Na konstitutivnoj sjednici dvanaestog saziva Narodne skupštine Republike Srpske u Banjoj Luci, lider SNSD-a Milorad Dodik i dosadašnji predsjednik entiteta Siniša Karan odbili su ustati tokom intoniranja himne Bosne i Hercegovine

Scena s početka konstitutivne sjednice 12. saziva Narodne skupštine Republike Srpske u Banjoj Luci ponudila je još jednu epizodu jeftine političke dramaturgije Milorada Dodika. Dok su novoizabrani poslanici i ostali gosti stajali tokom intoniranja državne himne Bosne i Hercegovine, lider SNSD-a Milorad Dodik i doskorašnji predsjednik RS Siniša Karan ostali su u svojim foteljama, da bi tek s prvim taktovima entitetske svečane pjesme stali na noge.

Nositelji javnih dužnost, naročito oni koji decenijama žive i djeluju unutar institucionalnog sistema države čije simbole pokušavaju ignorirati, morali bi znati da bonton u državnom prostoru ne pita za privatne emocije ili stranačke programe. Ustajanje tokom intoniranja himne u civiliziranom svijetu ne predstavlja čin osobne ljubavi ili političkog pristanka na sve što ta država jeste, već obavezujući znak uvažavanja prostora i javnog poretka u kojem se nalazi.

Kada se od tog minimuma napravi primitivni performans, onda poruka koja se na taj način šalje ne govori ništa o državi čiju se himnu izvodi, a govori baš sve o onima koji misle da su iznad samog bontona. I države.

U svijetu politike, ostanak u sjedećem položaju tokom intoniranja državne himne doživljava se kao najeftiniji oblik protokolarne diverzije. Politički kodeksi počivaju na pretpostavci da ozbiljni akteri svoje neslaganje artikuliraju pregovorima, dok se simbolički prkos na svečanostima smatra znakom institucionalne nemoći koju se pokušava kompenzira nekakvim sabotažama protokola.

Taj gest nema nikakve veze s hrabrošću, to je čisto provincijski papanluk. Improvizacija namijenjena održavanju vlastitog mita o nepokornosti. U pozadini stoji strah o da bi ih neko mogao optužiti za popuštanje ili “smekšanost”. Kada to spojite s odsustvom elementarnih manira i uličnim shvatanjem inata, dobije se čist papanluk: mentalitet u kojem se nepoštovanje osnovnog reda i tuđeg prostora pogrešno doživljava kao odraz sopstvene veličine.

Odbijanje da se ustane himni državi od koje se živi, čiji se pasoš koristi za prelazak granice i u čijim se strukturama ostvaruju političke privilegije, klasičan je izraz pasivne agresije i pokušaj da se lični prkos i egocentrizam podmetnu pod nacionalni interes. Tužna je spoznaja da se nakon toliko godina obnašanja najviših dužnosti politička artikulacija i dalje svodi na to hoće li se u formalnom dijelu sjednice ostati u sjedećem položaju.

Predstava je odigrana po ko zna koji put, s istim glumcima i istim jeftinim rekvizitima, ali s jednom bitnom razlikom: ta vrsta institucionalnog cirkusa više nikoga ne fascinira, niti može sakriti činjenicu da iza nje ne stoji nikakva ozbiljna politika, nego samo nedostatak osnovnog kućnog odgoja.

Samo papak koji više ne zna kud udara.