Arapskim građanima Izraela poručeno je da se mogu baviti kriminalom, školama i kanalizacijom, ali da moraju šutjeti o okupaciji, pogromima na Zapadnoj obali i ubijanju u Gazi. Njihov izborni uspjeh samo je učinio taj zahtjev izričitijim

Zamislite jevrejsku zajednicu u inozemstvu koja je izložena pogromima koji uključuju ubistva, pljačke i paljevine. Zamislite da nijednom Izraelcu nije dozvoljeno da protestira, izrazi solidarnost ili pritekne u pomoć žrtvama.

Sada zamislite da ste arapski građanin Izraela, da vašu braću i rođake ubijaju u Gazi i napadaju na Zapadnoj obali, te da ćete, ako se usudite izraziti svoju bol ili kricima pokazati patnju, biti uhićeni. Ako biste uopće razmotrili pružanje pomoći, smatrali bi vas petom kolonom.

Pravi podvig koji su arapski građani Izraela ostvarili na izborima mogao bi ih na koncu skupo koštati. Dok su arapske stranke u žiži javnosti kao nikada prije, dok su Mansour Abbas i Ahmad Tibi neprestano na ekranima, dok gotovo svi znaju Yousefa Jabareena, a verbalni napadi Benjamina Netanyahua samo su uvećali njihovu snagu, u pozadini izraelski Jevreji povlače nove granice. Arapi su jednostavno bili previše uspješni.

Cionizam je od samog početka djelovao tako da rascjepka palestinski narod na odvojene skupine: podijeli pa vladaj. Nakba je odvojila Arape iz 1948. godine, koji su ostali na svojoj zemlji, od stotina hiljada izbjeglica koje su protjerane.

Nakon okupacije 1967. godine, Izrael je požurio da odvoji arapske građane Izraela unutar granica iz 1967. od Palestinaca na okupiranim teritorijama, kako se ne bi ujedinili u ono što su nekada bili: jedan narod.

Kasnije je Izrael odvojio stanovnike Jerusalema koji su pripojeni od stanovnika teritorija koji su ostali pod okupacijom. Potom je uslijedilo odvajanje Gaze od Zapadne obale, čak i prije uspona Hamasa. Za Izraelce ne postoji nikakva veza između Palestinaca i arapskih građana Izraela; to su dva odvojena naroda.

Sada je zadao i peti udarac, i to upravo u trenutku velike prilike za izraelske Arape.

Ovo odvajanje ovog puta nije ni teritorijalno ni fizičko, već mentalno. Ne zahtijeva ni kontrolne punktove ni odvojene sisteme prava i građanskog statusa. I desnica i takozvani blok za promjene poručuju da se arapski građani Izraela ne smiju baviti sudbinom svoje braće.

Prvi koji se pokorio bio je Abbas. Jedva da pušta glas o genocidu u Gazi i pogromima na Zapadnoj obali, naročito na hebrejskom jeziku. Ali ta zabrana se ne odnosi samo na njega.

U posljednje tri godine, uzorni pripadnici vojno-obavještajne jedinice 8200, sigurnosne službe Shin Bet i njima sličnih, na društvenim mrežama love svaki iskaz suosjećanja, humanosti, boli ili solidarnosti izraelskih Arapa prema svojoj braći koja žive na pola sata od njihovih domova. Pokušajte samo biti Arap i objaviti nešto o djeci koja su ubijena u utorak u Gazi ili o poplavama koje su proteklog vikenda potopile šatorska naselja u Muwasiju.

Stanovnik Loda ne smije plakati nad pogromima u al-Mughayyiru; stanovnik Taibeha ne smije protestovati protiv razaranja u izbjegličkim kampovima u Tulkarmu. Tamo žive članovi njegove porodice ili porodice njegovog komšije. Zabranjeno je pokazati bilo kakav interes za njih, a kamo li izraziti solidarnost ili pružiti pomoć.

Od 1993. do 1999. godine, Ahmad Tibi, koji u Knessetu sjedi od 1993., bio je savjetnik Yassera Arafata: složena pozicija u suludoj situaciji. Danas bi ga uhapsili i za mnogo manje. Dvostruka lojalnost rezervirana je za američke Jevreje. Podijeljena emotivna odanost, između vlastitog naroda i vlastite države, također je rezervirana samo za Jevreje. Globalne kampanje “Pustite moj narod” koje su pozivale na oslobađanje sovjetskih Jevreja: isključivo za Jevreje.

Tokom godina rata u Pojasu Gaze, Izrael je uspio ugušiti svaki iskaz solidarnosti arapskih građana Izraela, a strah je ovladao palestinskim društvom u Izraelu.

Nakon uspjeha arapskih stranaka na izborima, zastrašivanje je postalo i političko sredstvo. Dobrim danom smatramo ako arapskog političara prihvatimo pod uslovom da djeluje unutar novih granica: može se baviti kriminalom, kanalizacijom i školama u arapskim zajednicama.

Uslov za “vanjsku podršku”,  još jedan groteskan termin, skovan posebno da opiše situaciju u kojoj arapske stranke podržavaju vladajuću koaliciju u Knessetu a da nisu uključene u nju, jeste da se ne usude izustiti ni riječ o okupaciji, pogromima ili genocidu. Oni su narod koji je podijeljen.