Dok se Izrael priprema za prve parlamentarne izbore od izbijanja rata, nacija se nalazi na historijskoj prekretnici između opstanka dugogodišnjeg premijera Benjamina Netanyahua i uspona bivšeg generala Gadija Eisenkota. Sukobljeni između međunarodne izolacije, ratnih trauma i borbe za očuvanje demokratskih institucija, izraelski birači donose presudu koja će trajno oblikovati političku budućnost zemlje i čitave regije

Izbori u svakom funkcionalnom političkom sistemu predstavljaju trenutak surovog polaganja računa pred građanima, a predstojeće parlamentarno izjašnjavanje u Izraelu pruža društvu priliku bez presedana da konačno donese presudu o dugogodišnjem upravljanju ekstremističke vlade na čelu s Benjaminom Netanyahuom. Radikalni kabinet koji je zemlju uveo u eru beskonačnih ratnih sukoba i duboke međunarodne izolacije suočava se s biračima u trenutku kada su nacionalne rane dublje nego ikada u modernoj historiji.

Netanyahu stoji na čelu izvršne vlasti kao premijer s najdužim stažom od osnivanja države 1948. godine, ali istovremeno nosi i mračni teret prvog izraelskog šefa vlade protiv kojeg je Međunarodni kazneni sud u Haagu izdao nalog za hapšenje pod sumnjom za počinjene ratne zločine i zločine protiv čovječnosti tokom vojne operacije u Pojasu Gaze.

Dok se pred domaćim pravosuđem suočava s teškim optužnicama za primanje mita, prijevaru i zloupotrebu povjerenja, Netanyahu u očima kritičara ostaje pokretačka snaga opasnog pokušaja demontaže demokratskih institucija i nezavisnosti pravosuđa. Pod njegovim višedetetskim kormilarenjem zemlja je pretrpjela najteži sigurnosni slom od svog nastanka, proživjevši u napadu Hamasa najmasovniji pokolj jevrejskog stanovništva od Drugog svjetskog rata. Unatoč seriji dramatičnih sistemskih promašaja, ispitivanja javnog mnijenja predviđaju potpunu neizvjesnost i izjednačen omjer snaga između vladajuće bloka i šarolike opozicije koja smjenu vlasti vidi kao jedinu preostalu šansu za spas same države.

Lider Likuda izlazi pred biračko tijelo u atmosferi ekstremne društvene polarizacije, vodeći kampanju u političkim okolnostima koje ni na koji način ne nalikuju onima s prethodnih izbora iz 2022. godine. Kolektivna trauma izazvana događajima od sedmog oktobra 2023. godine, razorne vojne kampanje, pravni progon pred međunarodnim tribunalima, ubrzana ilegalna kolonizacija Zapadne obale i otvoreni oružani sukobi s Iranom, Libanom i Hutima u Jemenu u potpunosti su preoblikovali unutrašnju i vanjsku politiku. Za odane sljedbenike on je i dalje nezaobilazni Bibi, kralj Izraela, čvrsti vođa koji je spremniji braniti nacionalne interese nego tražiti odobravanje i aplauze u inostranstvu.

S druge strane, kritičari podsjećaju da je riječ o političaru koji je radi opstanka na vlasti formirao savez s vjerskim fanaticima nošenim xenofobijom i rasizmom, čime je trajno sahranio svaku realnu mogućnost mirne koegzistencije dviju država unutar međunarodno priznatih granica. Nasuprot toj političkoj mašineriji stoji heterogen opozicijski blok u kojem se kao vodeća figura izdvojio Gadi Eisenkot, bivši načelnik Generalštaba koji nosi duboki lični gubitak iz rata u Gazi. Iako je dosadašnja politika dovela zemlju do samog ruba provalije, konačni izborni ishod ostaje potpuno otvoren, ostavljajući prostor za najrazličitije rasplete, od pokušaja stvaranja široke vlade nacionalnog jedinstva do novih taktičkih manevara kojima bi Netanyahu još jednom osigurao svoj politički ostanak na vlasti.

Potencijalni odlazak dugogodišnjeg premijera s političke scene vjerojatno neće donijeti brz i radikalan zaokret u odnosima Izraela sa susjednim državama, ali bi barem mogao otvoriti prostor za obnovu elementarne institucionalne pristojnosti i poštivanja vladavine prava. Netanyahu se sistematski zaklanjao iza ratnog stanja kako bi izbjegao polaganje računa pred javnošću i pravosuđem, održavajući civilno stanovništvo u stanju neprekidnog konflikta dok je desetke hiljada rezervista slao na front, istovremeno vješto pošteđujući vojne obveze svoju političku bazu među ultraortodoksnim stanovništvom i doseljenicima.

Na vanjskopolitičkom planu zaoštrio je odnose čak i s ideološki bliskim američkim administracijama, dok je tradicionalnim europskim partnerima okrenuo leđa kako bi gradio odnose s desničarskim pokretima širom kontinenta. Predstojeće glasanje stoga predstavlja znatno više od običnog plebiscita o sudbini jednog čovjeka, jer se na njemu lomi sama budućnost države i njena sposobnost da uspostavi trajan mir sa svojim okruženjem i palestinskim narodom.

Gadi Eisenkot je u svakom smislu suprotnost Netanyahuu, premda ta razlika ne proizlazi iz suprotstavljenih stavova o ključnim nacionalnim pitanjima, budući da obojica odbacuju stvaranje nezavisne palestinske države i podržavaju obimne vojne operacije u regiji. Razlika leži u karakteru i metodama djelovanja. Dok populistički nastrojeni Netanyahu pažljivo proračunava svaki korak kako bi produžio vlastitu vladavinu, Eisenkot nastupa diskretno i smireno. Njegova novoosnovana stranka Yashar, čije ime na hebrejskom označava pravičnost i poštenje, u prvi plan stavlja ideju političkog centra i obnovu poljuljanog integriteta državnih institucija, naglašavajući da borba za vlast ne smije biti vođena ličnim interesima nego osjećajem dužnosti prema državi.

Za razliku od premijera koji nedostatak dubljeg vojnog iskustva često nastoji nadoknaditi spominjanjem svog brata Yonija, stradalog u vojnoj akciji 1976. godine, Eisenkot iza sebe ima impresivnu vojnu karijeru tokom koje je upravljao cjelokupnim oružanim snagama od 2015. do 2019. godine, i to upravo u vrijeme dok je Netanyahu obnašao premijersku dužnost. Ono što je još važnije za njegovu političku poziciju u društvu opterećenom ratom jest činjenica da u kampanji izbjegava eksploataciju obiteljske tragedije koja izaziva duboko suosjećanje javnosti, iako je u borbama unutar Gaze izgubio sina i dvojicu nećaka.

Slika poštenog, pouzdanog i suzdržanog generala u anketama preteže nad njegovim skromnijim retoričkim karizmom. Značajan postotak birača vidi ga kao primjernijeg kandidata za vođenje vlade u odnosu na Netanyahua koji državom upravlja gotovo dva desetljeća. Unatoč toj prednosti u ličnom rejtingu, njegova stranka i dalje ovisi o složenoj matematici slaganja koalicije koja potencijalno zahtijeva podršku arapskih zastupnika u parlamentu.

Duboke razlike između dvojice rivala ogledaju se i u njihovom društvenom i porodičnom porijeklu. Poput svih dosadašnjih premijera u historiji države, Netanyahu pripada aškenaskoj eliti i obrazovan je u Sjedinjenim Američkim Državama, što mu omogućuje besprijekorno služenje engleskim jezikom na međunarodnoj sceni. Eisenkot, s druge strane, potječe iz magrepske jevrejske porodice, odrastao je na geografskoj periferiji u Tiberijadi i Eilatu te predstavlja politički profil kakav dosad nije obnašao najvišu izvršnu dužnost.

Njegov pogled na svijet oblikovan je primarno kroz vojnu i pragmatičnu prizmu, što ga u potpunosti udaljava od ideoloških i vjerskih zanesenjaka koji dominiraju trenutnom vladajućom garniturom. Šira javnost pamti njegovu beskompromisnost iz 2016. godine kada je kao zapovjednik oružanih snaga inzistirao na vojnosudskom procesuiranju vojnika Elora Azarije zbog usmrćivanja nenaoružanog i ranjenog palestinskog napadača. Unatoč silnim pritiscima desničarskih krugova i samog Netanyahua koji su od vojnika pokušali stvoriti nacionalnog mučenika, Eisenkot je ustrajao na odbrani vojnog kodeksa i zakona, pokazavši otpor političkom populizmu.

Unatoč nastojanjima političkih protivnika da ga prikažu kao predstavnika ljevice ili pacifističkih krugova, Eisenkot je daleko od bilo kakvog profiliranja te vrste. Njegovo ime u vojnoj historiji ostaje trajno povezano s razvojem takozvane Doktrine Dahiye, strategije nazvane po južnim predgrađima Bejruta u kojima dominantnu prisutnost ima Hezbollah. Tokom sukoba 2006. godine, kada je zapovijedao sjevernim frontom, Eisenkot je zagovarao primjenu nesrazmjerne vojne sile radi nanošenja masovne štete infrastrukturi protivnika, s ciljem odvraćanja budućih napada bez obzira na cijenu koju plaća civilno stanovništvo na tom području.

Njegov stav o odbacivanju ideje o nezavisnoj palestinskoj državi u potpunosti se poklapa s većinskim raspoloženjem unutar jevrejskog političkog spektra, dok njegova šutnja o razmjerima razaranja u Gazi potvrdjuje da je riječ o lideru koji sigurnosna pitanja posmatra isključivo kroz prizmu vojne efikasnosti.

Nakon izbijanja sukoba u oktobru 2023. godine, Eisenkot je ušao u ratni kabinet djelujući kao promatrač bez prava glasa. Unutar tog tijela kontinuirano je vršio pritisak da se izbjegne paralelni otvoreni rat širokih razmjera na sjevernom frontu te da se prioritet dade postizanju sporazuma o oslobađanju talaca prije nego što se krene u potpunu vojnu eliminaciju protivnika. Iako je njegov utjecaj bio presudan u sprečavanju ranijeg širenja sukoba prema Libanu, njegovi prijedlozi o dinamici operacija u Gazi nisu naišli na odobravanje premijera. Nakon osam mjeseci zajedničkog rada, Eisenkot i Benny Gantz napustili su vladu ukazujući na potpuno odsustvo jasne postratne strategije i neslaganje s načinom na koji Netanyahu upravlja vojnom operacijom.

U trenutnoj kampanji Eisenkot se suočava s konstantnim pitanjima o potencijalnim koalicijskim partnerima, budući da striktno odbacuje mogućnost ulaska u zajedničku vladu s Netanyahuom, ali istovremeno izražava suzdržanost prema formalnom savezu s arapskim političkim opcijama. Njegovi javni istupi pokazuju da pažljivo mjeri svaku riječ, ostavljajući prostor za fleksibilnija tumačenja pod određenim uvjetima koji uključuju prihvatanje demokratskog karaktera države i obvezu služenja vojnog ili civilnog roka za sve građane. Kako bi osigurao status relativnog izbornog pobjednika kojem će predsjednik povjeriti mandat za sastav vlade, Eisenkot intenzivno obilazi kako sekularna urbana središta tako i tradicionalna utvrđenja vladajuće stranke na periferiji, nastojeći privući nezadovoljne birače desnog centra i nacionalno-vjerskih krugova koji podržavaju nastavak legalne kolonizacije ali se protive urušavanju pravnog poretka.

Programske smjernice opozicije usmjerene su na temeljitu obnovu narušenog državnog sistema i eliminaciju politike koja je omogućila dugogodišnji opstanak radikalnih struktura na vlasti. Među najhitnijim obećanim mjerama ističe se bezuvjetno formiranje nezavisne državne istražne komisije koja bi trebala utvrditi sve okolnosti i odgovornost za sigurnosni slom od 7. oktobra, što je inicijativa koju Netanyahu uporno blokira strahujući od vlastite političke i pravne odgovornosti.

Drugi ključni prioritet odnosi se na donošenje novog zakona o vojnoj obavezi koji bi prekinuo decenijama dugačku praksu izuzimanja ultraortodoksnog stanovništva od služenja vojnog roka, čime bi se pravednije rasporedio teret odbrane koji u trenutnim okolnostima u potpunosti pada na leđa mobiliziranih rezervista i redovnog sastava oružanih snaga.

Na drugoj strani političke barikade, Benjamin Netanyahu izlazi pred javnost kao vladar koji unatoč nizu historijskih skandala odbija ustupiti tron. Njegov politički stil prožet je neustrašivošću, sarkazmom i bezobzirnim iskorištavanjem svake prilike za vlastitu promociju. Bilo da se pojavljuje na masovnim koncertima pop zvijezda ili u televizijskim emisijama naklonjenih medijskih kuća, Netanyahu dominira scenom uz poruku da je opstanak nacije neraskidivo povezan s njegovim ostankom na čelu vlade.

Politički analitičari često ističu njegovu nevjerojatnu sposobnost preživljavanja u trenucima kada su ga mnogi proglašavali politički mrtvim. Od prve neneočekivane pobjede nad Shimonom Peresom 1996. godine, preko povratka na vlast 2009. godine nakon razdoblja boravka u opoziciji, pa sve do bezobzirnog kršenja sporazuma o rotaciji premijerske dužnosti s Bennyjem Gantzom 2020. godine, Netanyahu je pokazao da ne preza ni od kakvih političkih manevara kako bi zadržao poluge moći.

Teška krizna godina obilježena masovnim uličnim protestima protiv pokušaja slabljenja pravosuđa te kasniji napad Hamasa uzdrmali su njegovu popularnost do temelja, no on je uspio prebroditi najteži udarac preusmjeravanjem fokusa javnosti na seriju agresivnih vojnih operacija u regiji. Uklanjanje vodećih ljudi protivničkih organizacija u Libanu i Iranu poslužilo mu je kao dokaz vlastite odlučnosti, omogućivši mu da u očima dijela biračkog tijela vrati poljuljani autoritet. U trenutnoj kampanji Netanyahu nudi obrise novih regionalnih sukoba, nastojeći predstaviti dosadašnje vojne akcije kao nedovršeni posao koji samo on može privesti kraju. Njegov preobražaj iz političara koji je historijski bio suzdržan prema ulasku u ratove širokih razmjera u lidera spremnog na visoke rizike direktno je povezan s potrebom da udovolji ekstremnim koalicijskim partnerima o kojima ovisi njegov pravni imunitet.

Njegova sposobnost prilagođavanja okolnostima pokazala se nebrojeno puta tokom proteklih desetljeća. Dok je u prošlosti pod pritiskom međunarodne zajednice bio spreman deklarativno spomenuti mogućnost mirnog rješenja sukoba, danas otvoreno i s ponosom ističe kako je tokom cijele karijere aktivno blokirao stvaranje palestinske države, tvrdeći da bi takav scenarij značio kraj jevrejske države. Na unutrašnjem planu istovremeno vodi borbu protiv pravosudnih institucija, ridikulizirajući kritički nastrojene novinare i izbjegavajući pojavljivanje na sudskim ročištima pod izgovorom hitnih sigurnosnih i diplomatskih obveza. Odbijanje uspostave nezavisne komisije za istragu propusta od 7. oktobra pravda tvrdnjama da je pravosudni sistem postao pristrasan mehanizam koji nastoji poništiti volju izvršne vlasti.

Slika političkog pejzaža uoči samog otvaranja birališta pokazuje potpunu blokadu i izuzetno komplikovanu postizbornu matematiku. Iako opozicijski blok predvođen Eisenkotom uživa pojedinačnu prednost u anketama, formiranje stabilne parlamentarne većine od 61 zastupnika predstavlja izuzetno težak zadatak bez ulaska u kompleksne aranžmane s manjinskim ili vjerskim strankama. S druge strane, Netanyahuova tradicionalna koalicija sačinjena od radikalnih desničara i ultraortodoksnih opcija bori se za svaki mandat, oslanjajući se na izuzetno disciplinirano biračko tijelo. U takvim okolnostima stručnjaci prepoznaju nekoliko mogućih scenarija koji bi mogli uslijediti nakon prebrojavanja glasova.

Prvi scenario podrazumijeva potpunu političku blokadu u kojoj nijedan tabor ne uspijeva okupiti potrebnu većinu, što bi Netanyahuu omogućilo ostanak na čelu tehničke vlade sve do raspisivanja novih vanrednih izbora. Drugi rasplet uključuje formiranje manjinske vlade na čelu s Eisenkotom uz vanjsku ili direktnu podršku arapskih zastupnika, što bi nesumnjivo izazvalo žestoke napade desničarskih krugova i optužbe za nelegitimnost. Treća opcija odnosi se na mogućnost da opozicija ponudi ustupke ultraortodoksnim strankama u pogledu vojne obaveze kako bi ih privukla u svoj tabor, no taj bi potez naišao na ogroman otpor unutar sekularnog dijela opozicije. Četvrti scenario uključuje pojedinačne prebeze zastupnika iz jednog bloka u drugi pod pritiskom obećanja visoke funkcije, dok peti scenario predviđa stvaranje vlade nacionalnog jedinstva u slučaju izbijanja nove vojne ili sigurnosne krize u regiji.

Bez obzira na to koja opcija na kraju prevagne, međunarodni promatrači i evropski diplomati ne bi trebali očekivati brzi povratak na ranije modele diplomatskog pregovaranja. Unutrašnja politika zemlje u proteklim je decenijama doživjela dubok pomak udesno, pri čemu su koncepcije o trajnom sigurnosnom nadzoru i operacijama izvan vlastitih granica postale široko prihvaćeno pravilo unutar većine jevrejskih političkih opcija.

Eventualna nova vlada predvođena opozicijom nesumnjivo bi zaustavila najradikalnije pokušaje razgradnje pravnog poretka, smirila tenzije u odnosima sa zapadnim saveznicima i omogućila provođenje nezavisnih istraga o prošlim promašajima, ali fundamentalna pitanja o budućnosti regije i pravima palestinskog stanovništva ostati će predzmijet dubokih neslaganja i izazov na koji ni nova politička garnitura nema jednostavan odgovor.