Josip Vancaš kombinujuje elemente romantike i gotike i tako stvara sintezu po kojoj se ovaj objekat izdvaja od ostalih te vrste. Po tom projektu urađen je i dio enterijera. Izgradnja objekta je započela 1884. godine, a 1889. godine objekat je završen i predat na upotrebu sarajevskoj gradskoj općini. Katedrala je izgrađena na mjestu nekadašnjeg janjičarskog logora gdje je austro-ugarska uprava namjeravala sagraditi gradsku tržnicu.
Katedrala Srca Isusova je rimokatolička katedrala u Sarajevu izgrađena 1889. godine. Kamen temeljac je za nju postavljen 20. novembra 1884. godine, a arhitekt je bio Josip Vancaš iz Beča. Graditelj katedrale bio je prvi vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Stadler.
Josip Vancaš kombinujuje elemente romantike i gotike i tako stvara sintezu po kojoj se ovaj objekat izdvaja od ostalih te vrste. Po tom projektu urađen je i dio enterijera. Izgradnja objekta je započela 1884. godine, a 1889. godine objekat je završen i predat na upotrebu sarajevskoj gradskoj općini. Katedrala je izgrađena na mjestu nekadašnjeg janjičarskog logora gdje je austro-ugarska uprava namjeravala sagraditi gradsku tržnicu.
U pročelju katedrale nalaze se dva 43,2 metra visoka zvonika, kvadratičnog presjeka.Unutar njih se nalaze zvona i to u zapadnom jedno zvono teško 2,5 tone, a u istočnom pet manjih zvona. Dužina katedrale iznosi 41,9m, a širina 21,3 m.
Iznad glavnog ulaza ističe se luk i bogato dekorisana rozeta sa dekorativnim staklenim vitražom, a u sklopu donjeg dijela rozete nalazi se kip Srca Isusova. Iznad glavnih ulaznih vrata nalazi se reljef Presvetog Trojstva.
Njen graditelj, Josip Vancaš, rođen 1859. godine u Sopronu, obrazovan u srednjoevropskom kulturnom krugu, Vancaš je u Bosnu i Hercegovinu stigao kao formiran arhitekt, ali i kao čovjek jasne društvene ambicije. Sarajevo, tada grad u nagloj transformaciji, pružilo mu je prostor kakav rijetko koji arhitekt dobije: mogućnost da gotovo iz temelja učestvuje u stvaranju novog urbanog identiteta. U narednim decenijama Vancaš će postati ne samo najproduktivniji arhitekt u zemlji, nego i figura čije se djelovanje prelijevalo daleko izvan same arhitekture.
Njegov opus u Bosni i Hercegovini broji stotine projekata, od monumentalnih javnih zgrada do stambenih kuća, crkava, škola i administrativnih objekata. Sarajevo je u tom pogledu središte njegova rada.
Za vrijeme djelatnosti u Bosni 1883.-1921. godine, Vancaš je stavio svoje ime izabrojnih projekata, 102 stambene kuće, 70 crkava, 12 škola, 10 banaka, 10 palača, 10 vladinih i općinskih zgrada, šest hotela i kafana…
Vancaš je, osim arhitektonskog, imao i snažan društveni i politički angažman. Bio je dugogodišnji gradski vijećnik, aktivan u kulturnim i obrazovnim institucijama, te jedan od ključnih ljudi javnog života Sarajeva u periodu od kraja 19. stoljeća do Prvog svjetskog rata. Njegov utjecaj nije se ogledao samo u betonu i kamenu, nego i u institucijama koje su oblikovale svakodnevni život grada.
U tom smislu, Vancaš se može posmatrati kao prototip austrougarskog građanskog intelektualca u Bosni: čovjek koji je vjerovao u napredak, obrazovanje, infrastrukturu i red kao temelj društvenog razvoja. Takav pogled bio je, naravno, duboko vezan za politički okvir monarhije, ali je istovremeno imao dugoročne posljedice koje nadilaze taj kontekst. Mnogo toga što se danas u Sarajevu doživljava kao centralno gradsko jezgro potječe upravo iz Vancaševog vremena i njegove vizije.
Bez Josipa Vancaša, Sarajevo i Bosna i Hercegovina izgledali bi bitno drugačije. Njegov rad predstavlja jedan od rijetkih slučajeva u kojem se individualni arhitektonski opus gotovo podudara s formiranjem modernog identiteta jednog prostora. Malo je arhitekata čije su zgrade postale toliko organski dio grada da ih je nemoguće zamisliti izvan njega.
Umro je u Zagrebu 15. decembra 1932. godine, a danas jedna od ulica u centru Sarajeva nosi Vancaševo ime.










