Ono što posebno izdvaja Rahima jeste njegova čvrsta odluka s početka karijere da ne pristaje na uloge koje učvršćuju rasne i vjerske stereotipe. U vremenu kada su glumcima arapskog porijekla uglavnom nuđene tipizirane uloge negativaca, Rahim je postavio jasne granice

Na samom početku karijere, u dokumentarnom filmu „Tahar l’étudiant“ iz 2005. godine, dvadesetčetverogodišnji mladić iz radničke porodice izgovorio je rečenicu koja je nosila težinu čitave jedne generacije: „Zašto studiram? Zato što želim promijeniti društveni status, zato što želim dati taj poklon svojoj porodici koja vjeruje u mene.“

Dvije decenije kasnije, dok se Francuska ponovo suočava sa talasima društvenog nezadovoljstva i studentskih protesta, te riječi zvuče gotovo proročanski. Danas je Tahar Rahim, rođen prije 45 godina u industrijskom gradu Belfortu kao najmlađe od desetoro djece u porodici alžirskih emigranata, izrastao u najvažnijeg francuskog glumca svoje generacije, ostvarivši karijeru koja prelazi granice matične države i stiče priznanja širom svijeta.

Njegov put do vrha francuskog i svjetskog filma nije bio uobičajen. Šira publika i kritika otkrili su ga zahvaljujući reditelju Jacquesu Audiardu i ulozi u zatvorskoj drami „Prorok“ iz 2009. godine. Audiard ga je primijetio sasvim slučajno, tokom vožnje automobilom nakon snimanja jedne serije. Dok je drugi glumac u vozilu pretjerano nastojao ostaviti utisak, Rahim je izabrao mudriju taktiku i šutio. Tri mjeseca kasnije stigao je poziv za ulogu koja mu je zauvijek promijenila život i donijela dvije nagrade César, za najboljeg mladog glumca i za najbolju glavnu mušku ulogu u istoj godini, što je poduhvat koji je naveo francusku Filmsku akademiju da promijeni pravila kako se takav presedan više ne bi ponovio.

Od tih početaka u predgrađima Belforta do nominacija za Zlatni globus i uloga u holivudskim produkcijama, Rahim je konstantno odbijao ukalupljivanje. Sin profesora arapskog jezika koji je napustio Alžir da bi radio kao radnik u francuskoj fabrici, danas tumači lik inspektora Javerta u novoj filmskoj adaptaciji klasika Victor Hugoa „Jadnici“. Reaktualizacija ovog književnog djela u današnjem vremenu za njega ima duboko ljudsko značenje.

„Umjetničko djelo Victora Hugoa je univerzalno. Ono prelazi epohe i države jer se bavi ljudskim problemom i odgovara na njega humanizmom. Pokazuje kako ljudi stvaraju bijedu, ali i kako je mogu riješiti dobrotom, solidarnošću i drugim šansama. Danas prisustvujemo rastu nejednakosti između društvenih klasa zbog nepravedne raspodjele bogatstva. Ovaj film nas podsjeća da možemo promijeniti stvari. Ne radi se o tome da se svijet promijeni preko noći, ali ako svako pruži ruku bližnjemu, nešto se budi. Možda je to naivno ili utopijski, svejedno mi je, ali moramo se angažirati na ličnom planu da bi se promjena proširila poput virusa“, ističe Rahim, naglašavajući da je ostao optimist kada je u pitanju ljudsko biće, iako je manje optimist glede općeg stanja u kojem se svijet nalazi.

Rad na kompleksnim likovima za ovog glumca podrazumijeva potpunu, često i iscrpljujuću posvećenost. Pripremajući se za ulogu Javerta, Rahim je nastojao pronaći dublje motive u samom tekstu romana kako bi objasnio unutrašnje protivrječnosti čovjeka koji vjeruje da čini dobro dok ustvari nanosi štetu drugima. Sličnu beskompromisnost pokazao je i u filmu „Alpha“ rediteljice Julije Ducournau, gdje je za ulogu ovisnika o heroinu smršao čak 20 kilograma, narušivši privremeno i vlastito zdravlje.

Ipak, ono što posebno izdvaja Rahima jeste njegova čvrsta odluka s početka karijere da ne pristaje na uloge koje učvršćuju rasne i vjerske stereotipe. U vremenu kada su glumcima arapskog porijekla uglavnom nuđene tipizirane uloge negativaca, Rahim je postavio jasne granice.

„Na početku karijere stizalo mi je mnogo ponuda da igram dilere, teroriste, ubice. Odbio sam ih jer kao glumac nemam želju tumačiti likove koji me ne zanimaju, a kao gledatelj bio sam umoran od takvog prikazivanja. Ako želimo promijeniti stvari, ne možemo nastaviti ponavljati negativan obrazac. Zato vjerujem da uloge poput one u seriji ‘The Looming Tower’ ili filmu ‘Mauritanac’ postoje da bi uspostavile izvjesnu ravnotežu i pokazale stvarnost. Zar ne može postojati lik muslimanskog vjernika koji je pozitivan?“, pita se Rahim.

Njegov profesionalni integritet prati i jasan stav o društvenim i političkim pitanjima, iako naglašava da primarno govori kroz svoje uloge. Kroz odrastanje u višekuturnom okruženju stvorio je svjetonazor koji ne priznaje etničke i klasne podjele. Kada govori o aktuelnim društvenim kretanjima i studentskim protestima u Francuskoj, bez oklijevanja daje podršku mladima, prisjećajući se da se i sam borio za svoja prava tokom studentskih dana. Osobito otvoren stav zauzeo je povodom krize na Bliskom istoku i stradanja u Gazi, ne obazirući se na potencijalne posljedice po karijeru i glasine o takozvanim crnim listama u filmskoj industriji.

„To je bilo toliko nasilno… Bili smo preplavljeni slikama, čak i oni koji su se pravili da ne vide, na kraju su vidjeli. Ja sam duboki humanista, duboki antikolonijalista i odatle nema mnogo šta da se doda. Strašno je što nevini ljudi stradaju u napadima, ali nijedan napad ne opravdava genocid. Ja ne govorim o politici, moji filmovi govore sami za sebe, ali ako me pitaju, odgovaram sa srcem na dlanu. Ako me bojkotiraju zbog podrške Palestini, neka tako bude. Za mene je granica uvijek u očuvanju vlastitog dostojanstva“, poručuje glumac.

Razbijajući predrasude i unutar same francuske kulture, gdje glumac sa nekarakterističnim prezimenom nosi titulu vodećeg dramskog umjetnika, Rahim ostaje ravnodušan prema eventualnim otporima radikalnijih krugova. Smatra da je uloga umjetnika da spaja i širi horizonte, pri čemu danas sve češće bira rad na engleskom jeziku jer mu on pruža novu kreativnu slobodu i ulaz u drugačije kulturne prostore.

Usklađujući rad na velikim biografskim projektima, poput uloge u filmu ‘Monsieur Aznavour’, sa zahtjevnim dramskim rolama, Rahim ne zaboravlja svoje korijene u Belfortu, iako je zgrada u kojoj je odrastao u međuvremenu srušena. Svjestan puta koji je prešao od dječaka koji se bez karte šunjao u lokalno kino do zvijezde svjetskog formata, svoju prepoznatljivost ne doživljava kao teret nego kao radost i priliku da inspirira druge.

„Ne osjećam odgovornost u smislu tereta, ali ako moja karijera pomogne drugim mladim glumcima da kažu sebi da je moguće naprijed, jer jeste moguće. Moja ambicija je da nastavim iznenađivati dječaka u sebi, onog dječaka koji je sanjao da postane glumac“, zaključuje Tahar Rahim.

IZVOR: Bosna.hr, El Pais