Novi predsjednik Knesseta nije kahanista. Njegov je rasizam natopljen najfinijim maslinovim uljem i ljepljiv poput šećerne vune. Međutim, takvi prikriveni rasisti ponekad su daleko opasniji od onih bučnih i agresivnih

Matan Kahana, novi predsjednik Knesseta, jeste ono što bi se moglo nazvati uzornim Izraelcem. On je, možda, i samo oličenje takvog profila. Čitava njegova biografija oslikava idealan Izrael, vjerska srednja škola, omladinski lider u pokretu Bnei Akiva, služba u pomorskim komandosima Shayetet, završena obuka za pilota ratnog zrakoplovstva i služba u elitnoj komando-jedinici Sayeret Matkal, nakon čega je bio borbeni pilot, komandant eskadrile i pukovnik u rezervi. Šta bi se još od njega moglo tražiti? Mnoga bi jevrejska majka bila presretna da ima takvog sina.

Studirao je pravo u okviru programa za izuzetne studente na Univerzitetu Bar-Ilan, živi u vjerskom mošavu u kojem je i odrastao, nosi pletenu kipu i potiče od Chatama Sofera, vodećeg pravovjernog rabina u Evropi s početka 19. stoljeća. Prelazio je iz stranke u stranku kako su okolnosti nalagale, ali je uvijek ostajao politički umjereni desničar, zagovornik Pokreta za kvalitetnu vlast, ministar vjerskih poslova u 36. vladi i predsjednik 26. Knesseta. Govori učtivo, nikada huškački, i ne služi se valjanjem po blatu. Nastupa s dubokim osjećajem državničke odgovornosti.

Njegova radna biografija djeluje kao da ju je osmislio algoritam vještačke inteligencije sa zadatkom da opiše savršenog Izraelca za 2026. godinu. Pitajte čatbota za portret idealnog građanina Izraela i dobit ćete upravo Matana Kahanu. Da parafraziramo pjesmu grupe Kaveret, on je tačno u zlatnoj sredini.

Šta više čovjek može poželjeti? Kahana je stvoren da bude predsjednik Knesseta, a kasnije i predsjednik države. To mu savršeno pristaje. Toliko je dostojanstven i državnički nastrojen da vam dođe da zaplačete. Međutim, njegova državotvornost je jevrejska i isključivo jevrejska. Zbog toga je on, u najgorem smislu te riječi, „dobar dječak“. Njegov pristupni govor ove sedmice kapao je medenim tonovima upravo te specifične, jevrejsko-centrične državnosti.

„Odgojen sam na vrijednostima ‘svetog trojstva’, naroda Izraela, Tore Izraela i Zemlje Izraela“, započeo je ovaj dječak s Bar Micve, ogolivši čitavu istinu. Njegovo „sveto trojstvo“ je isključivo jevrejsko, unutar njega nema ama baš nikakvog prostora za bilo koji drugi narod niti bilo koje drugo naslijeđe.

Kahana nije kahanista. On se nikada neće upuštati u rasističku retoriku, a pogotovo neće koristiti proste uvrede na račun palestinskih građana ove zemlje. Njegov je rasizam natopljen najfinijim maslinovim uljem i ljepljiv poput šećerne vune. Međutim, takvi prikriveni rasisti ponekad su daleko opasniji od onih bučnih i agresivnih. Predsjednik Knesseta je u svom govoru demonstrativno ignorirao samo postojanje 19 poslanika koji predstavljaju nejevrejski dio društva, trenutno zaglavljen u dubokoj krizi identiteta.

Ovakve poruke posebno revoltiraju kada se uzmu u obzir duh vremena i trenutni politički kontekst: Kahana uopće ne bi bio izabran bez glasova arapskih poslanika. Sigurno im nije bilo lako dati glas za pilota-rabina koji je učestvovao u napadima na njihov narod, ali su se ipak uzdigli iznad situacije i prepoznali važnost trenutka. Zauzvrat su dobili „narod Izraela i Toru Izraela“.

Nadalje, duh vremena nalagao je da novi predsjednik oštro osudi rasizam koji Državu Izrael razara iznutra. Nije dovoljno samo reda radi izgovoriti da ćete predstavljati sve građane, bez obzira na rasu ili nacionalnost. U ovim krvavim vremenima mora se progovoriti eksplicitno i bez ustručavanja protiv rasizma. Ali to jednostavno nije u prirodi Kahane, tog oličenja „uzornog Izraelca“. Da on zauzme jasan i hrabar stav? Pa čitava njegova karijera izgrađena je upravo na odsustvu takvog stava.

Kahana je, doduše, spomenuo i „drugu stranu karte“, ali kada je ta karta u potpunosti jevrejska, tada tu drugu stranu predstavlja njegov bivši komandant jedinice, čovjek koji u životu nije vidio tefilin i na čijem su kibucu na vodotornju visili portreti Staljina, Lenjina i Trockog. Novi predsjednik je izjavio da je njegova životna misija premostiti jaz između ta dva tabora, tabora rabina Kooka i tabora Trockog.

Divno je što Kahana ima životnu misiju. Govor o nacionalnom jedinstvu toliko je dirljiv da mami suze. Ali u Državi Izrael postoji još jedan tabor čije se mjesto na toj karti potpuno ignoriše. Kahana nije imao šta reći o premošćivanju jaza između tog tabora i jevrejske većine. To jednostavno nije dio „svetog trojstva“ novog predsjednika Knesseta.

Izvjesno je da će Kahana svoju dužnost obavljati besprijekorno. Nakon godina huškanja i narušavanja institucija, dobro je što na čelu Knesseta imamo uzornog Jevreja. Kahana će raditi upravo ono što se od njega očekuje, bit će naizgled pristojan, uglađen i pravedan predsjednik jevrejskog parlamenta u jevrejskoj državi.