Benjamin Netanyahu još je jednom potvrdio titulu političkog čarobnjaka preživljavanja: agresivnom kampanjom zasnovanom na inženjeringu straha od iranske nuklearne prijetnje i mobilizacije arapskih birača, sačuvao je poziciju najjače političke opcije u Izraelu. Suočena s demografskom prevagom desnice i teškom dilemom oko saradnje s arapskim strankama, podijeljena izraelska opozicija ostala je bez čiste većine, ostavljajući zemlju u novom krugu duboke političke i društvene neizvjesnosti

U nedjelju, svega dva dana uoči otvaranja birališta u Izraelu, Benjamin Netanyahu je na svojim društvenim mrežama podijelio sliku generiranu umjetnom inteligencijom koja je prikazivala pad iranske nuklearne bombe na Tel Aviv. Objavu je ispratio citatom desničarskog aktiviste koji je upozoravao na rizik od „drugog Holokausta“. Istovremeno, gradski autobusi širom zemlje nosili su predizborne plakate s likovima Netanyahua i američkog predsjednika Donalda Trumpa pored borbenih aviona, uz nedvosmislenu poruku: „Imamo samo jednu priliku za pobjedu.“

Poruka biračkom tijelu bila je kristalno jasna: glas za Likud je garancija života i pobjede; glas za opoziciju znači rizik od smrti i poraza. Iako sam Izrael raspolaže nuklearnim arsenalom, a Netanyahu je mjesecima ranije tvrdio da je teheranski nuklearni program „devastiran“, prastari mehanizam političke manipulacije još jednom je stavljen u puni pogon.

Kada su u utorak stigli prvi podaci o odzivu birača, Netanyahu je izvući još dublje ukorijenjen strah u izraelskom društvu, strah od arapskih građana. Premda imaju izraelsko državljanstvo, palestinski Arapi u očima većinskog jevrejskog stanovništva ostaju percipirani kao „drugi“, s mješavinom nepovjerenja i otvorenog neprijateljstva.

Suočen s masovnom mobilizacijom arapskih birača, Netanyahu ih je bez oklijevanja optužio da „kradu“ izbore samo zato što u velikom broju koriste svoje građansko pravo. Njegova stranka Likud nastavila je s tom retorikom i nakon zatvaranja birališta, objavljujući fotografije redova na biračkim mjestima u arapskim sredinama poput Rahata, uz poruku punu panike: „Ne dajte im ključeve države!“

Ovogodišnji izborni inženjering, iako ekstremniji u upotrebi digitalnih tehnologija, prati dobro poznatu matricu. Još 2015. godine Netanyahu je mobilizirao neodlučne birače tvrdnjom da Arapi „u gomilama“ izlaze na glasanje. Asa Shapira, stručnjak za političku komunikaciju sa Univerziteta u Tel Avivu, ukazao je na izuzetan uspjeh ove kampanje, podsjećajući da brojne studije potvrđuju kako skloni strahu prevashodno glasaju za desnicu. Alarmantne poruke, koje je opozicija odbacivala kao emotivnu manipulaciju, direktno su potaknule neodlučne birače na izlazak ili ih odvratile od podrške alternativnim političkim opcijama.

Uspjeh strategije potvrdili su i prebrojani glasovi. Iako je Likud izgubio šest zastupničkih mjesta u odnosu na ranije sazive, stranka je sedmi put zaredom prelažena granicu od milion glasova i ostala najjača pojedinačna snaga u Knesetu sa 26 mandata. Glavni razlog izostanka apsolutne većine leži u skromnijem rezultatu njegovih koalicionih partnera, prije svega ultraortodoksne stranke Shas. S druge strane, politički predstavnici izraelskih Arapa ostvarili su historijski rezultat osvojivši blizu 19 mandata, čime su direktno onemogućili desničarskom bloku lak dolazak do čarobne brojke od 61 zastupnika.

Pored straha od vanjskih i unutrašnjih neprijatelja, Netanyahu je uspješno eksploatirao i strah od rasipanja desničarskih glasova. Mjesecima je vršio pritisak na manje desničarske opcije kako bi spriječio odljev glasova ispod cenzusa. Mnoge od njih, poput Amja Izraela ili ekstremističkog Noama, ostale su daleko ispod praga, dok je jedina preostala manja opcija s mogućnošću ulaska u parlament bio nestranački pokret „Rezervisti“.

Na proslavi izborne pobjede u Međunarodnom konvencijskom centru u Jerusalemu, Netanyahu se obratio pristalicama uz transparente „Netanyahu se bori za sve nas“. Na ekranima su se vrtjeli snimci bombardovanja u Gazi, Libanu i Siriji, uz poruke podrške Donalda Trumpa i argentinskog predsjednika Javijera Mileija. Za svoje pristalice, premijer je ostao politički nepobjediv, čovjek koji se ne predaje ni kada je čitav svijet protiv njega.

Analizirajući izborne rezultate, politički komentator Amit Segal istakao je ključni faktor koji spriječava jevrejski blok opozicije da ostvari uvjerljivu većinu. Uprkos tome što je opozicija organizirala masovan dolazak hiljada Izraelaca iz inostranstva kako bi glasali protiv Netanyahua, političku energiju je ponovo nadjačala demografija.

Dvije grupacije s najvećim stopama nataliteta u Izraelu su ultraortodoksni Jevreji (s prosjekom od 6,5 djece po porodici) i religijski nacionalisti (gotovo četvero djece). Obje grupacije u ogromnom procentu glasaju za desničarske stranke. Više od 640.000 novih birača koji su prvi put ostvarili pravo glasa na ovim izborima ne pamte drugog premijera osim Netanyahua i znatno su desnije orijentisani od svojih roditelja.

Kada se izraelski birači nađu pred izborom između opcija koje im ne odgovaraju, odluka se često svodi na manji rizik. Birači se mogu protiviti izbjegavanju vojne obaveze među ultraortodoksnim stanovništvom, ali mnogima je jednako odbojna ideja o formiranju manjinske vlade koja bi ovisila o podršci anticionističkih arapskih stranaka.

Ovaj fenomen jasno se oslikava na primjeru Kiryat Shmone, grada na sjevernoj granici s Libanom. Iako su stanovnici izrazili nezadovoljstvo zbog neispunjenih obećanja o potpunom uništenju Hezbollaha i prihvatanja prekida vatre, grad je ostao dostupan Likudu sa 48% osvojenih glasova. Gradonačelnik Avihai Stern objasnio je da su viši podaci o izlaznosti arapskog stanovništva kod lokalnog stanovništva probudili strah od povratka na nesigurnost i potencijalne infiltracije militanata, što je prevagnulo u korist provjerenog lidera.

Rezultati izbora potvrdili su da Netanyahu ostaje majstor političkog preživljavanja. Iako nije ostvario čistu pobjedu, njegovi protivnici, predvođeni bivšim načelnikom generalštaba Gadijem Eisenkotom, doživjeli su udarac. Opozicija je ušla u izbornu trku uvjerena u pobjedu i stvaranje vlade zasnovane isključivo na jevrejskim strankama, oslanjajući se na gnjev javnosti zbog propusta koji su doveli do napada sedmog oktobra 2023. godine, dugotrajnih kriza oko pravosudne reforme i izuzimanja ultraortodoksnih od vojne službe.

Ipak, Likud je nadmašio sve prognoze, stavljajući opozicione lidere pred izuzetno tešku dilemu. Prva opcija jeste odustajanje od konačnog poraza Netanyahua i ulazak u vladu nacionalnog jedinstva s njim, čime bi se iz vlasti potisnuli njegovi najradikalniji saveznici. Druga opcija je pokušaj formiranja većine uz zvaničnu saradnju s arapskim strankama, korak koji je Netanyahu, zajedno s većinom jevrejskog stanovništva, proglasio politički neprihvatljivim.

Netanyahuova strategija uspješno se oslanjala na prikazivanje arapskih političara kao unutrašnje prijetnje. Tokom kampanje promovirani su videozapisi u kojima su lideri poput Mansoura Abbasa prikazani kako blokiraju bezbjednosne odluke ili podržavaju ustupke prema Palestincima. Iako je Abbas, vođa stranke Ra'am, poduzimao korake ka integraciji u izraelski politički sistem, priznajući Izrael kao jevrejsku državu i uvrštavajući jevrejskog političara na svoju izbornu listu, ove nijanse su potisnute u drugi plan pred agresivnom predizbornom kampanjom.

Niti je opozicioni blok ponudio jedinstven i odlučan odgovor. Eisenkot nije izričito odbacio mogućnost saradnje s arapskim poslanicima, ali nije ni aktivno suzbijao narativ o nepoželjnosti takvog saveza. Istovremeno, njegovi ključni saveznici Naftali Bennett i Avigdor Lieberman zadržali su sopstvene političke ambicije, spriječivši potpuno ujedinjenje bloka.

Na kraju, Netanyahu je ponovo iskoristio prednosti vlasti, podršku američkog predsjednika i fokusiranje javnosti na vanjske prijetnje poput Irana. Bivši urednik listova The Jerusalem Post, Yaakov Katz, naglašava da u trenucima izraženog straha birači radije biraju poznatog lidera sa svim njegovim manama nego politički rizik koji nose njegovi konkurenti. U takvim okolnostima, Benjamin Netanyahu ostaje na funkciji premijera, dok Izrael ulazi u još jedno poglavlje političke neizvjesnosti.