U novoj, monumentalnoj biografiji nobelovca Marija Vargasa Llose, Gerald Martin razotkriva mračnu i bezobzirnu stranu piščevog emotivnog života, od rane opsesije bordelima i tajnog braka s rođenom tetkom, do bjekstava s misterioznim ljubavnicama i surovog obrasca u kojem su sve žene u njegovom životu na kraju postajale tek „mrtvo meso“

Kada je britanski pisac i akademik Gerald Martin objavio monumentalnu biografiju nobelovca Marija Vargasa Llose pod naslovom „Mario Vargas Llosa: A Life“, kulturni i medijski svijet dobio je uvid u bezobzirnu, burnu i često surovu sentimentalnu anatomiju jednog od najvećih svjetskih pisaca 20. i 21. vijeka. Obimno djelo, plod trinaestogodišnjeg istraživanja, rasvjetljava autorovu rano stečenu sklonost ka prostituciji, bračne nevjere prema obje supruge, Juliji i Patriciji, te kasnu, medijski eksponiranu romansu s Isabel Preysler u devetoj deceniji života.

Martin u svojoj knjizi opisuje trenutak iz juna 2015. godine kada je magazin ¡Hola! objavio fotografije koje su potvrdile višemjesečna šuškanja: na samom pragu 80. rođendana, i tek dvije sedmice nakon što je u New Yorku proslavio zlatni pir sa suprugom Patricijom, djecom i unucima, Vargas Llosa je napustio porodicu kako bi započeo život s Isabel Preysler.

Za biografa to nije bio izoliran incident, već kruna obrasca ponašanja koji je pratio pisca kroz čitav život. Martin u tom kontekstu citira izjavu Abelarda Oquenda, dugogodišnjeg piščevog prijatelja iz Lime, kojem je Vargas Llosa jednom prilikom o braku rekao: „S Patricijom se dešava isto što i s Julijom. Sve su žene iste. Nakon nekog vremena, postanu mrtvo meso.“

Surova pragmatičnost prema ženama vuče korijene iz piščevog ranog djetinjstva i traumatične mladosti. Biografija otkriva da je 1948. godine, kao dječak bez razvijenog seksualnog nagona, Vargas Llosa pretrpio seksualno zlostavljanje od strane svog nastavnika, brata Leoncija. Godinu dana kasnije, otac koji ga je fizički zlostavljao i konstantno mu prijetio, poslao ga je u Vojnu akademiju „Leoncio Prado“ kako bi od njega napravio muškarca.

Upravo u tom periodu, u junu 1950. godine, četrnaestogodišnji Mario i njegov kadetski drug Víctor Flores otišli su u ozloglašeni kvart La Victoria u Limi. U ozloglašenoj ulici Jirón Huatica, Vargas Llosa je izgubio nevinost s Brazilkom koja mu je rekla da početnici uvijek donose sreću. Ubrzo je postao redovan posjetitelj i zaljubio se u prostitutku poznatu pod nadimkom Pies Dorados (Zlatne Noge), nazvanu tako zbog izuzetno sitnih i elegantnih stopala.

Piščeva fascinacija njenim stopalima kasnije se odrazila i u njegovoj literaturi kroz sklonost ka djelima Restifa de la Bretonnea, najpoznatijeg književnog fetišiste stopala. Priče koje je pisao o njoj kadetski drugari su plaćali kako bi ih čitali u pauzama između posjeta bordelima.

Prije nego što je u njegov život ušla prva supruga, Vargas Llosa je bio u vezi i s mladom prostitutkom Magdom, ali ju je ostavio iz straha od očevog gnjeva. Na univerzitetu San Marcos 1953. godine upoznao je Leu Barbu, kćerku lokalnog komunističkog aktiviste. Zaljubio se u nju i zbog nje se priključio ilegalnoj komunističkoj organizaciji Cahuide, iako sama Lea nikada u njemu nije vidjela iskrenog marksistu, nazivajući ga „vjetrenjačom“. Kada su se decenijama kasnije sreli u Limi, obećao joj je susret koji se nikada nije desio.

Pravi porodični skandal izbio je 1955. godine kada se devetnaestogodišnji Mario tajno vjenčao s devet godina starijom Julijom Urquidi, bivšom suprugom svog tetka. Uprkos prijetnjama oca da će ga ubiti „kao bijesnog psa“, Mario je tvrdio da je slijepo zaljubljen. Julia je podnijela najveći teret njegovih početaka: prodavala je nakit, prekucavala rukopise i vodila brigu o poslu, dok je on pazio da je iz ljubomore zaključa u kuću.

Međutim, nevjera je stigla brzo. Tokom boravka u Parizu 1957. godine održavao je jedvomjesečnu vezu s elitnom prostitutkom Bernardette (ili Geneviève), a ubrzo potom i sa meksičkom glumicom Pilar Pellicer. Konačni slom braka dogodio se 1964. godine kada je u njegov život ušla Patricia Llosa, kćerka njegovog rođenog tetka, koja je u Pariz stigla kao petnaestogodišnjakinja. Mario je poslao pismo Juliji iz Lime priznajući da je napušta zbog njene petnaestogodišnje rodice. Julia je napustila Pariz na svoj rođendan, ostavivši u praznoj sobi ruže i gramofonsku ploču s monologom Ljudski glas Jean Cocteaua.

S Patricijom se vjenčao 1965. godine, kada je ona imala devetnaest godina. Ona je preuzela potpunu kontrolu nad njegovim životom, finansijama, pa čak i političkom kampanjom tokom predsjedničkih izbora u Peruu 1990. godine. No, uzorak napuštanja se ponovio.

Tokom 1974. godine, dok su se brodom Rossini vraćali iz Evrope u Peru sa troje djece, Vargas Llosa se zaljubio u saputnicu, u biografiji imenovanu kao Ana María, udatu ženu i majku dvoje djece. Dok je Patricia čuvala djecu, Mario je proganjao Ana Maríju po palubi, a tokom pristajanja u Guayaquilu proveli su strastvene trenutke u hotelu. Po iskrcavanju, objavio je da napušta porodicu i otputovao s njom na Karibe i u Evropu. Kada se Ana María ipak odlučila vratiti mužu i djeci, Vargas Llosa je nedjeljama kružio oko njene kuće u Limi, pišući joj očajničke stihove.

Sličan scenario odigrao se i 1980. godine u Washingtonu s misterioznom ženom poznatom samo kao L. B. Dok se nalazila s njim u hotelskoj sobi, čula ga je kako preko telefona govori prijatelju da je njegov brak s Patricijom definitivno završen i da ostaje s njom. Nakon toga, Mario je izašao iz sobe rekavši da se brzo vraća i više se nikada nije pojavio niti joj se javio. L. B. je kasnije cinično izjavila biografu da je barem prisustvovala nastanku romana Rat za kraj svijeta.

Žene u njegovom životu plaćale su i drugu cijenu, bivale su ogoljene i preoblikovane u njegovim romanima. Julia Urquidi je svoj bol opisala u odgovoru Ono što Varguitas nije rekao, nakon što je u romanu Tetka Julia i piskaralo prikazana kroz komičnu prizmu.

Posljednji veliki preokret dogodio se 2015. godine ulaskom u vezu s Isabel Preysler, najpoznatijom ličnošću španske društvene hronike. Ta veza, koja je trajala do decembra 2022. godine, potpuno je odudarala od njegovih dotadašnjih stavova o novinarstvu i medijskoj površnosti koje je kritizirao u ogledu Civilizacija spektakla. Preysler je u intervjuima govorila o njegovim iznenadnim napadima ljubomore i složenom karakteru, a vezu je okončala kratkim pismom u kojem ga obavještava da pošalje nekoga po svoje stvari.

Nakon raskida s Preysler, nobelovac se vratio pod okrilje porodice u Limi, gdje je i umro 2025. godine. U epilogu biografije, Gerald Martin povlači potresnu paralelu s krajem Don Quijotea: slavni vitez se vraća kući, vraća mu se razum i napušta iluzije koje su mu davale smisao, ali zajedno s njima gubi i volju za životom.

„Biografija Mario Vargas Llosa: A Life“ izazvala je ogroman potres u izdavačkom svijetu. Iako je izdavačka kuća Penguin Random House godinama najavljivala špansko izdanje, odlučila je povući rukopis. Zvanično objašnjenje urednika Miguela Aguilara bilo je da pristup i portret ne odgovaraju standardima te kuće.

Međutim, izvori bliski izdavaču navode da su piščevi nasljednici i udovica bili zgroženi načinom na koji je Martin prikazao piščev privatni život, ali i njegovu političku evoluciju u kojoj ga biograf opisuje kao „dvorskog slugu španske vladajuće klase“ koji je s godinama postao ideološki slijep i reakcionaran. Prava za špansko izdanje u međuvremenu je preuzela izdavačka kuća Planeta (Deusto), dok britanski i španski kritičari hvale knjigu kao jedno od najtemeljnijih i najbriljantnijih biografskih djela savremene književnosti