Behram-efendija, vjerojatno pripadnik derviškog reda, ostavio je neizbrisiv trag na ovom području, ne samo kroz izgradnju džamije, već i kroz stvaranje prostora za znanje, kulturu i duhovnost

U srcu banjalučkog naselja Novoselija, na desnoj obali rijeke Vrbas, smjestila se Behram-efendijina džamija, poznata i kao Behram-begova džamija, nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.

Prema mnogim historijskim izvorima, ova džamija, sagrađena 1560. godine, najstarija je na području Banje Luke. Njena priča nije samo priča o vjerskom objektu, već i o kulturnom središtu, duhovnom utočištu i simbolu otpornosti koji je preživio burnu povijest, uključujući razaranja i obnovu.

Behram-efendijina džamija izgrađena je krajem 16. stoljeća, prema narodnoj predaji, trudom Behram-efendije Đumišića, učenjaka, pisara i prevoditelja koji je došao iz Đumiša u Anadoliji. Njegovo prezime, Đumišić, odražava to porijeklo, a legenda kaže da je njegov brat, Osman-beg Đumišić, izgradio drugu džamiju u Donjem Šeheru.

Behram-efendija, vjerojatno pripadnik derviškog reda, ostavio je neizbrisiv trag na ovom području, ne samo kroz izgradnju džamije, već i kroz stvaranje prostora za znanje, kulturu i duhovnost.

Džamija je 2003. godine proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, a pod zaštitu države stavljena je još 1962. godine rješenjem Zavoda za zaštitu kulturno-povijesnog i prirodnog nasljeđa. Kompleks džamije obuhvaća ne samo samu džamiju, već i kuiju (podzemnu prostoriju za ibadet), turbe Behram-efendije, mekteb, harem, česmu, kapiju i kameni zid koji ograđuje cijeli prostor. Ovaj ansambl svjedoči o arhitektonskoj i duhovnoj vrijednosti, ali i o društvenoj ulozi koju je džamija imala kroz stoljeća.

Prema Muhidinu Mustafiću, koji je dao značajan doprinos očuvanju i obnovi džamije, Behram-efendija nije samo izgradio vjerski objekt, već je stvorio središte kulture i znanja. “Behram-efendija bio je pisar, prevodilac, te je također od ove džamije napravio stjecište kultura, znanja, prevoda knjiga koje je sam preveo i koje je sakupio od drugih učenjaka. Te knjige su mogli čitati svi koji su živjeli na ovom području, ova džamija nije bila samo utočište muslimanima, nego svima koji su željeli nešto naučiti,” kazao je Mustafić.

Dio tih knjiga i prepisa danas se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu i banjalučkom muftiluku, svjedočeći o intelektualnom bogatstvu ovog prostora.

Behram-efendijina džamija pripada tipu mahalskih džamija s drvenom munarom i sofama, što je karakteristično za osmansku arhitekturu 16. i 17. stoljeća. Njena jednostavnost i funkcionalnost odražavaju duh skromnosti i duhovnosti. Prostor za namaz, gotovo kvadratnog oblika (6,85 x 6,05 metara), odiše jednostavnošću, s mihrabom koji ima samo nišu i drvenim minberom.

Natpis na minberu iz 1637. godine, koji je, prema predaji, napisao sam Behram-efendija, glasi: “Pisao sam knjige cijeli život i kroz cijeli dan, a doći će vrijeme i one će se prodavati budzašto.” Ovaj natpis svjedoči o njegovoj predanosti znanju i pismenosti.

Posebnost džamije leži u njezinoj kuiji, maloj podzemnoj prostoriji dimenzija 3,10 x 1,60 metara, koju je Behram-efendija izgradio za osamljivanje u molitvi. Ova prostorija, s mihrabskom nišom i prozorom koji je osvjetljava, bila je mjesto za duboku duhovnu kontemplaciju. Uz džamiju se nalazi i turbe, sagrađeno, prema legendi, od strane naroda u znak zahvalnosti Behram-efendiji. Turbe ima pravokutnu osnovu (5,30 x 3,25 metara) i četiri prozora ojačana mušepcima, s nišama za knjige, što dodatno naglašava intelektualnu dimenziju ovog prostora.

Harem džamije, ograđen kamenim zidom, bio je mjesto ukopa od početka 17. stoljeća, a posebno su vrijedni bašluci s turbanskim ukrasima od mekanog domaćeg kamena. Česma, smještena preko puta mekteba, snabdijevana je vodom s izvora Beg-bunar, koji stoljećima opskrbljuje vodom Novoseliju i Gornji Šeher. Drveni trijem i sofe na sjevernoj i zapadnoj strani džamije bili su prostor za druženje mještana, razgovore i duhovne susrete.

Džamiju su 26. maja 1993. godine pripadnici Vojske Republike Srpske zapalili i djelimično porušili. Od primarne konstrukcije sačuvano je između 50 i 70 posto kamenih zidova, kao i izgorjela greda koja je simbolično ostavljena netaknuta tokom obnove. Turbe Behram-efendije takođe je pretrpjelo oštećenja, ali je donji dio, gdje je ukopan osnivač, ostao netaknut.

Obnova džamije započela je 1999. godine djelomičnim rasčišćavanjem lokaliteta, a dovršena je 2006. godine naporima Islamske zajednice Bosne i Hercegovine. Obnovitelji su pažljivo očuvali autentičnost džamije, zadržavši njezin izvorni izgled i elemente poput izgorjele grede, koja je obložena staklom kao podsjetnik na rušenje ovog sakralnog objekta. Džamija je ponovo otvorena 2006. godine.

Behram-efendijina džamija nije samo mjesto za molitvu, već i simbol skromnosti, duhovnosti i zajedništva. Njezin položaj u Novoseliji, izvan urbanog jezgra Banje Luke, odražava namjeru Behram-efendije da stvori prostor za duhovni mir, daleko od svakodnevne vreve. Ulaz u džamiju, koji podrazumijeva blago saginjanje, simbolizira poniznost i strahopoštovanje prema svetom prostoru. Enterijer, s debelim zidovima koji štite od vanjske buke i prozorima koji propuštaju svjetlost, uravnotežuje duhovnu atmosferu, podsjećajući posjetitelje na ravnotežu između ovog i budućeg svijeta.