Na današnji dan 1697. godine, vojska princa Eugena Savojskog ušla je u Sarajevo, opljačkala ga i predala plamenu koji je progutao čaršiju i veći dio grada, označivši jednu od najtežih prekretnica u historiji Bosanskog ejaleta. Ovaj rušilački pohod pokrenuo je masovni egzodus katoličkog stanovništva koje se u strahu od osvete povuklo ka sjeveru zajedno s carskim trupama, trajno izmijenivši demografsku i vjersku sliku ovih prostora

Poraz Osmanskog Carstva pod zidinama Beča 1683. godine značio je tektonske promjene na geopolitičkoj karti Jugoistočne Evrope. Mletačka Republika, Habsburška Monarhija i njihovi saveznici unutar Svete lige pokrenuli su opći protivnapad koji je razorio stoljetne granice osmanske uprave u Panonskoj niziji i na Balkanu. U tim godinama općeg ratnog meteža i nestabilnosti na rubnim područjima Bosanskog ejaleta, dovedenog u teški odbrambeni položaj, otpočeo je nemali proces iseljavanja nemuslimanskog stanovništva. Kulminacija tih zbivanja uslijedila je u jesen 1697. godine, kada je carski vojskovođa princ Eugen Savojski poduzeo munjeviti duboki prodor u srce Bosne.

Vojna operacija Savojskog započela je šestog oktobra 1697. godine pokretom iz Osijeka. S odredom od oko 6.000 prekaljenih vojnika, princ je prešao rijeku Savu kod Broda i krenuo dolinom rijeke Bosne prema Sarajevu. Carska vojska napredovala je bez većeg otpora osmanskih posada, zauzevši Doboj i Maglaj 16. i 17. oktobra. Brzim maršem trupe su izbile pred Visoko, a potom i u neposrednu blizinu Sarajeva, tadašnjeg vodećeg trgovačkog i upravnog središta ejaleta.

Savojski je stanovništvu i osmanskim vlastima uputio pisano upozorenje tražeći predaju. Nakon što je tvrđava Tabija odbila kapitulaciju, carski vojnici su 23. oktobra prodrli u nezaštićeno gradsko jezgro. Sarajevo je podvrgnuto sistematskom pljačkanju, nakon čega je uslijedilo paljenje čaršije i rušenje stambenih i vjerskih objekata.

Budući da ekspedicijski korpus nije imao logističke uslove ni opremu za prezimljavanje u dubini neprijateljske teritorije, Savojski je 25. oktobra 1697. godine započeo opće povlačenje prema sjeveru. Prilikom odstupanja, austrijske trupe primjenjivale su taktiku spaljene zemlje, paleći sva naselja i infrastrukturu duž putnog pravca kako bi onemogućile brzu osmansku reorganizaciju.

Razaranje Sarajeva i okoline ostavilo je dubok trag u spisima savremenika i narodnom pamćenju. Sarajevski hroničari Hadži Husejn-efendija Muzaferija i Osman-efendija Šugli u svojim su bilješkama posvjedočili o razmjerama katastrofe, opisujući masovne paljevine, opću pljačku i odvođenje hiljada stanovnika u ropstvo. U zvaničnoj predstavci (arzuhalu) koju je Osman-efendija Šugli uputio Visokoj Porti u ime uleme i stanovnika Sarajeva, opisani su detalji upada austrijskih trupa, uništenje džamija i masovno odvođenje zarobljenih muslimana. Istovremeno, pjesnik Mehmed Rešid Bošnjak potresnim je stihovima zabilježio ličnu i kolektivnu tragediju, opisujući potpunu gubitak imovine i vlastitog doma u požaru koji je progutao grad.

Slike razaranja i strah od neizbježne osvete osmanskih vlasti i lokalnog muslimanskog stanovništva pokrenuli su talas masovnog izbjeglištva među katoličkim življem. Već tokom boravka carskih trupa u okolini Sarajeva i Visokog, predstavnici katoličkih zajednica počeli su tražiti zaštitu. U Dnevniku princa Eugena Savojskog zabilježeno je da su kršćani iz Sarajeva i okolnih seoskih naselja u velikim grupama pristizali u austrijski tabor, moleći za dozvolu da zajedno s vojskom napuste zemlju pod carskom zaštitom. Savojski je u svojim zapisima izrazio nadu da će uspjeti prevesti sve kršćane iz te regije preko Save.

Iz samog Sarajeva povuklo se cjelokupno katoličko stanovništvo nastanjeno u Mahali Latina (Latinluku). Kako se kolona austrijske vojske pomjerala ka sjeveru duž doline rijeke Bosne, egzodus je poprimao sve veće razmjere. Vojsci su se sukcesivno priključivale čitave seoske i gradske općine iz okolice Visokog, Kaknja, Zenice, Žepča, Maglaja, Tešnja, Doboja, Dervente i Bosanskog Broda. Istovremeno, izbjegličkoj struji pristupale su i manje grupe iz pravca Komušine, Usore, Soli (Tuzle) te šireg prostora Posavine.

Organizirano iseljavanje odvijalo se uglavnom po župama. Precizan uvid u razmjere pražnjenja posavskih i podvučijačkih župa daje zvanični izvještaj sastavljen 22. januara 1700. godine, koji su potpisali i ovjerili kobaški kapetan Ivan Šekula, vojvoda iz Dubočca Ivan Omerbašić te đakovački i bosanski biskup Nikola Olovčić. Prema tom dokumentu, iz župe Dubočac povuklo se 2.700 katolika, dok je iz župe Derventa izbjeglo 2.300 stanovnika. Iz župe Majevac otišlo je 1.500 ljudi, iz župa Sočanica i Zablatska zbirno se iselilo 4.500 osoba, a iz župe Kusmadanj povuklo se čak 5.700 stanovnika.

Nakon prelaska rijeke Save kod Brodu i Kobaša, deseci hiljada izbjeglica preusmjereni su i zbrinuti na habsburškim teritorijama u Slavoniji, Srijemu, Baranji i Bačkoj. Izbjeglički val raspoređivan je prema unaprijed utvrđenim smjernicama i potrebama lokalnih vlasti. Slavonski Brod i Požega izrasli su u glavna urbana odredišta u kojima se trajno nastanio znatne broj obrazovanijih i imućnijih sarajevskih te srednjobosanskih katoličkih porodica.

Područja Đakova, Kobaša, Pakraca i Našica primila su mase stanovništva izbjeglog iz župa u dolini rijeke Bosne i Posavini. Na prostoru Baranje i oko Pečuha doseljavanje je podsticao pečuški biskup Ignacije M. Radonay kako bi naseljavanjem pustih imanja obezbijedio radnu snagu i ojačao katolički element u regiji. U Srijemu su pojedina sela, poput Neština u blizini Iloka, dodjeljivana u vidu spahiluka najuglednijim izbjegličkim porodicama.

Posebno je upečatljiv primjer sudbine gradskih elita. Hroničar fra Bono Benić bilježi da su tokom pohoda s princom otišli mnogi sarajevski Latini, među kojima se ističe porodica Brnjaković. Njihova porodična kuća u Sarajevu izgorjela je u požaru, a članovi porodice su s carskom vojskom prešli u Slavoniju, gdje su potom dobili spahiluk u Neštinu. Daljnja historiografska analiza najstarije brodske matice (1701–1735) župe Presvetog Trojstva pokazuje da su se brojne sarajevske porodice uspješno integrisale u lokalnu zajednicu Brodu na Savi, postajući nosioci gradskog društvenog života. Tragovi sarajevskih doseljenika s početka XVIII stoljeća zabilježeni su i u maticama katoličke župe sv. Duha u Požegi.

Demografsko pražnjenje imalo je katastrofalne posljedice po crkvenu organizaciju u Bosanskom ejaletu. Od ukupno deset franjevačkih samostana koji su djelovali uoči Bečkog rata, čak sedam je potpuno uništeno ili napušteno, i to Modriča 1685. godine, Srebrenica 1686, Olovo 1687, Visoko i Gradovrh 1688, Tuzla 1690. te Rama 1695. godine. U decenijama koje su uslijedile, franjevačka prisutnost svedena je na svega tri samostana, u Fojnici, Kreševu i Kraljevoj Sutjesci, dok je u čitavom ejaletu preostalo svega pet katoličkih crkava, od kojih su se dvije nalazile u Varešu i Podmilačju. Ukupan broj katolika u Bosni bio je više nego prepolovljen.

U svojoj knjizi Ramiza Smajić podvrgava detaljnoj analizi tradicionalne procjene o 100 do 200 hiljada izbjeglih katolika tokom ovog pohoda. Do preuveličanih brojki u starijoj literaturi dolazilo je uslijed nekritičkog preuzimanja narativnih izvora ili ignorisanja ukupnih predratnih demografskih kapaciteta. Podaci pokazuju da je ukupan broj katolika u Bosni uoči pohoda Savojskog iznosio oko 74.000, dok je dvadesetih godina XVIII stoljeća taj broj pao na oko 25.000. Na osnovu sveobuhvatne analize svih dostupnih dokumenata, procjenjuje se da je neposredno s princom Savojskim u jesen 1697. godine prešlo oko 10.000 katolika, dok se ukupna brojka katolika koji su napustili prostor današnje Bosne i Hercegovine tokom svih ratnih godina od 1683. do 1699. kreće oko 70.000 ljudi.

Nakon zaključivanja Karlovačkog mira 1699. godine, registrirani su i prvi pokušaji stabilizacije i djelimičnog povratka izbjeglica. Sultan Mustafa II uputio je poseban ferman bosanskom namjesniku, nalažući da se svim povratnicima obezbijedi lična i imovinska sigurnost, vrate napuštena imanja te dodijele besplatno poljoprivredno oruđe i sjeme. Fra Bono Benić potvrđuje da se nakon sklapanja mira jedan dio izbjeglih iz Slavonije doista vratio na svoja djedovska ognjišta u Srednjoj Bosni i Posavini.

Pohod Eugena Savojskog iz 1697. godine ne predstavlja izolovan incident, već najdramatičniji rukavac u višedecenijskom procesu migracija. Iseljavanje katoličkog stanovništva iz Bosanskog ejaleta tokom Bečkog rata (1683–1699) odvijalo se u kontinuitetu prema različitim odredištima pod habsburškom i mletačkom kontrolom.

Pored sjeverne migracijske struje usmjerene ka Slavoniji, izuzetno snažan migracijski pritisak išao je iz zapadne i južne Bosne te Hercegovine prema mletačkim posjedima u Dalmaciji. Mletačka uprava je planski podsticala i prihvatala katoličke prebjege kako bi naselila opustošeno dalmatinsko zaleđe i popunila redove vojne krajine prema Osmanlijama.

Da se historiografija ne bi zasnivala samo na uopćenim procjenama o desetinama hiljada izbjeglica, ključnu ulogu igra zvanični dokument sastavljen 22. januara 1700. godine. Ovaj izvještaj, koji su potpisali i pečatima ovjerili kobaški kapetan Ivan Šekula, vojvoda iz Dubočca Ivan Omerbašić i đakovački odnosno bosanski biskup Nikola Olovčić, donosi egzaktne brojčane pokazatelje o razmjerama pražnjenja posavskih i podvučijačkih župa. Prema ovom dokumentu, iz župe Dubočac povuklo se 2.700 katolika, iz župe Derventa 2.300, iz Majevca 1.500, iz župa Sočanica i Zablatska zbirno 4.500, dok se iz župe Kusmadanj povuklo čak 5.700 stanovnika.

Konačna potvrda o tome gdje su se izbjegle mase skrasile i kako je izgledala njihova daljnja integracija dolazi iz analize crkvenih matica u Slavoniji s početka XVIII stoljeća. Posebno mjesto zauzima najstarija matica župe Presvetog Trojstva u Brodu na Savi (1701–1735), kao i matice požeške župe sv. Duha. Pedantnim iščitavanjem ovih upisa, u kojima su svećenici uz imena i prezimena novonaseljenih žitelja često dodavali oznake njihovog porijekla, identifikovana su tačna prezimena sarajevskih i srednjobosanskih katoličkih porodica. Matice pokazuju da su se sarajevski doseljenici u Brodu na Savi i Požegi izuzetno brzo snašli, popunivši praznine u gradskim strukturama i postavši dio lokalne društvene i trgovačke elite.

Upravo ovom sintetičkom metodom, spajajući austrijske ratne dnevnike, osmanske žalbe, franjevačke hronike, zvanične vojno-crkvene izvještaje i slavonske matične knjige, naučno je zaokružena priča o egzodusu 1697. godine, čime je historijskoj nauci ponuđena pouzdana slika jednog od najdramatičnijih razdoblja u prošlosti Bosne i Hercegovine.

(Tekst nastao na osnovu obimnih i preciznih historiografskih istraživanja dr. Ramize Smajić, objavljenih u njenoj knjizi „Migracije i Bosanski ejalet 1683–1718.“)