Napad na maloljetnog učenika medrese u Banjoj Luci, uz kontinuirano otimanje imovine povratnicima i otvorenu dehumanizaciju iz vrha entitetske vlasti, dramatično je upozorenje da sistemski pritisak na Bošnjake ulazi u novu, opasniju fazu
Tjeskoba i strah u povratničkim domovima širom entiteta Republika Srpska nisu nova pojava, ali brutalnost s kojom se nasilje iz dana u dan obnavlja jasno ukazuje da sjedinjeni politički i fizicki pritisci ulaze u novu, opasniju fazu. Slučaj pretučenog četrnaestogodišnjeg dječaka iz Janje, učenika banjalučke medrese koji je pronađen u polusvjesnom stanju kilometrima daleko od škole, predstavlja tek najnoviji, najvidljiviji i najpotresniji nastavak sistemskog terora koji se godinama provodi nad bošnjačkom populacijom.
Ovaj brutalni napad ne može se posmatrati kao izoliran incident ili puk unutarškolski okršaj. On dolazi kao direktna posljedica i nastavak dugogodišnjeg javnog i političkog narativa u kojem nosioci entitetske vlasti Bošnjake otvoreno svode na građane najnižeg reda, izlažu ih najgrubljim dehumanizirajućim izrazima nazivajući ih amebama i pozivaju na njihovu potpunu društvenu i ekonomsku izolaciju. Kada se sa najviših političkih govornica poručuje kako Bošnjacima ne treba prodavati stanove niti s njima ostvarivati osnovne komšijske i ekonomske veze, ulica i ekstremističke grupe to shvataju kao direktno odobrenje za fizički obračun sa najranjivijima.
Fizičko nasilje nad djecom samo je prirodan nastavak institucionalnog i ekonomskog zatiranja. Pravni i egzistencijalni položaj povratnika već dugo se sistemski ruši, od institucionalnog uskraćivanja prava na maternji jezik u školskim dnevnicima, preko nemogućnosti zapošljavanja u entitetskim i općinskim organima, pa sve do otvorenog otimanja privatne imovine i djedovine. Slučaj Bošnjaka u Gacku, kojima lokalni rudnik uglja bez ikakvih pravnih posljedica i obzira istresa jalovinu i otpad direttno na obradive njive i imanja od kojih žive, jasno ilustrira model po kojem se odvijaju stvari: učiniti život nemogućim, uništiti osnovne uslove za rad i proizvodnju, te prisiliti ljude na tihi i konačni odlazak.
Napad na dječaka u Banjoj Luci pokazuje da su granice osjetljivosti i sigurnosti potpuno porušene. Ako učenik prvog razreda u sred dana, odlazeći po užinu u blizini svoje škole, može biti pretučen i ostavljen u polusvjesnom stanju uz obalu rijeke, onda je jasno da niko više nije bezbjedan. Činjenica da se roditelji danas moraju bori sa strahom hoće li im se djeca živa vratiti iz škole predstavlja poražavajuću dijagnozu stanja u kojem se povratnička zajednica nalazi.
Zato je nemoguće ovaj događaj posmatrati bez šireg konteksta i bez svijesti o tome šta slijedi. Napad u Banjoj Luci, otimanje zemlje, negiranje i ismijavanje identita cijelog jednog naroda i institucionalno ponižavanje nisu pojedinačni ekscesi koji će se sami od sebe zaustaviti. Oni su direktna posljedica okruženja u kojem se nasilje tolerira, a politička diskriminacija nagrađuje.
Bez odlučne, konkretne i nepristrasne akcije nadležnih organa, kao i stalnog pritiska šire javnosti, ovakvi događaji neće ostati usamljeni slučajevi, već najava sve teže i opasnije stvarnosti za sve koji u ovom entitetu traže samo pravo na dostojanstven život i bezbjednost svoje djece.
