Šezdesetih godina 19. stoljeća, đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer razvio je sveobuhvatnu vjersko-političku strategiju prema Bosni i Hercegovini. Vođen idejom kršćanskog hegemonizma i obnove hrvatskog državnog prava, Strossmayer je kroz panslavističku platformu, tajne sporazume sa Srbijom i diplomatske akcije na Zapadu nastojao potisnuti osmansku upravu i uobličiti budućnost ovih prostora

Političko i crkveno djelovanje đakovačkog biskupa Josipa Juraja Strossmayera prema Bosni i Hercegovini tokom druge polovine devetnaestog stoljeća odvijalo se na ideološkoj podlozi prožetoj kršćanskim hegemonizmom. Njegova vizija evropskog jedinstva polazila je od uvjerenja o konačnoj dominaciji kršćanskog elementa, pri čemu je u oslobodilačkoj ulozi Slavena sa osmanske vlasti primarnu ulogu namjenjivao Ruskom Carstvu. U tom sklopu, Strossmayer je potcrtavao historijsko i političko pravo Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu, dok je kroz ideju južnoslavenstva i panslavizma nastojao riješiti pitanje njenog budućeg pravno-političkog statusa.

Osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini budno su pratile biskupov politički angažman, prepoznavajući u njemu figuranta koji preko crkvene jurisdikcije i panslavističke platforme radi na potkopavanju sultanove uprave i pripajanju ovih pokrajina Habsburškoj Monarhiji. Strossmayer se u svojoj agitaciji uveliko oslanjao na bosanske franjevce, a naročito na fra Grgu Martića.

Koliko su te aktivnosti bile pod prismotrom Carigrada pokazuje i diplomatski izvještaj iz 1868. godine, u kojem valija upozorava da se navodno duhovni put Martića u Carigrad finansira tajnim sredstvima iz Srbije kako bi se izdjejstvovale političke privilegije za panslavistički pokret. Iste godine osmanski komesar u Beogradu obavještava svoju vladu o Strossmayerovoj posjeti Srbiji, upozoravajući da političko približavanje Hrvata i Srba, uplašenih međusobnim pretenzijama na Bosnu, nosi ozbiljnu opasnost po turske interese.

Ovakve procjene potvrdio je sporazum između Strossmayerove Narodne stranke i srbijanskog ministra Ilije Garašanina iz 1868. godine, ugovoren posredstvom Antonija Oreškovića i Matije Mrazovića. Taj program predviđao je zajedničku akciju na stvaranju nezavisne južnoslavenske države te oslobađanje Bosne i Hercegovine putem ustanka koji bi bio pokrenut iz Srbije i Hrvatske. Narodna stranka je aktivno pomagala ove pripreme, računajući i na angažovanje ljudstva na terenu, ali do realizacije plana nije došlo zbog političkog zaokreta u Beogradu koji je privremeno dezorganizirao hrvatske političke krugove.

Na crkvenom planu Strossmayer je nastojao uspostaviti potpunu kontrolu nad bosanskim klerom. Od 1854. godine u Đakovu je vodio Konvikt svetog Bonaventure za školovanje bosanskih franjevačkih klerika, izričito se protiveći nastojanjima mađarskih i crkvenih vlasti da se to sjemenište preseli u Ugarsku. U nastojanju da zadrži uticaj na bosanske franjevce išao je toliko daleko da je poručivao osmanskim vlastima kako je za same Bošnjake bolje da ostanu u Bosni nego da odlaze u Ugarsku.

Ipak, premještanje u Ostrogon sprovedeno je uoči samog ustanka. Kako je formalno nosio titulu bosanskog biskupa, Strossmayer je očekivao da će uređivati Katoličku crkvu u Bosni nakon sloma turske uprave, pa ga je duboko ogorčilo kada se fra Grga Martić zajedno s franjevcima izjasnio protiv sjedinjenja Bosne sa Srbijom i Crnom Gorom.

Istovremeno, Strossmayer je širio jurisdikciju i na katolike u Srbiji, djelujući kao apostolski vikar te razvijajući dijalog s Pravoslavnom Crkvom. Vjerovao je da se historijske i političke prepreke u odnosima Srba i Hrvata mogu prevazići jedino crkvenom unijom i čvršćim povezivanjem sa Svetom Stolicom. Višedecenijsko prijateljstvo s Jovom Sundečićem, sekretarom crnogorskog kneza Nikole, iskoristio je da direktno usmjerava pregovore između Rima i Cetinja koji su krunisani sklapanjem Konkordata 1886. godine, u čemu je vidio prvi korak vraćanja Balkana pod katolički uticaj.

Izbijanje ustanka u Bosni i Hercegovini 1875. godine izbacilo je ovo pitanje u sam vrh evropske diplomatije. Strossmayer je zastupao stav da Bosnu treba pripojiti Hrvatskoj, ali uviđajući nepovoljne okolnosti u Monarhiji i protivljenje Beča i Budimpešte, ponovo je s Garašaninom i Oreškovićem zagovarao tajni dogovor o podjeli Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske. Iako se formalno držao u okvirima saborske politike, biskup je privatno slao pomoć ustanicima i oštro osuđivao antisrpski kurs bana Mažuranića i habsburške diplomatije. Kada su se austrougarski planovi o okupaciji pretvorili u stvarnost, Strossmayer je izražavao veliko nezadovoljstvo, smatrajući da fizičko zaposjedanje bez moralnog preobražaja neće donijeti rješenje narodu, te da će ovakav ishod samo produbiti buduće sukobe.

Važan uvid u njegove diplomatske akcije pruža korespondencija s britanskim državnikom Williamom Ewartom Gladstoneom, započeta 1876. godine. Strossmayer je znatno uticao na britansko mnijenje ističući nesposobnost osmanskog poretka da kršćanskim narodima osigura ravnopravnost, te je zagovarao široku autonomiju balkanskih pokrajina pod međunarodnim garancijama kao jedini put ka potpunom potiskivanju Turske iz Evrope.

Predstavljajući se kao zadani branitelj Bosne, tražio je da se na međunarodnom kongresu osigura autonomija za ove prostore. Međutim, zaokret britanske politike nakon Sanstefanskog mira i odluke Berlinskog kongresa u potpunosti su porušile biskupove projekte. Razočaran zaposjedanjem, Strossmayer je u pismima Gladstoneu isticao da je stanje u Bosni pod mađarskom upravom postalo teže nego što je bilo pod osmanskim vlastima.

U historiografskim procjenama Strossmayerovo djelovanje često je ocjenjivano iz nacional-romantičarskih i hagiografskih uglova. Tokom prve i druge Jugoslavije veličan je kao ideal bratstva i apostol jugoslavenske misli, pri čemu se zanemarivala činjenica da je njegovo južnoslavenstvo izviralo iz katoličkog hegemonizma i borbe za samostalnost Hrvatske. Status Bosne i Hercegovine u njegovoj viziji ostao je primarno posmatran kroz prizmu hrvatskog državnog prava i nacionalnog interesa, usljed čega je njegova politička misao ostavila dubok trag u razvoju složenih regionalnih i crkvenih odnosa na ovom području.

Kao jedna od najutjecajnijih ličnosti Hrvatske 19. stoljeća, Strossmayer je, i kao političar i kao biskup, u političkom životu Dvojne monarhije bio najglasniji zagovornik borbe za hrvatsku samostalnost. Misao na kojoj se temeljila njegova višedecenijska politička aktivnost u mnogim segmentima direktno je zadirala u političke i religijske odnose unutar Bosne i Hercegovine. Uzmemo li u obzir da je Strossmayer smatrao da se jugoslavenski program može ostvariti isključivo progonom Turaka iz Evrope, jasno je da njegova južnoslavenska misao, koja je polazila od katoličkog hegemonizma na Balkanu, kao takva nije ravnopravno tretirala bosanskohercegovačke muslimane u kapacitetu njihovog etničkog individualiteta.

S druge strane, utjecaj biskupa Strossmayera očitovao se u njegovim stavovima u kojima se pitanje pripadnosti Bosne i Hercegovine posmatralo kao problem čije je rješenje bilo dijelom hrvatskog nacionalnog interesa. Pravni i politički status Bosne i Hercegovine je bio glavna preokupacija njegove političke i diplomatske akcije iz druge polovine 19. stoljeća.

Posebno značajno pitanje, koje sasvim sigurno zavrijeđuje veću pažnju historijske nauke, a koje se u ovom radu tretiralo u kontekstu politike Josipa Juraja Strossmayera prema Bosni i Hercegovini, je pitanje zastupljenosti muslimana u Strossmayerovoj političkoj misli. Religijski specifikum njihovog identiteta kao Bošnjaka u njegovim razmatranjima, najprije kroz ideju jugo slavenstva i Ilirskog pokreta, a zatim i hrvatsku nacionalnu politiku, bio je predmet različitih tumačenja.

Južnoslavenska misao Josipa Juraja Strossmayera, koja je činila osnovu njegovih političkih uvjerenja i stremljenja, bila je predmetom različitih opser vacija u dosadašnjoj historiografskoj literaturi. Do danas je dato mnogo različitih interpretacija te ideja i svaka je ponudila drugačiju ocjenu uloge biskupa Strossmayera u njenom propagiranju. Ono što je posebno značajno, a što do sada nije obuhvaćeno konkretnijom naučnom obradom, jeste pitanje da li su, i u kojoj mjeri, zapravo, bosanskohercegovački muslimani bili zaista prisutni u Strossmayerovom jugoslavenstvu?

Strossmayer je smatrao da su vjera i politika, kako na području Hrvatske tako i šireg evropskog područja, upućene jedna na drugu i da je, prema tome, kršćanstvo bitna odrednica ukupnog evropskog identiteta. U Memorandumu ruskoj vladi iz 1876. godine, Strossmayer je ovo shvatanje naglasio obrazlažući ga kroz potrebu da se Turke protjera iz “kršćanske Evrope”.

Politička manifestacija ovog promišljanja svoj vrhunac doživjela je na pitanju budućnosti Bosne i Hercegovine, na čijem prostoru su se ostvarivali doticaji srpske i hrvatske nacionalne ideje. U tom kontekstu pitanje pravnog i političkog statusa Bošnjaka kao muslimana neosporno je izlazilo izvan okvira Strossmayerove ideje o jugoslavenskom kršćanskom identitetu. To samo po sebi, bez ulaženja u dublje analize, otvara niz drugih pitanja i sumnji u dobronamjernost i stvar nu prirodu Strossmayerove južnoslavenske misli.

Odnos Josipa Juraja Strossmayera prema muslimanima Bosne i Hercegovine nije jednostavno istraživanje. Njegovo razumijevanje pripadnosti Bo sne i Hercegovine Hrvatskoj, koje je definirano mišlju da je ona prema “historijskom pravu” hrvatska zemlja, nesporno je imao odraz na artikulaciju njegovog stava o etničkom jedinstvu hrvatskog i muslimanskog stanovništva. Stavimo li Strossmayerovo viđenje etno-nacionalnih odnosa u kontekst južnoslavenske ideje vidjećemo, zapravo, da se njihove ideologije, određene prije svega političkim interesima, međusobno isključuju i da su, kao takve, podjednako korištene u odgovarajućim historijskim periodima.

Strossmayer je nakon Velike istočne krize i okupacije Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske monarhije, svoju raniju agitaciju nastojao ublažiti uspostavljanjem još čvršćih odnosa s muslimanima. Ilustracije radi, Strossmayer je 1888. godine poslao Bogdana Bertića u Sarajevo, s misijom da “izpita političko mišljenje i organizaciju bosanskih muslimana, te da u njima probudi što jaču hrvatsku narodnu misao i pridobije ih za Zagreb”.

Namjera Strossmayera je bila da svoj utjecaj na bosanskohercegovačke muslimane ostvari preko njihovih najistaknutijih političkih predstavnika, posebno Esada efendije Kulovića, koji je 1884. godine, kada je na izborima izabran za općinskog zastupnika, s velikim ambicijama ušao u politički život ne samo Sarajeva nego i Bosne i Hercegovine. Bertić je, prema ranije dobijenim instrukcijama biskupa Strossmayera, podsjetio Esada Kulovića na ulogu koju muslimani mogu imati u budućnosti Bosne i Hercegovine ako se odazovu Strossmayerovom pozivu.

Nakon što je održao sastanak s Kulovićem uputio je Bertić pismo Strossmayeru u kojem je, izvještavajući ga o rezultatima njegove akcije, zabilježio sljedeće: “Ja mu razjasnim naše stanje, naše težnje i nade, razložim mu našu poviest, prvobitnost muslimanskog pučanstva u zaposjednutim ze mljam, našu jednokrvnost, zajedničtvo jezika, interesah i budućnosti (…)”.

Međutim, Bertićeva agitacija na sebe je skrenula pažnju nekolicine muslimanskih intelektualaca, u prvom redu sarajevskog gradonačelnika Mustajbega Fadilpašića i vladinog savjetnika Mehmed-bega Kapetanovića, koji su izražavali sumnje u stvarne ciljeve Bertićeve posjete. S druge strane, Bertićevo djelovanje tih dana nije promaklo ni austrijskoj vladi, koja je učinila neophod ne korake za njegovo suzbijanje. Bertiću je zabranjeno bilo kakvo održavanje kontakata s muslimanima, a njegov boravak u Sarajevu je prekinut po prispjeću naredbe o napuštanju grada.

Kad je riječ o prilikama u Bosni i Hercegovini na početku 20. stoljeća značajno je ukazati na kontakte koje je Strossmayer održavao s vrhbosanskim nadbiskupom Josipom Stadlerom. Iznoseći javno svoje stavove, posebno o pitanjima koja su direktno zadirala u nacionalne i vjerske odnose u Bosni i Hercegovini, Stadler je nerijetko bio izložen oštrim kritikama. Posebno se izdvaja njegov politički istup u Zagrebu na katoličkom hrvatskom kongresu održanom 5. septembra 1900. godine, u kojem je rekao: “Ja ću reći samo dvije želje, i to prvo, što se tiče Naroda, a drugo, što se tiče naše svete Vjere. Što se tiče Naroda, želim, da se što prije Bosna i Hercegovina, sjedini sa materom zemljom (…)”

Tri dana kasnije iz Carske kancelarije primio je “ozbiljni ukor”, obrazložen mišljenjem da je u svom govoru razmatrao pitanja koja se ne nalaze u njegovoj nadležnosti. U pismu upućnom Strossmayeru maja 1900. godine Stadler naglašava: “I mi smo dobro shvatili, da najprije treba hrvatski duh među katolici razširiti i utvrditi, pošto mnogi govore da su Bošnjaci. To dakako ne prieči, da se ujedno pribavljaju i muhamedanci i braća rišćani i predobivaju za hrvatstvo (…)”

Prema tome, Strossmayer je posredstvom pismene korespondencije sa Stadlerom bio dobro upoznat s činjenicom da jedan dio bosanskohercegovačkih katolika jasno izražava svoju posebnost na rodnim imenom Bošnjak i da je, shodno takvom stanju, neophodno pridobiti muslimane u hrvatski narodni korpus.

(Za tekst korišten naučni rad Alena Zečevića pod naslovom: „STROSSMAYEROVA POLITIKA PREMA BOSNI I HERCEGOVINI I BOSANSKOHERCEGOVAČKIM MUSLIMANIMA”)