Detaljni jezički sistemi napravljeni za izmišljeni svijet odražavaju historiju, kulturu i geografiju vilenjačkih naroda, a obuhvataju kvenijski (Quenya) i sindarinski (Sindarin).

Britanski pisac i lingvista J. R. R. Tolkien stvorio je jezike za vilenjačke narode Srednje zemlje, a fanovi ih i danas uče i koriste.

Tolkien (1892–1973) bio je i profesor na Oxfordu. Srednja zemlja je mjesto radnje romana „Hobit“, „Gospodar prstenova“ i „Silmarillion“.

Tolkien je radio na gramatici, rječniku, glasovnim sistemima i načinu na koji se jezici mijenjaju tokom vremena, oblikujući vilenjačke jezike kao govore koji dijele zajednički korijen, ali su se s vremenom razilazili.

Detaljni jezički sistemi napravljeni za izmišljeni svijet odražavaju historiju, kulturu i geografiju vilenjačkih naroda, a obuhvataju kvenijski (Quenya) i sindarinski (Sindarin).

Kvenijski jezik osmišljen je kao stariji, ceremonijalni jezik povezan s Vilenjacima koji žive u Valinoru.

Sindarinski je trebao biti šire korišten jezik među Vilenjacima u Srednjoj zemlji. Finski i latinski jezik utjecali su na zvuk i strukturu kvenijskog, dok je velški utjecao na sindarinski.

Put norveškog filologa do vilenjačkog jezika

Norveški autor i filolog Helge Kåre Fauskanger rekao je u intervjuu da je njegovo interesovanje započelo u tinejdžerskim godinama. Pozajmio je „Gospodara prstenova“ iz lokalne biblioteke i privukli su ga „vilenjačko pismo“ na naslovnoj strani i informacije u trećem tomu. Počeo je proučavati tu temu i prije nego što je pročitao roman.

Fauskanger je kazao da je Christopher Tolkien, autorov sin, počeo objavljivati višetomni serijal „Historija Srednje zemlje“ (History of Middle-earth) prije 1990-ih, fokusirajući se na priče umjesto na lingvističke spise.

Objavljivanje dokumenta pod nazivom „Etimologije“ (Etymologies) u knjizi „Izgubljeni put“ (The Lost Road) 1987. godine opisao je kao veliku sreću za lingviste.

„Samo ovaj dokument znatno je proširio poznati vilenjački rječnik nudeći lingvistima hiljade riječi za analizu“, rekao je.

Fauskanger je rekao da je Tolkien najprije skicirao „primitivni“ vilenjački jezik, a zatim ga razvijao u mnogim pravcima kroz liste glasovnih promjena koje su utjecale na svaku granu.

Mnogi Vilenjaci su kasnije pozvani u Valinor, „svetu zemlju“ izvan Zapadnog okeana, gdje se razvio kvenijski. Oni koji su ostali u Srednjoj zemlji razvili su srodne, ali zasebne oblike.

„Najistaknutiji je sindarinski. To je oblik vilenjačkog jezika s keltskim zvukom koji je Tolkien zasnovao na velškom, koji mu je bio veoma lijep, baš kao i finski. Većina imena u ‘Gospodaru prstenova’ potiče iz sindarinskog, kao što su Aragorn, Galadriel, Minas Tirith, Mordor i Gondor“, rekao je Fauskanger.

Nakon „tragičnih“ događaja u Valinoru, mnogi Vilenjaci su se vratili u Srednju zemlju i sa sobom donijeli kvenijski. Za svakodnevnu upotrebu uglavnom su prihvatili sindarinski, dok je kvenijski opstao kao „prestižni jezik“ znanja i rituala.

Izazovi učenja vilenjačkog jezika

Fauskanger je naveo da su se Tolkienove ideje o vilenjačkom jeziku neprestano mijenjale, pa bi se svaki dokument trebao tretirati kao „snimak“ načina na koji je autor u tom trenutku vidio jezik.

„Imamo mješavinu komadića iz nespremnih slagalica, jer je Tolkien decenijama nastavio istraživati različite ideje“, rekao je.

Kazao je da jezik nema utvrđena pravila, iako su neki lingvisti pokušali razviti „standardizovane“ oblike kvenijskog. Posvećeni učenik s lingvističkom pozadinom mogao bi savladati osnovnu gramatiku za sedmicu dana, ali pamćenje rječnika traje duže. Također je primijetio „čudne“ praznine u rječniku.

„Da dam samo jedan primjer, postoji riječ za pacova, ali ne i za miša. Nema sumnje da će neke praznine biti popunjene budućim publikacijama“, rekao je.

Fauskanger je napomenuo da neke zajednice i dalje koriste kvenijski za komunikaciju. Često pokušavaju prevesti fraze za tetovaže i natpise na prstenju ili dijeliti pjesme i kratke tekstove.

„Gotovo svi koji se pridruže takvim forumima obožavaoci su Tolkienovog legendarnog univerzuma. Zvučna struktura vilenjačkih jezika i izgled vilenjačkog pisma sastavni su dio cjelokupne estetike Tolkienovog izmišljenog svijeta“, rekao je.