Nedostatak zahtjeva za otkupninom ili preuzimanja odgovornosti čini ove incidente zanimljivim s obavještajnog stanovišta, rekao je Arslan za Türkiye Today, ali to ne dokazuje da je država bila umiješana. Isto ponašanje moglo je potjecati od kriminalaca, aktivista ili oportunista, a javni dokazi za sada ne upućuju ni na jedno konkretno objašnjenje.

Tokom većeg dijela moderne historije, za remećenje opskrbe hranom jedne države bile su potrebne vojske, blokade ili sankcije. U oktobru su hakeri to postigli provaljivanjem u loše zaštićene kontrolere rashladnih uređaja u 700 francuskih supermarketa, prisilivši ih na kontinuirani ciklus odmrzavanja do 50 stepeni Celzijusa.

Napad se ubrzo proširio na prodavnice širom nekoliko evropskih zemalja, što je rezultiralo milionima eura uništene hrane. Niko nije preuzeo odgovornost niti zatražio otkupninu.

U intervjuu za Türkiye Today, Alp Cenk Arslan, docent na Turskoj nacionalnoj policijskoj akademiji, izjavio je da ovi incidenti otkrivaju nešto mnogo veće od novog oblika sajber-kriminala.

Arslan je ustvrdio da ovi napadi ogoljuju granice sigurnosnog razmišljanja koje se oblikovalo nakon 1945. godine, odnosno okvira izgrađenog oko granica, vojski i jasne linije između rata i mira.

„Kontroler rashladnog uređaja u supermarketu može postati instrument strateškog poremećaja a da nijedan vojnik ne pređe granicu“, istaknuo je on.

Motiv ostaje nejasan

Nedostatak zahtjeva za otkupninom ili preuzimanja odgovornosti čini ove incidente zanimljivim s obavještajnog stanovišta, rekao je Arslan za Türkiye Today, ali to ne dokazuje da je država bila umiješana. Isto ponašanje moglo je potjecati od kriminalaca, aktivista ili oportunista, a javni dokazi za sada ne upućuju ni na jedno konkretno objašnjenje.

„Razumijevanje ranjivosti nekog društva samo po sebi može predstavljati stratešku obavještajnu informaciju“, kazao je Arslan, ukazujući na mogućnost operacije čiji je cilj bio prikupljanje informacija, a ne novca.

Ako su ovi incidenti predstavljali izviđanje, veća briga je infrastruktura koja funkcionira na sličnim digitalnim kontrolama, kao što su prečišćavanje vode, distribucija električne energije i bolnička logistika.

Provaljivanjem dijeljenog softvera ili zajedničkih dobavljača, upozorio je, napadači bi mogli pogoditi mnoge organizacije odjednom i pokrenuti „domino-efekat“ kroz usluge o kojima građani ovise.

Nije sva šteta materijalne prirode. Pokvareni zamrzivači mogu natjerati ljude da preispitaju sigurnost hrane i zapitaju se mogu li vlasti zaštititi osnovne usluge, objasnio je.

On to naziva pitanjem „kognitivne sigurnosti“: „Sigurnost sve više djeluje unutar svijesti pojedinca, gdje povjerenje, neizvjesnost i percepcija ranjivosti postaju strateški značajni.“

Pravno gledano, unošenje izmjena i sabotiranje rashladnih sistema može se računati kao sajber-kriminal i oštećenje imovine, rekao je Arslan. Čak i ako se ispostavi da iza toga stoji država, samo to ne bi predstavljalo oružani napad prema Članu 51 Povelje Ujedinjenih nacija, koji ovisi o obimu i učincima operacije, poput fizičkog razaranja, povreda i gubitka života.

Operacija stoga može izazvati ozbiljne ekonomske i društvene poremećaje a da ne pređe pragove vezane za oružani sukob. Rezultat toga je, kako kaže, „sve veći jaz između načina na koje se kooperativna moć može vršiti tehnološki i pravnih kategorija kroz koje međunarodni sistem vrednuje tu moć.“

Slabe lozinke, ostarjela oprema

Francuska nacionalna agencija za sajber-sigurnost saopćila je senatorima da su napadači iskoristili osnovne sigurnosne propuste, uključujući slabe lozinke. U Estoniji je jedna kompanija za rashladne uređaje navela da su ciljane jedinice bili stariji Danfossovi modeli, slični onima koji su pogođeni u Francuskoj.

„Dublji problem je uporna pretpostavka da se operativna tehnologija može upravljati odvojeno od institucionalne sajber-sigurnosti i procjene strateškog rizika“, rekao je Arslan, upozoravajući da ne treba kriviti samo vlasnike prodavnica. Proizvođači i pružaoci usluga također dijele odgovornost, dodao je, budući da slabosti leže i u dizajnu proizvoda i u autentifikaciji.

Stroža pravila za supermarkete smanjila bi rizik, ali ga ne bi mogla u potpunosti ukloniti, tvrdi Arslan, jer sigurnost „ne bi trebala ovisiti o pretpostavci da će se svaki pojedinačni korisnik ponašati savršeno.“ Preduzeća bi trebala držati kontrolere podalje od otvorenog interneta, koristiti jaku autentifikaciju i zadržati nezavisne alarme za temperaturu kao rezervnu opciju.

Po njegovom mišljenju, proizvođači bi trebali snositi odgovornost za sigurnost dugo nakon što je proizvod prodat. Evropski zakon o otpornosti na sajber-prijetnje (Cyber Resilience Act), čije glavne obaveze stupaju na snagu u decembru 2027. godine, zahtijeva najmanje pet godina podrške protiv ranjivosti. Međutim, industrijska oprema često radi mnogo duže, istaknuo je Arslan, i „tehnološkoj zastarjelosti se nikada ne smije dozvoliti da postane nekontrolisani rizik po javnu sigurnost.“

Ista logika vrijedi i kod kuće. Arslan je doveo u pitanje ideju da napredak znači povezivanje svega na internet, pozivajući potrošače da se zapitaju donosi li povezanost stvarnu korist i jesu li sigurnosna ažuriranja zagarantovana.

Hakovani pametni uređaji također mogu postati oružje protiv drugih, kao što je pokazala botnet mreža Mirai 2016. godine. Njegov savjet je: promijenite zadane lozinke, redovno ažurirajte firmver, osigurajte kućne rutere i, u idealnom slučaju, držite pametne uređaje na odvojenoj mreži.

Algoritmi i javno povjerenje

Iako će vještačka inteligencija neizbježno ubrzati i sajber-napade i odbranu, Arslan je napomenuo da nema dokaza da je ona igrala ikakvu ulogu u hakerskim napadima na rashladne uređaje. Ono što ga više brine jeste buduća kombinacija automatiziranih fizičkih poremećaja u paru s izmanipuliranim narativima s ciljem narušavanja javnog povjerenja.

„Buduća konkurencija“, kazao je, „neće biti određena isključivo time ko posjeduje naprednije algoritme, već time ko može istovremeno očuvati integritet infrastrukture, institucija i ljudske prosudbe.“

Potrebne su čvršće međunarodne obaveze, ustvrdio je, ali je sajber-alate teže obuzdati nego nuklearno ili hemijsko oružje jer su dvojne namjene, široko su dostupni i teško im je utvrditi porijeklo. On bi kao prioritet postavio jasnije obaveze protiv napada na osnovne civilne usluge i bližu prekograničnu saradnju.

Za Arslana izazov prevazilazi okvire bilo kojeg pojedinačnog ugovora. Međunarodni poredak izgrađen nakon 1945. godine, tvrdi on, još uvijek razumije sigurnost uglavnom u teritorijalnim i vojnim terminima, a taj se okvir mora razvijati.

Ono što ovaj vijek zahtijeva, po njegovom mišljenju, nije samo odbrana granica već „zaštita društva čije su infrastrukture, svakodnevni život i kognitivno okruženje postali neodvojivi od tehnologije.“