Objavljivanje više od 15 miliona tajnih fajlova u okviru međunarodnog istraživačkog projekta „Inside Deutsche Bank” zadalo je razoran udarac tvrdnjama uprave njemačkog finansijskog giganta da je era skandala iza njih. Dokumenti razotkrivaju kako je banka godinama ignorisala vlastite kontrolne mehanizme radi profita, provodeći sumnjive transakcije za lica s liste finansijera Al-Qaide (razotkrivene još 2002. u BiH), ruske oligarhe pod sankcijama, Jeffreyja Epsteina i sirijski režim, dok je istovremeno osmišljavala agresivne poreske konstrukcije za najbogatije njemačke dinastije poput vlasnika lanca Aldi Nord
Kada je Christian Sewing 2018. godine preuzeo kormilo Deutsche Banke nakon serije razornih skandala koji su uništili reputaciju njemačkog finansijskog giganta, ponudio je investitorima i javnosti jednostavan koncept: banka će pod njegovim vodstvom postati stabilnija, odgovornija i, njegovim vlastitim riječima, „malo dosadnija”. Prijestolnica njemačkih finansija, utjelovljena u dva staklena nebodera u Frankfurtu, godinama je pokušavala uvjeriti svjetske regulatore da su dani bezakonja i sumnjivih poslova ostali u prošlosti.
Ta pažljivo građena iluzija srušila se u paramparčad ove sedimce, nakon najvećeg curenja internih bankarskih podataka u historiji.
Više od 15 miliona tajnih dokumenata, koji obuhvataju elektronsku poštu najviših rukovoditelja, tajne procjene rizika, izvještaje o sumnjivim transakcijama (SAR), te privatne arhive oligarha, političara i kraljevskih porodica, dospjelo je u ruke novinara. Međunarodni istraživački projekat pod nazivom „Inside Deutsche Bank”, u kojem je učestvovalo više od 200 novinara iz preko 50 medijskih kuća širom 46 zemalja (uključujući Der Spiegel, The New York Times, Financial Times, Manager Magazin i ZDF), razotkrio je instituciju koja je izgradila ogromnu mašineriju za usklađenost s propisima (compliance), ali je sistematski dopuštala da profit nadvlada zakonske i etičke barijere.
Podatke su medijima predala dva zviždača preko novinara Josyja Josepha iz Indije i Khadije Sharife iz Južne Afrike, uz podršku neprofitne organizacije Barracuda Media i tehničku asistenciju Centra za podatke i istraživanje iz Berlina. Zviždači, čiji se identitet drži u strogoj tajnosti, materijale su dostavili i Ministarstvu pravde SAD-a, američkoj mreži za borbu protiv finansijskog kriminala (FinCEN), te britanskoj poreznoj upravi (HMRC). U svojoj izjavi poručili su da su djelovali u javnom interesu kako bi razotkrili razmjere bankarskih veza s korumpiranim režimima i ruskim oligarsima.
Među najšokantnijim saznanjima koje razotkriva curenje dokumenata nalazi se evidencija o klijentima i transakcijama povezanim s globalnim terorizmom i diktaturama. Dokazi pokazuju da je Deutsche Bank godinama održavala poslovne odnose s kompanijom čiji je krajnji stvarni vlasnik bio saudijski biznismen s ozloglašene liste „Zlatna alka” (Golden Chain).
Radi se o spisku navodnih glavnih finansijera i sponzora Al-Qaide koji je vojna policija zaplijenila još u martu 2002. godine tokom protivterorističke racije na prostorima jedne saudijske humanitarne organizacije u Bosni i Hercegovini. Iako je naziv Bosne i Hercegovine ostao urezan u analima međunarodnih istraga kao mjesto gdje je historijski razotkrivena finansijska struktura Al-Qaide, novi dokumenti pokazuju da je Deutsche Bank, uprkos činjenici da je riječ o osobi s te iste liste, omogućila poslovanje subjektima povezanim sa saudijskim tajkunom. Ime biznismena u bankarskim spisima vodi se pod inicijalima, a Deutsche Bank je odbila odgovoriti na novinarska pitanja o tom slučaju.
To nije bio usamljen incident. Banka je funkcionirala kao ključni posrednik (korespondentna banka) za obradu transakcija povezanih s rahmetli Rifaatom al-Assadom, bivšim potpredsjednikom Sirije poznatim pod nadimkom „Kasapin iz Hame” zbog uloge u krvavom gušenju ustanka 1982. godine. Zbog prekasnog prijavljivanja sumnjivih transakcija iz 2017. godine, banka je tek 2022. godine platila kaznu od 7,01 miliona eura njemačkom tužilaštvu.
Takođe, dokumenti detaljno opisuju kako je banka prala novac u skandalu 1MDB, gdje je iz malezijskog državnog fonda ukradeno više od 4,5 milijardi dolara. Uprkos upozorenjima vlastitog odjela za kontrolu, Deutsche Bank je nastavila prebacivati milione za finansijera Jho Lowa.
Ništa manje kompromitirajuća nije ni veza s osuđenim seksualnim prestupnikom Jeffreyjem Epsteinom, kojeg je banka prihvatila kao klijenta 2013. godine, godinama nakon njegove prve presude. Interni spisi otkrivaju da je banka naknadno identificirala više od 600 miliona dolara u sumnjivim transakcijama povezanim s Epsteinom i njegovom mrežom, što je dvostruko više od iznosa koji je ranije bio poznat javnosti.
Posebnu pažnju istraživačkih novinara privukli su dokumenti koji razotkrivaju odnos Deutsche Banke prema ruskom kapitalu. Nakon što je Vladimir Putin 2014. godine anektirao Krim i nakon što su zapadne zemlje uvele prve sankcije, zapadne banke bile su prisiljene napraviti selekciju. Jedan bivši insajder iz Deutsche Banke opisao je novinarima tu praksu riječima: „Počeli smo praviti liste. Dobri i loši oligarsi.”
Banka je godinama opsluživala ruske milijardere bliske Kremlju, poput Olega Deripaske i Romana Abramoviča. Čak i u maju 2020. godine, kada su rukovoditelji banke planirali širenje određenih poslova s Rusijom, jedna stručnjakinja iz odjela za borbu protiv finansijskog kriminala u internim prepiskama uporedila je taj potez s „bacanjem vlastitog tima pod voz”.
Rusi su nastavili proganjati banku. Početkom 2026. godine, njemački federalni istražitelji i policija upali su u sjedište Deutsche Banke u Frankfurtu. Izvori bliski istrazi potvrdili su novinarima da je pretres izvršen zbog sumnje da je banka prebacila nekoliko milijardi eura za Romana Abramoviča samo nekoliko dana prije početka ruske invazije na Ukrajinu u februaru 2022. godine. Abramovičevi pravni zastupnici demantirali su bilo kakvu krivicu svog klijenta, navodeći da su im njemačke vlasti potvrdile kako on nije pod formalnom istragom.
Curenje podataka dokazuje da su kontrolni mehanizmi banke zakazali na gotovo svim nivoima. U jednom do sada nepoznatom slučaju iz 2019. godine, zaposlenici su otkrili razgranatu mrežu za pranje novca koja je kroz sisteme banke provukla stotine miliona eura preko školjka-firmi na Kipru, u Velikoj Britaniji, Hong Kongu i Ukrajini. Sistemima za praćenje trebalo je pune tri godine da uoče obrazac. Kada je pranje novca konačno uočeno, jedan menadžer je šaljivo primijetio da su pronašli novog „radnika mjeseca”, ali je ubrzo napisao i surovu istinu: „Naši sistemi su eksplicitno zakazali u otkrivanju ovoga.”
Još drastičniji primjer nudi interna istraga nazvana „Projekat Cali”. Banka je 2019. godine obradila na hiljade transakcija za kompanije povezane s industrijom zabave za odrasle. Novac je sumnjivim kanalima prebacivan ženama u Kolumbiji, a da banka većinu tih transakcija uopće nije prijavila nadležnim organima. Interna istraga označila je najmanje osam kompanija za „pranje novca”, a jednu za „organizirani kriminal”. Kada je banka konačno reagovala, podnijela je 230 izvještaja o sumnjivim aktivnostima (SAR) i blokirala uplate, ali su u tom trenutku milioni već prošli kroz račun.
Jedno od najkompromitirajućih saznanja u curenju dokumenata tiče se samog generalnog direktora Christiana Sewinga. Iako se u javnosti predstavljao kao reformator koji uvodi red, procurjela elektronska pošta razotkriva drugačije prioritete. U vrijeme dok je bio član Upravnog odbora, Sewing se u jednom mailu požalio da pravila o provjeri klijenata (Know Your Customer – KYC) narušavaju profitabilnost banke.
Njegova rečenica na njemačkom bila je nedvosmislena: „KYC bricht uns das Revenue-Genick” („KYC nam lomi kičmu prihoda”).
Uprava Deutsche Banke oštro je odbacila navode o Sewingovom stavu, tvrdeći da je citat izvučen iz konteksta i da je on tokom cijele karijere insistirao na tome da upravljanje rizikom mora biti prioritet. Međutim, dokumenti pokazuju da je banka redovno pravila ustupke za moćne klijente. Kada su u pitanju bile podružnice kanadskog giganta Bombardier, banka je odlučila da ne provede formalnu procjenu sankcionog rizika, uprkos tome što su interni spisi navodili da kompanija posluje u zemljama „posebnog rizika”. Odluka da se uradi samo „neformalna” procjena opravdana je dugogodišnjim poslovnim odnosom s Bombardierom.
Osim toga, curenje razotkriva i praksu zapošljavanja djece utjecajnih političnika i državnih zvaničnika, čak i kada kandidati nisu zadovoljavali osnovne kvalifikacije ili su padali na testovima sposobnosti. Primjera radi, Alexey Storchak, sin zamjenika ministra finansija Rusije, zaposlen je 2010. godine, nakon čega je kolegama dostavljao tajne informacije o izdavanju državnih obveznica. Banka je 2019. godine platila 16,1 milion dolara kazne američkoj komisiji SEC zbog ovog programa zapošljavanja, dok interne procjene pokazuju da je banka na poslovima povezanim s rođacima stranih zvaničnika generisala oko 190 miliona dolara prihoda.
Osim pranja novca i izbjegavanja sankcija, Inside Deutsche Bank razotkriva kako je banka kreirala agresivne modele za izbjegavanje poreza za najbogatije njemačke porodice. Dokumenti otkrivaju da je banka 2005. godine osmislila privatni poreski model za nasljednike Thea Albrechta, suosnivača trgovačkog giganta Aldi Nord.
Model nazvan „Lease Tails” obećavao je da će 95% dobiti od prodaje poslovnih udjela u vrijednosti od stotina miliona eura biti potpuno oslobođeno plaćanja poreza. Banka je za porodične fondacije Markus i Jakobus osmislila mehanizam u kojem se nisu direktno prodavali avioni, teretni brodovi ili filmska prava (poput prava na holivudske hitove 8 Mile ili 2 Fast 2 Furious u kojima je fondacija učestvovala), već udjeli u kompanijama koji su preusmjeravani tamo gdje su postojali veliki gubici.
Stručnjaci banke procjenjivali su da će fondacije Aldi Norda na ovaj način uštedjeti oko 200 miliona eura poreza. Međutim, njemačka poreska uprava izvršila je inspekciju 2011. godine, odbacila konstrukciju banke i zatražila retroaktivnu uplatu 335 miliona eura poreza od fondacije Jakobus. Fondacija je potom tužila Deutsche Bank tražeći 160 miliona eura odštete zbog davanja rizičnih savjeta, ali je spornu bitku na sudu izgubila.
Suočena s najtežim optužbama u posljednjoj deceniji, uprava Deutsche Banke reagovala je tvrdnjom da su nalazi istraživačkih novinara zasnovani na „obmanjujuće nepotpunim podacima i pogrešnim tumačenjima informacija izvučenih iz konteksta”. U zvaničnom saopćenju navode da se većina slučajeva odnosi na događaje stare više godina ili decenija, koji su u to vrijeme pregledani i prodiskutirani s nadležnim regulatorima.
„Mi smo danas drugačija banka. Pod vodstvom Christiana Sewinga, Deutsche Bank je prošla kroz fundamentalnu transformaciju”, saopćila je banka, ističući da je između 2019. i 2025. godine uložila 7 milijardi eura u unapređenje finansijskih i regulatornih kontrolnih sistema.
Međutim, politički pritisak u Njemačkoj nezadrživo raste. Njemački ministar finansija Lars Klingbeil javno je zatražio od uprave banke da s „potpunom transparenciju” razjasni kako je otklonila nedostatke u internim kontrolama i kako planira spriječiti slične propuste u budućnosti.
Na pitanje novinara da li velika globalna banka uopće može pouzdano identifikovati pranje novca, trgovinu drogom i šverc ljudi unutar mreže korespondentnog bankarstva kroz koju prolaze bilioni eura, bivši šef odjela za borbu protiv finansijskog kriminala u Deutsche Bank, Ulrich Göres, dao je kratak i poražavajući odgovor: „Ne.” Na pitanje zašto onda banke to rade, Göres je zaključio: „Za bankarske usluge u visoko rizičnim zemljama i industrijskim sektorima općenito mogu se naplatiti znatno veće provizije.”
Spisi projekta Inside Deutsche Bank ostaju trajni spomenik sistemskoj pohlepi i dokaz da niti kazna od 20 milijardi eura, oliko je banka platila na ime raznih poravnanja od 2000. godine do danas, nije bila dovoljna da promijeni duboko ukorijenjenu kulturu u kojoj je profit uvijek bio ispred zakona.










