Svakog 18. marta Turska obilježava Dan sjećanja na šehide i godišnjicu pobjede na Čanakaleu/Galipolju

Mramorno more, sa svoja dva prirodna bisera – Bosforom i Dardanelima – stoljećima je bilo poprištem sukoba i ratova koji su oblikovali svjetsku historiju. Jedan od najsudbonosnijih i najkrvavijih odigrao se tokom Prvog svjetskog rata – Bitka na Galipolju, poznata i kao Bitka na Čanakkaleu (1915.-1916.). Ovaj sukob između Osmanskog Carstva i sila Antante, predvođenih Velikom Britanijom, nije bio samo vojni okršaj, već i geopolitički obračun čije su posljedice odjeknule daleko izvan granica Turske. U tom vihoru rata značajnu ulogu odigrali su i Bošnjaci, čiji doprinos i žrtva često ostaju u sjeni šire priče.

Osmansko Carstvo, iako oslabljeno nakon Balkanskih ratova i gubitka većine evropskih teritorija, zadržalo je snažan simbolički značaj za muslimane Balkana, posebno Bošnjake. Nakon Austro-Ugarske aneksije Bosne i Hercegovine 1908. godine i povlačenja Osmanlija iz Sandžaka 1912. godine, veze s Carstvom bile su formalno prekinute, no duhovna i kulturna povezanost ostala je duboko ukorijenjena.

Za Bošnjake, Osmansko Carstvo nije bilo samo politički entitet, već i nositelj hilafeta – institucije koja je simbolizirala jedinstvo muslimanskog svijeta. U tom kontekstu, Bitka na Čanakaleu doživljavana je kao odbrana ne samo teritorija, već i islamskog identiteta.

Kada je Osmansko Carstvo ušlo u Prvi svjetski rat na strani Centralnih sila, poziv na borbu odjeknuo je među Bošnjacima, posebice u Sandžaku i Bosni. Motivacija nije bila samo vjerska – mnogi su vidjeli u ratu priliku da se odupru zapadnim silama koje su stoljećima bile percipirane kao prijetnja muslimanskom svijetu. Britanski i francuski planovi za osvajanje Istanbula i moreuza (Bosfora i Dardanela) dodatno su podgrijali osjećaj ugroženosti, potičući Bošnjake na akciju.

Bošnjački angažman u Bitki na Čanakaleu bio je uglavnom dobrovoljački, što svjedoči o visokom stepenu samoinicijative i predanosti. Prema dostupnim procjenama, oko 16.000 Bošnjaka iz Bosne, Hercegovine i Sandžaka borilo se na ovom ratištu, a većina njih bila je mlađa od 24 godine. Organizacija ovih dobrovoljaca bila je u rukama istaknutih lokalnih vođa.

U Sandžaku su ključne figure bile Riza-beg Muratbegović iz Novog Pazara i Ahmet-aga Hamzagić iz Tutina, koji su mobilizirali mladiće i koordinirali njihov odlazak u Tursku. Osim ljudstva, Bošnjaci su pružili i materijalnu pomoć – sakupljali su novac, nakit i druge vrijednosti, koje su slali osmanskim vlastima.

Put do Čanakalea nije bio jednostavan. Mnogi dobrovoljci putovali su ilegalno, prolazeći kroz teritorije pod kontrolom Austro-Ugarske ili Srbije, često riskirajući uhićenje ili smrt prije nego što bi stigli do fronta. Kada bi stigli u Tursku, pridruživali su se osmanskim jedinicama, gdje su se borili rame uz rame s turskim vojnicima pod komandom njemačkih i osmanskih oficira, poput maršala Limana von Sandersa. Bošnjaci su učestvovali u ključnim operacijama na Galipoljskom poluostrvu, uključujući obranu Ariburnua, Seddulbahira i Anafartalara, gdje su se suočili s britanskim, francuskim i Anzac snagama.

Bošnjačka žrtva na Čanakaleu bila je ogromna, proporcionalno veća nego kod mnogih drugih naroda koji su sudjelovali u ratu. Turski gubici u ovoj bitki dosegli su 253.000 poginulih, ranjenih i nestalih, a Bošnjaci su činili značajan dio tog broja. Tačan broj poginulih Bošnjaka teško je utvrditi zbog nedostatka preciznih evidencija, ali se smatra da je hiljade mladih ljudi iz Bosne i Sandžaka ostalo na bojištu. Ovi gubici nisu bili samo posljedica žestokih borbi, već i teških uslova – nedostatka hrane, medicinske njege i opreme, što je dodatno pogoršavalo situaciju za osmanske trupe.

Bošnjaci su se borili u rovovima i na otvorenom terenu, često u direktnim sukobima s mnogo bolje opremljenim savezničkim snagama. Naprimjer, u bitkama na Ariburnu i Seddulbahiru, gdje su saveznici pokušali probiti osmanske linije uz podršku mornaričke artiljerije,  Bošnjaci su sudjelovali u očajničkoj odbrani koja je zahtijevala izuzetnu hrabrost. Njihov doprinos bio je ključan u trenucima poput pobjede na Anafartalaru u augustu 1915. godine, koja je slomila saveznički polet i označila početak njihovog povlačenja.

Bošnjačka uloga na Čanakaleu ne može se posmatrati izolirano od njihovog učestvovanja u Prvom svjetskom ratu općenito. U isto vrijeme dok su se hiljade Bošnjaka borile za Osmansko Carstvo, drugi su bili regrutirani u Austro-Ugarsku, srpsku ili crnogorsku vojsku, često prisilno.

U Sandžaku je između 35.000 i 40.000 ljudi mobilizirano u različite vojske, a većina se nije vratila kući. Na primjer, Austro-Ugarski Bošnjaci borili su se u Galiciji protiv Rusa, dok su srpski “Muhamedanski bataljoni” stradali u odbrani Beograda. Ova podijeljenost odražava tragičnu sudbinu Bošnjaka, koji su, unatoč malom broju, podnijeli nesrazmjerno velike žrtve.

Preživjeli Bošnjaci s Čanakkalea suočili su se s različitim sudbinama. Mnogi su ostali u Turskoj, gdje su se kasnije pridružili Oslobodilačkom ratu pod Mustafa Kemalom i nastanili se u Anadoliji. Neki su se integrirali u novoosnovanu Republiku Tursku, dok se samo mali dio vratio u Bosnu ili Sandžak. Ovi povratnici često su donosili priče o herojstvu i žrtvi, ali su se suočavali s teškim uslovima života u domovini pod Austro-Ugarskom ili jugoslovenskom upravom.

Gubitak hiljada mladih ljudi oslabio je demografsku i društvenu strukturu Bošnjaka, posebno u Sandžaku, gdje je nestala cijela jedna generacija. Ovaj gubitak osjećao se ne samo tokom rata, već i u kasnijim desetljećima.

Unatoč tome, bošnjački doprinos ostaje nedovoljno priznat. Dok se u Turskoj Bitka na Čanakaleu svakog 18. marta slavi kao trenutak nacionalnog preporoda, uloga Bošnjaka rijetko se ističe u široj priči. U Bosni i Sandžaku, historijsko sjećanje o ovom događaju često je potiskivao zahvaljujući ideološkim promjenama u 20. stoljeću.

Njihova žrtva, motivirana vjerom i osjećajem pripadnosti široj muslimanskoj zajednici, pomogla je Osmanskom Carstvu da izdrži pritisak savezničkih sila i promijeni tok rata. Međutim, cijena je bila visoka: gubitak hiljada života i dugoročno slabljenje bošnjačke zajednice.