, katolicizma i pravoslavlja, stvarajući jedinstven društveni fenomen na jadranskom raskršću.

Da bismo uopšte mogli razumjeti zbog čega je bosanski stil braka bio toliko šokantan za papsku vlast, moramo se osvrnuti na istorijski razvoj bračnog prava u srednjovjekovnoj Evropi. Tokom ranog srednjeg vijeka na prostorima pod uticajem latinskog kršćanstva, brak je bio gotovo isključivo svjetovna stvar. Crkva se u te običaje miješala tek izdaleka, a sam čin vjenčanja smatrao se dugotrajnim procesom, a ne jednokratnim događajem. Tek kada započinje proces sakralizacije kraljevstava, kada je vladajućoj klasi postalo neophodno božansko priznanje njihove političke pozicije, Crkva koristi priliku da preuzme kontrolu nad bračnim ceremonijama.

Katolička crkva je postepeno nametnula dva ključna uslova za pravnu valjanost braka: strogu monogamiju (evanđeoski zakon o jednoj ženi) i rigoroznu zabranu vjenčanja među rođacima. Prvobitna granica zabrane bila je postavljena na nevjerovatni i u praksi nedokazivi sedmi stepen krvnog srodstva. To je značilo da dvoje mladih nisu smjeli imati zajedničkog pretka čak sedam generacija unazad, što je stvaralo neviđene probleme u malim i zatvorenim seoskim ili plemićkim zajednicama.

Vidjevši da se ovaj zakon masovno krši jer ga je nemoguće kontrolisati, Četvrti lateranski sabor je 1215. godine pod predsjedavanjem pape Inocenta III spustio tu granicu na četvrti stepen srodstva. To je značilo da su bračni partneri mogli imati zajedničku prababu ili pradedu, što je bilo mnogo lakše pratiti i dokazati jer su savremenici još uvijek pamtili te pretke.

Na istom tom saboru, papa Inocent III je donio radikalnu odluku kojom je potpuno ukinuo dotadašnju praksu vladara da lako razvode bračne zajednice, proglasivši da se čak ni nekonzumirani brak ne može raskinuti dokle god su oba partnera živa. Brak je tako postao lako sklopiv, ali pravno nemoguć za razvod. Kao jedini sigurnosni ventil za plemstvo i vladare stvoren je mehanizam papskih dispensacija, specijalnih dozvola kojima je papa, u ime opšteg dobra i političkog mira, dopuštao sklapanje brakova uprkos prepreka srodstva. Bio je to savršen politički alat: vladari su dobijali legitimitet za svoje dinastičke saveze, a Rimska kurija je jačala svoj uticaj širom kontinenta.

U takvom strogo regulisanom kanonskom sistemu, Bosna se pojavljuje u papskim registrima već početkom 14. vijeka. Najraniji zabilježeni slučaj papske dispensacije za bosanske prostore datira iz juna 1319. godine. U to vrijeme, moćna hrvatska plemićka porodica Šubići upravljala je značajnim dijelovima Bosne. Njihov lider, ban Mladin II Šubić, napravio je diplomatski napor u korist mladog nasljednika bosanskog prijestolja, bana Stjepana II Kotromanića, ugovarajući njegov brak sa neimenovanom kćerkom grofa Meinharda od Ortenburga. Budući da su potencijalni supružnici bili u bliskom, četvrtom stepenu srodstva, Mladin se obratio papi Ivanu XXII u Avignonu moleći za dispensaciju, koja je i odobrena 18. juna 1319. godine.

Ono što je najzanimljivije u ovom dokumentu jeste njegovo obrazloženje. U papskom pismu se izričito navodi da mladi Stjepan II Kotromanić radi marljivo i sa „odgovarajućom strašću“ na iskorijenjivanju jeresi koja već dugo bukti u Bosni. Smatralo se da će taj zadatak lakše izvršiti ako se poveže sa moćnim ortenburškim grofom. Historičari i danas lome koplja oko motiva ovog braka; dok jedni smatraju da je Mladin pomagao prognanom mladom banu da vrati očev tron, drugi u tome vide potragu za saveznicima u predstojećim ratovima u Humu. Bilo kako bilo, izvor ne bilježi da li je do ovog vjenčanja ikada došlo, a Stjepan II se ubrzo pridružio koaliciji protiv Šubića, pokazujući da politički brakovi nisu uvijek garantovali vjernost.

Stjepanov brat, Vladislav Kotromanić, našao je drugačije rješenje za svoj problem srodstva. Kada je ugovarao brak sa Jelenom Šubić krajem 1337. ili početkom 1338. godine, par se nalazio u zabranjenom drugom ili trećem stepenu srodstva. Umjesto da šalju skupe misije u Avignon, oni su se obratili lokalnom autoritetu, trogirskom biskupu Lampridiju Vitturiju, porodičnom prijatelju Šubića, koji je vjenčanje obavio na svoju ruku, potpuno zaobilazeći papu. Ovaj čin lokalne autonomije izazvaće bijes Rimske kurije, ali tek decenijama kasnije.

Najglamurozniji bračni zaplet tog doba dogodio se 1353. godine, kada se kćerka bana Stjepana II, Elizabeta Kotromanić, udavala za moćnog ugarskog kralja Ludovika I Velikog. Elizabeta i Ludovik su bili dvostruki rođaci preko srpske kraljice Kateline (supruge kralja Dragutina) i poljskog kralja Vladislava Lokieteka. Zbog trećeg i četvrtog stepena srodstva, papa Nevino VI je odobrio dispensaciju u avgustu 1353. godine. Analiza datuma otkriva pikantnu tajnu: papska dozvola je izdata 31. avgusta, dok poljski hroničar Jan Dlugosz bilježi da je raskošno vjenčanje u Budimu održano još u junu iste godine. To znači da je ugarski kralj prvo obavio vjenčanje i konzumirao brak, a papa je naknadno morao izdati dokument kako bi legitimizirao već postojeće stanje i izbjegao skandal.

Dok su ovi rani slučajevi rješavani isključivo zbog krvnog srodstva, naredno stoljeće donosi potpuno novi kontekst. Kada je bosanski kralj Tvrtko II Kotromanić 1428. godine ugovarao brak sa Dorotejom Gorjanskom, kćerkom ugarskog plemića Ivana Gara i nećakinjom kralja Žigmunda Luksemburškog, papska dispensacija nije tražena zbog srodstva, već zbog sumnje u vjersku pripadnost samog bosanskog kralja. Tvrtko II je morao dokazivati papi Martinu V da je, uprkos tome što živi okružen jereticima i šizmaticima, on lično odani katolik koji želi vjenčanje po rimskom obredu. Papa je poslao komisiju biskupa da ispita kraljevu vjeru, a ovaj dokument je ostao istorijski upamćen i po tome što u njemu rimski prvosveštenik po prvi put službeno naziva bosanskog vladara „kraljem“.

Plemići su takođe koristili bračne zakone kao političko oružje. Moćni vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić udao je svoju nećakinju Katarinu za Karla Pavlovića Kurjakovića 1401. godine uz papsku dozvolu. Međutim, kada su se četiri godine kasnije politički odnosi među ovim porodicama pogoršali, Hrvoje je iznenada „otkrio“ da su supružnici zapravo u nedozvoljenom trećem stepenu srodstva. Papa Inocent VII je odmah proglasio brak ništavnim, a Hrvoje je Katarinu brže-bolje preudao za Sandalja Hranića Kosaču, sklapajući novi, mnogo korisniji politički savez.

Svi ovi komplikovani kanonski procesi važili su za plemstvo koje je komuniciralo sa Evropom, ali unutar same Bosne važio je sasvim drugačiji koncept braka koji je predstavljao pravi pravni i teološki krah za katoličke dogme. Srednjovjekovno bosansko društvo je ljubomorno čuvalo ostatke drevnog običajnog prava u formi uslovnog braka.

Suština ovog običaja ogledala se u formuli da muškarac uzima ženu pod uslovom „ako mi budeš dobra“ (si eris mihi bona ili si sibi placuit). Brak nije shvatan kao neraskidiva sveta tajna, već kao neka vrsta ugovora koji traje dokle god postoji obostrano zadovoljstvo i poštovanje. Ako žena ne bi ispunila očekivanja muža, ili ako bi se okolnosti promijenile, muž ju je mogao otpustiti i vratiti roditeljima, potpuno “neoštećenu” i bez ikakvih pravnih ili fizičkih posljedica.

Prvi alarm zbog ove prakse podigao je papa Grgur IX još 21. juna 1235. godine u pismu dominikanskom prioru iz Trevisa. Papa navodi da na prostorima Slavonije postoji „preodvratan običaj, koji bi se tačnije mogao nazvati korupcijom“, prema kojem se žene uzimaju na određeno vrijeme, a kada prestanu da se sviđaju muževima, bivaju vraćene roditeljima bez ikakvih povreda. Grgur IX je naložio da se takve zajednice proglase divljim brakovima (contubernia), a ne legitimnim vezama, te da se parovi prisile na pravo crkveno vjenčanje.

Najdetaljniji i najdragocjeniji izvor o ovom fenomenu pruža nam dokument poznat kao Dubia (Sumnje ili Pitanja) iz 1372/1373. godine, koji je Rimskoj kuriji poslao fra Bartol iz Alverne, vikar bosanske franjevačke vikarije. Kao stranac koji se suočio sa neobičnom stvarnošću na terenu, fra Bartol je sastavio spisak od dvadeset i tri fenomena za koja nije imao rješenje u klasičnom katoličkom pravu, od čega je čak sedam pitanja bilo posvećeno upravo bosanskom stilu braka.

Fra Bartol u svom četvrtom pitanju panično piše papi Grguru XI: „Bosanci uzimaju žene pod uslovom ‘ako mi budeš dobra’ i sa namjerom da ih otpuste kada god im se prohtije. To je toliko očigledno da jedva jedan među stotinu muškaraca zadržava svoju prvu ženu, osim onih koji su se preobratili na katoličanstvo.“

Vikar se pita da li se takve zajednice uopšte mogu smatrati pravim brakovima, s obzirom na to da parovi obavljaju sve svadbene svečanosti i žive zajedno, ali odbijaju da se obavežu na vječnu zajednicu. Papa mu odgovara kratko i jasno: takav uslov je u direktnoj suprotnosti sa suštinom kršćanskog braka i te su zajednice pravno ništave.

Još intrigantnije je jedanaesto pitanje u kojem fra Bartol otkriva koliki je bio otpor domaćeg stanovništva prema crkvenoj disciplini. On piše da mnogi Bosanci žele da se krste i pređu u Katoličku crkvu, ali pod jednim striktnim uslovom, da im se dozvoli da zadrže svoj tradicionalni običaj sklapanja uslovnih brakova. Međutim, papska kurija je ostala neumoljiva: nema krštenja niti prijema u Crkvu bez potpunog prihvatanja svih svetih tajni, uključujući i neraskidivi brak. Dvanaesto pitanje opisuje dramatične situacije na terenu: pojedini Bosanci pod uticajem franjevaca željeli su da polože zakletvu na vječnu bračnu vjernost, ali su njihove supruge to kategorički odbijale, preferirajući slobodu tradicionalnog uslovnog braka. Papa je u takvim slučajevima naložio da se zajednica raspusti, a vjernik potraži partnera spremnog na vječni suživot.

Dugo se u starijoj istoriografiji smatralo da je ovaj običaj direktna posljedica „bogumilske“ jeresi. Međutim, moderni historičari, poput Dženana Dautovića, uvjerljivo su dokazali da je brak modo Bosignanorum stariji od Crkve bosanske i da je predstavljao dio prastarog narodnog običajnog prava koji je preživio jer u Bosni, za razliku od ostatka Evrope, feudalne i crkvene institucije nisu uspjele rano nametnuti svoju potpunu kontrolu.

Ključni ekonomski razlog za nestalnost bosanskih brakova leži u specifičnom tretmanu miraza. Dok je u rimskom pravu i u bogatim komunama poput Dubrovnika miraz bio obavezan i predstavljao je ogroman ekonomski teret koji je cementirao brak (u slučaju razvoda muž je morao vratiti ogroman novac), u Bosni miraz uopšte nije bio obavezan. Najbolje svjedočanstvo o tome ostavio je bosanski vitez Pribislav Vukotić u svom testamentu napisanom u Italiji 1475. godine, gdje s ponosom i sjetom bilježi: „U Bosni nije običaj da se žena uzima zbog miraza, već zbog ljubavi, zbog njene dobrote i zbog časti i ugleda njenog roda.“

Budući da muškarci nisu bili finansijski uslovljeni povratom miraza, raskid braka je bio ekonomski bezbolan.

Ovu nevjerovatnu slobodu najbolje su demonstrirali bosanski kraljevi. Kralj Stjepan Ostoja se ženio čak tri puta, a prethodne supruge je otpustio dok su još bile žive i zdrave. Prvo je bio oženjen Vitacom, ženom skromnog porijekla, koju je otpustio čim je zasjeo na tron kako bi se oženio Kujavom, koja je poticala iz moćne vlastelinske porodice Pavlovića. Ni taj politički brak nije bio vječan; Ostoja je Kujavu otpustio 1416. godine da bi uzeo Jelenu Nelipčić, bogatu udovicu hercega Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Ovakav bračni rolerkoster bio je nezamisliv za zapadnoevropske vladare koji su zbog pokušaja razvoda dolazili u direktne sukobe sa papama i rizikovali ekskomunikaciju čitavih država. Naravno, ova sloboda je imala i mračnu stranu: nakon Ostojine smrti, na tron dolazi Kujavin sin Stjepan Ostojić, a uvrijeđena bivša kraljica Kujava koristi priliku za osvetu, bacivši svoju suparnicu Jelenu Nelipčić u tamnicu, gdje je ova doživjela nasilan kraj 1422. godine.

Najspektakularniji i politički najvažniji razvod na bosanski način odigrao se u proljeće 1445. godine, a glavni akter bio je kralj Stjepan Tomaš. Tomaš je u mladosti, dok je još bio samo kraljević, uzeo za ženu Vojaču, ženu iz naroda, po starom bosanskom običaju. Međutim, kada je stupio na prijestolje i odlučio da Bosnu čvrsto veže uz Rim i Ugarsku kako bi dobio pomoć protiv Turaka, Tomaš je morao postati uzoran katolički vladar. Njegov dotadašnji brak bio je nepremostiva prepreka za ugled u katoličkom svijetu.

Kralj se obratio papi Eugenu IV sa dvije molbe. Papa mu je 29. maja 1445. godine poslao dva pisma. Prvim pismom (Divina superveniens) skinuo je ljagu sa Tomaševog nezakonitog rođenja, a drugim (Oblate nobis) službeno je poništio njegov brak sa Vojačom, prihvatajući obrazloženje da je ona bila žena niskog roda i da je brak sklopljen pod uslovom „dokle god mu bude dobra“. Slobodan od bračnih veza, Tomaš se ubrzo oženio Katarinom Kosačom, kćerkom hercega Stjepana Vukčića Kosače, stvarajući od nje istorijski najpoznatiju bosansku kraljicu.

Slično su postupali i drugi plemići. Vojvoda Ivaniš Vojsalić (iz porodice Hrvatinića), iako vjerni katolik i darovatelj Crkve, zatražio je 1437. godine od pape Eugena IV poništenje svoja dva prethodna braka. Prva supruga mu je bila Stana, krstjanka i pripadnica Crkve bosanske, a druga Jelena, sa kojom je bio u nedozvoljenom srodstvu. Papa mu je odobrio poništenje oba braka, dopustio sklapanje trećeg i, što je najzanimljivije, legitimizovao djecu iz tih propalih veza, pokazujući da je papska kurija bila itekako pragmatična kada je trebalo osigurati lojalnost bosanske vlastele, makar i na štetu sopstvenog kanonskog prava.

Pored uslovnih brakova, još jedna fascinantna odlika srednjovjekovne Bosne bila je potpuna ravnodušnost prema međukonfesionalnim brakovima. U ostatku Evrope, brak između pripadnika različitih kršćanskih denominacija bio je težak prestup. Na primjer, deveti član čuvenog Dušanovog zakonika u susjednoj Srbiji strogo je naređivao da se svaki „poluvjerac“ (katolik) koji se oženi pravoslavkom mora pokrstiti, a ako to odbije, oduzimaju mu se žena i djeca, a on izgoni iz zemlje. Dubrovnik je takođe bio rigidan, držeći se pravila da plemići ne smiju sklapati brakove sa jereticima ili pravoslavcima iz zaleđa.

Oštru reakciju Vatikana iskusio je i sam ban Tvrtko I Kotromanić kada je u aprilu 1370. godine pokušao da dogovori brak između jedne katoličke djevojke iz hrvatske porodice Šubići (koja je odgajana na njegovom dvoru) i neimenovanog sina srpskog kralja (vjerovatno princa Marka, budućeg Kraljevića Marka), koji je bio pravoslavac. Papa Urban V je poslao tri dramatična pisma, ugarskom kralju Ludoviku, kraljici Elizabeti i banu Tvrtku, zahtijevajući hitno zaustavljanje tog vjenčanja kako bi se „spasila duša djevojke“ od braka sa šizmatikom.

Međutim, unutar same Bosne te barijere jednostavno nisu postojale. Bosanski vladari i velikaši su bez ikakvih vjerskih predrasuda birali supruge i sa istoka i sa zapada. Kralj Ostoja je imao dvije supruge koje su pripadale Crkvi bosanskoj, dok je treća bila katolkinja. Veliki vojvoda Sandalj Hranić Kosača se ženio tri puta: prva supruga Jelena Crnojević bila je pravoslavka, druga Katarina Hrvatinić katolkinja, a treća Jelena Balšić ponovo pravoslavka. Niko od njih nije prisiljavao svoje žene da promijene vjeru. Jelena Balšić je, živeći u Bosni kao supruga Sandalja Hranića, nesmetano obnavljala pravoslavne crkve na ostrvima Skadarskog jezera, a nakon muževe smrti se povukla u manastir.

Najbolji dokaz o ovoj vjerskoj toleranciji i ponosu na sopstveno porijeklo ostao je uklesan na jednom kamenom stećku. Epitaf na stećku plemenite gospođe Goisave, supruge bosanskog vojvode Radiča Sankovića (čija je porodica bila odana Crkvi bosanskoj), bilježi da je ona bila kćerka pravoslavnog gospodara Đurđa Balšića. Tekst se završava prelijepim riječima: „i ispunjavaše svoju vjeru i Višu Slavu“, što nedosmisleno potvrđuje da je ova dama ostala vjerna svojoj prvobitnoj pravoslavnoj vjeri kroz čitav bračni život na bosanskom dvoru. Čak i kada je poslednji bosanski kralj Stjepan Tomašević uzeo papsku krunu 1461. godine, njegova supruga Mara-Jelena, kćerka srpskog despota Lazara Brankovića, ostala je u pravoslavnoj vjeri, što potvrđuju savremena istorijska istraživanja koja odbacuju stare teze o njenom nasilnom pokrštavanju.

IZVOR: Dženan Dautović: „The Papacy and Marriage Practices in Medieval Bosnia“, Medieval Bosnia and South-East European Relations. Political, Religious, and Cultural Life at the Adriatic Crossroads