Neuspješan pokušaj stvaranja pravednog poslijeratnog poretka nakon Prvog svjetskog rata, praćen ekonomskim krizama i jačanjem ekstremnih ideologija, potaknuo je pojedince u emigraciji da već tokom Drugog svjetskog rata razmišljaju o novim modelima obnove država i društava. Među brojnim političkim i vojnim nacrtima, u proljeće 1942. godine u Jerusalemu nastao je „Elaborat za obnovu Jugoslavije” Gruje S. Grčića, savjetnika u Kraljevskoj vladi u izbjeglištvu, koji je stabilnost buduće zajednice vidio primarno u sveobuhvatnoj ekonomskoj reformi, planskoj privredi i socijalnoj pravdi pod državnim nadzorom. Ovaj zaboravljeni dokument nudi specifičan privredni ugao na pitanje poslijeratne rekonstrukcije i rješavanja nacionalnih i društvenih proturječnosti razorene zemlje

Povećan međunarodni interes za problem Palestine imao je, u godinama pred početak 2. svjetskog rata, utjecaja i na vanjsku politiku Kraljevine Jugoslavije. S njenog stajališta, ovaj problem bio je određen značajnim privrednim interesima koji su se manifestirali solidnom trgovinskom razmjenom. U Palestini se nalazila iseljenička kolonija Jevreja iz Jugoslavije. Privredno i diplomatsko prisustvo u Palestini ostvarilo je perspektivu širenja trgovinske i političke saradnje sa zemljama tog regiona, u skladu s ciljevima i potrebama Kraljevine Jugoslavije, a predstavljalo je i značajan izvor informacija. To su bili argumenti koji su 1936. godine doveli do otvaranja Generalnog konzulata Ministarstva inostranih poslova Kraljevine Jugoslavije u Jerusalimu.

Nakon aprilskog sloma 1941. godine, izbjegla jugoslovenska vlada na čelu sa generalom Simovićem boravila je izvjesno vrijeme u ispražnjenom samostanu italijanskih karmelićanki u Tanturi, na putu između Jerusalima i Betlehema. Kralj Petar II je bio smješten u jerusalimski hotel “David”. Serija sjednica jugoslovenske kraljevske vlade u izbjeglištvu, za njenog boravka u Tanturi, počela je 28. aprila. Simovićeva vlada bila je široka koalicija srpskih, hrvatskih i slovenačkih stranaka i svojim sastavom mogla je dati osnova za vjeru u održanje zajedništva priznatih jugoslovenskih naroda i obnovu jugoslovenske države.

Hrvate je predstavljala najjača hrvatska stranka, Hrvatska seljačka stranka, Slovence, također, najjača slovenačka stranka, Slovenska ljudska stranka, a Srbi su imali u vladi predstavnike svojih najjačih stranaka: Radikalne, Demokratske i Zemljoradničke stranke. Osim toga, u vladi su sudjelovali i predstavnici Samostalne demokratske stranke koja je, zajedno s Hrvatskom seljačkom strankom, bila tijesno povezana u Seljačko-demokratskoj koaliciji, zatim Jugoslavenske nacionalne stranke i Jugoslavenske radikalne zajednice.

Ministar u Simovićevoj vladi, Sava Kosanović, opisao ju je, nakon državnog udara od 27. marta 1941. kao heterogenu, ukočenog duha. U vladi su dominirali generali, Simović i Ilić. U njihov uski krug, vidjelo se malo kasnije, spadali su samo Momčilo Ninčić i Slobodan Jovanović. Kao političke ličnosti, članovi vlade djelovali su, prema Kosanoviću, nekako razbijeno, poneki od njih bili su jako bojažljivi i ustrašeni. Vidjelo se, kako je, možda, većina tih ljudi, u stvari, dobronamjerna, ali skoro izvan vremena, ne videći brzinu kojom se događaji razvijaju.

Vlada je vrijeme do juna provela u Tanturi, u diskusijama, u atmosferi koja je iznesena iz zemlje. Nezadovoljstvo je raslo, a generali, sa svojim užim krugom, osjećali su se mnogo sigurniji. Nisu naslućivali šta će se događati u zemlji. Živjeli su u uvjerenju da se prošlo bez žrtava, da će narod ostati miran i da u tome pravcu treba djelovati, a da će kraj rata oni dočekati kao glavni faktori. Sukobi među članovima vlade bili su česti i neugodni, naročito kada su razmatrani uzroci brzog sloma države. Već se na prvim sjednicama vlade odgovornost za neočekivano brz poraz jugoslovenske vojske nastojala baciti isključivo na Hrvate. To je već 11. aprila, na sjednici vlade na Palama, rekao general Ilić, pa Slobodan Jovanović. Tada je Sava Kosanović rekao da su porazu dublji uzroci, a da je Skoplje palo prije Zagreba. General Simović je 17. aprila, u Atini, u posljednji čas, spriječen od nekih članova vlade da dâ izjavu za štampu prema kojoj je hrvatska izdaja kriva za slom.

Najutjecajniji u vladi bili su potpredsjednik vlade Slobodan Jovanović i ministar vanjskih poslova Momčilo Ninčić, koji su bili nepovjerljivi prema Hrvatima i, u strahu za sudbinu srpstva, nastojali da jugoslovensku politiku vode isključivo Srbi i da joj daju srpski pečat. Otuda isticanje hrvatske odgovornosti za ulazak Jugoslavije u Trojni pakt i poraz u kratkotrajnom, sramotnom ratu koju je širila jugoslovenska tajna i javna propaganda i uzdizanje državnog prevrata od 27. marta kao isključivog djela srpskog naroda. Simović je pokazivao mnogo dobre volje da ublaži suprotnosti i uvaži pritužbe hrvatskih ministara, ali nije uvijek u tome uspijevao, jer je nailazio ne samo na otpor velikosrpske grupe u vladi nego i grupe mladih majora koja je okruživala kralja i s nepovjerenjem pratila već od početka rad vlade, a posebno Simovića.

Simovićeva je vlada 4. maja objavila izjavu o ratnim ciljevima Jugoslavije i o svojoj politici, upozoravajući posebno na nastojanja neprijatelja da posije razdor između Hrvata i Srba. Potpredsjednik vlade Juraj Krnjević dao je 9. maja u ime Hrvata posebnu izjavu za štampu, u kojoj je govorio o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj kao marionetskoj tvorevini Njemačke i Italije, koja će ostati u životu samo dok je podržavaju Nijemci i Italijani. Osudio je aneksiju hrvatskih teritorija uz tvrdnju da njemačka i italijanska propaganda uzalud pokušavaju izazvati razdor između Hrvata i Srba. Upadljivo isticanje solidarnosti Hrvata sa Srbima i njihove odanosti Jugoslaviji smatralo se potrebnim, jer su se u to vrijeme javljale sumnje u pravo raspoloženje Hrvata prema obnovi zajedničke jugoslovenske države. Za to je davalo osnova proglašenje Nezavisne Države Hrvatske, ali i Mačekov povratak u Zagreb.

Neke geste slovenačkih i hrvatskih izbjeglih političara izazivale su kod njihovih srpskih kolega duboko podozrenje, često i odbojnost. Tako su, prema riječima Milana Grola, Slovenci u Jerusalimu izdali jedan memoar svojih nacionalnih revandikacija. Njihov prvi glas u emigraciji bio je za Sloveniju, u trenutku kada još niko nije znao šta će biti sa zajedničkom državom. Uprkos tome, Slovenci su se tada, u odnosu na Srbe i Hrvate, najbolje pokazivali u izjašnjavanju za Jugoslaviju. Srpski su političari jako zamjerili Ivanu Šubašiću kad je u crkvi Ecce Homo, u Jerusalimu, dao postaviti kamenu ploču s natpisom “Hrvatska u emigraciji” i potpisao se u knjigu na engleskom kao “viceroy of Croatia”, ne našavši drugi izraz na engleskom za svoj položaj bana. Umjesto nastojanja da se te stvari pravovremeno razjasne, na srpskoj strani pozavidjelo se mudrosti Hrvata, jetko je primijetio Grol, te se kasnije pojavio jedan memorandum i otvorio razgovor o srpskoj jedinici, o Srbiji.

Posljednji sastanak članova Simovićeve vlade, u Tanturi, održan je 4. juna, a dva dana kasnije kralj je s najbližim saradnicima otputovao iz Palestine u Kairo, gdje su ostali pet dana, u očekivanju nastavka puta. Iz Kaira su putovali u tri etape. U London su stigli 21. juna, dok su ostali članovi vlade i grupa emigranata 13. juna stigli iz Palestine u Kairo. Ondje su privremeno ostali oni članovi vlade i službenici koji su trebali otputovati u London avionom postepeno i prema mogućnostima transporta; ostali su 16. juna otišli u Suez i 18. juna krenuli brodom u Južnu Afriku.

Ministar vojni ostao je sa svojim osobljem u Kairu, dio mornarice koji se spasio zarobljavanja od strane osovinskih invazora (podmornica “Nebojša”, dvije torpiljarke i eskadrila hidroaviona) u Abukiru kod Aleksandrije, a avijatičari u Amanu (Transjordanija). Članovi vlade koji su se postepeno prevozili avionom stigli su u London do kraja jula, a oni upućeni brodom da oplove Afriku stigli su u britansku prijestonicu do kraja avgusta. Za kraljevskog delegata za Bliski i Srednji istok jugoslovenska vlada imenovala je Jovana Đonovića.

Dok su u okupiranoj zemlji, u okviru pokreta Draže Mihailovića, nastajali projekti poput Homogena Srbija Stevana Moljevića, srpski političari u emigraciji nastojali su da se slože oko toga da tadašnje stanje okupacije i razbijenosti države ne treba shvatiti kao mogućnost za pravljenje kombinacija. Prema njima, nakon što su se složili, nije se smjela primiti anatema za proteklih dvadeset godina Jugoslavije, kao zlu od početka do kraja. Trebalo je braniti integritet, afirmirati legitimitet i produženje postojanja države, koju treba reformirati. Ali se moralo, na svaki način, potvrđivati da ona postoji. Na ovaj su način srpski ministri nastojali blokirati teze Slovenaca i Hrvata u kraljevskoj vladi “proširenoj Jugoslaviji”, “novoj”, “budućoj”.⁶

Sve utjecajniji šef Vojnog kabineta predsjedništva vlade, major Živan Knežević, brat ministara dvora Radoja Kneževića, dostavio je 26. januara 1942. godine tadašnjem predsjedniku vlade Slobodanu Jovanoviću referat koji je imao dosta sličnosti sa projektom S. Moljevića. Kao zastupnik ministra vojske, pokraj tako izrazitog civila kakav je bio njegov pretpostavljeni, predsjednik vlade S. Jovanović, major Knežević ne samo da je uzeo vojne poslove u svoje ruke, nego je pokazivao namjeru da učestvuje i u kreiranju vladine politike.

U svom referatu Knežević je naveo potrebu da se omeđe, de facto, srpske zemlje, te da u njima ostane samo srpski živalj. Posebno je trebalo imati u vidu brzo i radikalno “čišćenje” gradova i njihovo popunjavanje svježim srpskim elementom. Prema Kneževiću, trebalo je pripremiti plan za “čišćenje” ili pomjeranje seoskog stanovništva, s ciljem homogenizacije srpske državne zajednice. Naročito teškim problemom u “srpskoj jedinici” smatrao je pitanje Muslimana koje je, po mogućnosti, trebalo rješavati u toj fazi. Očigledno je termin “čišćenje” podrazumijevao prinudno iseljavanje i genocid nad nesrpskim stanovništvom.

Članovi jugoslovenske izbjegličke vlade bili su, početkom februara iste godine, upoznati sa sadržajem memoara Rudolfa Bićanića, u kome se on zalaže za formiranje zajednice slavenskih naroda od Baltika do Jadrana i Egejskog mora. Glavna politička snaga u toj zajednici bile bi ujedinjene seljačke partije. Prema mišljenju srpskih političkih krugova u izbjeglištvu, Bićanićev negativan odnos prema pitanju Balkanske unije bio je motiviran rezervama prema ulozi Srba koju bi oni, preko Jugoslavije, imali u njoj. Zbog toga je Bićanić u planove o novoj slavenskoj zajednici naroda uključivao Poljsku, koja bi sa svojih 20 miliona stanovnika izmijenila odnose snaga u korist katoličanstva.

Tako je i pitanje vjere, posebno odnosa pravoslavlja i katoličanstva, postajalo jedan od faktora razmirica u koncipiranju planova u organizaciji života u zemlji nakon rata. Takve su polemike, u jugoslovenskim političkim krugovima u izbjeglištvu, najčešće dovodile do novih sumnji koje su generirale brojne nesporazume i onemogućavale efikasnost djelovanja vlade.

Među brojnim projektima, referatima, memoarima o organizaciji države nakon završetka rata, neprimijećen je ostao “Elaborat za obnovu Jugoslavije”. Njegov autor, Gruja S. Grčić, tadašnji savjetnik Ministarstva trgovine i industrije, završio ga je u Jerusalimu 8. aprila 1942. godine. Elaborat obuhvata trideset gusto kucanih strana, koje nisu paginirane i sastojao se od nekoliko dijelova.

Polazna tačka ovog elaborata, prema njegovom autoru, jeste očekivana pobjeda savezničkih država i slom Osovina. Pobjeda demokratije, oličene u savezničkim državama, mora biti potpuna i njene vojne snage moraju preći državne granice osovinskih sila i zaključiti mir u srcu njihove teritorije. Tako će osovinske države, odnosno diktature, kako ih Grčić naziva, postati svjesne da su pobijeđene, posebno kada se ima u vidu postupak Antante prema Njemačkoj, nakon 1. svjetskog rata i posljedice koje su rezultirale novim svjetskim ratom.

Autor elaborata naglašava da ratovi izviru iz sukoba privrednih interesa, zbog čega trajni mir zahtijeva pravedno rješavanje ekonomskih pitanja svih strana uz obavezno učešće privrednika u mirovnim pregovorima. Neodgovorna i neplanska industrijalizacija u međuratnom periodu nanijela je štetu Jugoslaviji, stvarajući industriju usmjerenu isključivo na domaće tržište i nesposobnu za vanjsku konkurenciju.

Poslijeratna obnova morala se zasnivati na planskoj privredi pod državnim nadzorom, ali uz zadržavanje privatnog vlasništva i uvažavanje interesa širih slojeva. Razvoj industrije trebalo je uskladiti s agrarnom strukturom zemlje, oslanjajući se na domaće sirovine, geografske uslove, saobraćaj i opće državne interese.

Poseban naglasak stavljen je na jačanje zanatstva kao stabilnije alternative radničkom proletarijatu te na modernizaciju poljoprivrede uz depolitizaciju i reorganizaciju zemljoradničkih zadruga. Socijalne reforme trebale su obezbijediti učešće radnika u dobiti, higijenski i udoban smještaj za sve građane te pravedan, progresivan poreski sistem koji štiti i mali i veliki kapital.

Funkcionisanje države zahtijevalo je dobro plaćen, materijalno osiguran i politički nezavisan činovnički i sudski kadar. Na međunarodnom planu, obnova Jugoslavije morala se uklopiti u evropske tokove kroz osnivanje Privredne centrale za Evropu i privremenu desetogodišnju plansku privredu, čime bi se izbjegla jednostrana zavisnost država i osigurala dugoročna stabilnost.

Prema Grčiću, novi sistem “niti je komunistički, a još manje nacistički”, nego će “najbolje odgovarati novom životu i prilikama” poslije rata. Kada ljudi ne budu primorani da brinu o sutrašnjici moći će se preduprediti “svaka anarhija ili revolucija” koje su prirodne posljedice svih ratova “kada se zbog nezaposlenosti stvara opravdano neraspoloženje i revolt”. Na taj će se način izbeći “teror i krvoproliće, a obnova zemlje će se u miru sprovesti” i radni slojevi “privući da u miru i strpljenju” dočekaju vrijeme kada počnu pristizati “plodovi tog blagotvornog rada”. Posljedica toga će biti da se život odvija “u duhu jedne potrebne i zdrave evolucije”.

Ako se u nekom slučaju javi “pitanje manjina” treba ga riješiti tako da se obezbijedi njihovo iseljavanje na teritoriju njihove nacionalnosti, a vrijednost nepokretne imovine nadoknadi. U skladu s “ostvarenjem državnih granica buduće Jugoslavije” biće potrebno razmatrati prijedlog preseljenja “manjinskih grupa” s teritorija koje “se budu novim granicama dobile”.

Isto tako, trebaće preseliti one “manjinske grupe” koje su ranije živjele u Jugoslaviji, a u toku rata “se pokazale nedostojne” povjerenja. Njih će “trebati po Hitlerovoj doktrini, preseliti i prebaciti u granice njihovih nacionalnih država”. Poslije izvršenih razaranja, ubijanja i pljačkanja “od strane Njemačke, Italije i njenih vazala” u Jugoslaviji, agresorske zemlje treba obavezati mirovnim ugovorom da nadoknade cjelokupnu ratnu štetu. Te države moraju otplaćivati ratnu odštetu “duži niz decenija”, ali se mora paziti da se ona naplaćuje tako “da se njihov privredni život ne uništi, jer u protivnom neće (…) biti u mogućnosti svoje obaveze ispuniti”.

Grčić je smatrao da treba uvesti u upotrebu “međunarodni novac” kako bi se “olakšao i uprostio međunarodni promet”. Po njemu, kapital za obnovu zemlje trebalo je osigurati od savezničkih zemalja “i to na dugoročnu otplatu” koja će se finansirati iz ratnih reparacija. Imajući u vidu formiranje “izvjesnih federacija pojedinih država”, on je smatrao da se moraju osnovati organizacije koje će se baviti internim pitanjima među njihovim članicama. U vezi s tim, njegovo je mišljenje bilo, da će u toku tih pregovora često morati odstupati u izvjesnim “nacionalnim, političkim, pa čak i vojnim pitanjima”, samo da se što pravednije riješi najvažnije, privredno pitanje. Posebno je podvukao konstataciju da će vodeće mjesto u jednoj federaciji imati država čija privredna politika bude dominantna.

S druge strane, u Hrvatskoj, gledalo se drugačije na poslijeratno sređivanje prilika. U pismu od 17. aprila iste godine, dr. Milan Marjanović javljao je jugoslovenskoj izbjegličkoj vladi o “prilikama i shvatanjima u Zagrebu”. Tamo su mnogi mislili da tadašnje granice Hrvatske svakako neće ostati, ali mir se može ostvariti tako da se nova granica uspostavi dolinama Bosne i Neretve.

Prema dnevničkim bilješkama Milana Grola od 6. juna, neki utjecajni društveni krugovi u Engleskoj imali su svoju verziju organizacije Jugoslavije. Tako je Robert William Seton-Watson smatrao, da osim Slovenije, Hrvatske i Srbije, Bosna treba biti četvrta jedinica. U toku 1942. godine, dr. Prvislav Grisogono uputio je predstavnicima izbjegličke vlade Načela za poslijeratno uređenje Jugoslavije, u kojima se zalaže za princip: “Jedna nacija, jedan nacionalizam, jedan patriotizam”. Trebalo je napustiti parabolom sa dva fokusa (političko-nacionalni paralelizam ili srpsko-hrvatski dualizam) i zamijeniti je krugom s jednim.

Državnu upravu trebalo je centralizirati. Hrvati su morali priznati “da se Srpstvo pokazalo kao vidovitiji i sigurniji vođ u svima krupnih historijskim pitanjima”. Srbi treba da shvate da mogu uspješno i trajno imati političko vođstvo, ako ga vrše “za čitavu Jugoslovensku zajednicu, u ime čitavu Jugoslovenske zajednice”. Mnogobrojne i različite koncepcije o poslijeratnom uređenju Jugoslavije često su poticale savezničke predstavnike da sebi i jugoslovenskim državnim organima postavljaju pitanja o mogućnosti opstanka te države. Na to je još i početkom 1943. godine utjecalo stanje duha jugoslovenskih političkih krugova u izbjeglištvu, prema kome su Velika Srbija, Južna Slavija, Hrvatska i Slovenija davno već počeli potiskivati ime Jugoslavije.

(Tekst je skraćena verzija naučnog rada Muhidina Pelesića pod naslovom: „JERUSALIMSKI “ELABORAT ZA OBNOVU JUGOSLAVIJE” IZ 1942. GODINE”