U evropskim kinima se prikazuje kompletna verzija „Đavola“, kultnog remek-djela sa Oliverom Reedom i Vanessom Redgrave o vjerskom progonu, masovnoj histeriji i institucionalnoj korupciji

U svom primarnom, onom uzvišenom značenju, rječnik definiše blasfemiju kao „riječ ili izraz koji vrijeđa nekoga ili nešto sveto“. Grci, od kojih smo tu riječ i naslijedili, išli su i korak dalje. Za njih to nije bio samo prijestup ili grijeh ograničen na vjersko područje, već i čin usmjeren protiv same države. Bezbožnost pojedinca mogla je izazvati gnjev bogova i usput sa sobom donijeti propast čitavog polisa.

Nije prošlo mnogo vremena prije nego što su sama filozofija ili bilo koja druga disciplina i ideja koje su dovodile u pitanje zadate okvire i interesne hirove vladajućeg poretka bile označene upravo kao svetogrđe. Možda umjetnost u cjelini i postoji samo zbog svoje eminentno svetogrdne vokacije, zbog svoje eksplicitne volje da raspravlja o temama kao što su stvarnost, privilegije, pa na koncu i sam poredak i država.

Kada je riječ o historiji kinematografije, rame uz rame sa velikim svetogrdnicima poput Buñuela, Pasolinija ili Larsa Von Triera, počasno mjesto zauzima Ken Russell i, na sasvim poseban način, njegov film Đavoli iz 1971. godine.

Ovo ostvarenje, koje su pojedinci označili kao „uvredu za kinematografiju“ (kako je to napisao kritičar izrazito pobožnog lista L'Osservatore Romano), sada stiže u kina temeljno restaurirano, upravo onako kako ga je sam režiser ponovo sklopio 2004. godine, nakon što ga je u vrijeme premijere doslovno raskomadala najprije britanska, a potom i američka cenzura.

Ono što se danas može vidjeti, a što je već preraslo u kultni materijal protiv svih zamislivih kultova, donosi pravdu ovoj legendi i, ako ćemo ići do kraja, samoj blasfemiji. Odjednom, pred očima publike koja je možda i previše navikla na jednoličnu sumornost jezika striming platformi, izranja djelo koje je vizionarsko, radikalno, moderno i pretjerano svetogrdno u onom najizvornijem, grčkom smislu.

Russell, poznat po produkcijama naglašenog erotizma i svojoj zakletoj muzičkoj opsesiji (sa naslovima kao što su Tommy, Zaljubljene žene ili Zločini strasti), oblikuje extravagantnu, gnjevnu i potresnu refleksiju o vjerskom progonu, masovnoj histeriji i institucionalnoj korupciji. Sve je to izvedeno uz pomoć besprijekorno bijele scenografije koju je kreirao debitant Derek Jarman te neobične, fragmentirane i teskobne muzike autora Petera Maxwella Daviesa. Bez ikakvog upozorenja, ova priča o žrtvovanom svešteniku koji se suprotstavio moći Crkve stvara se kao savršena slika našeg vremena, pritisnutog svim mogućim krizama, uključujući i krizu same istine.

Film je inspiriran djelom „Đavoli iz Louduna“ Aldousa Huxleya i istoimenom dramom Johna Whitinga. Sve se vrti oko stradanja stvarne historijske ličnosti, Urbaina Grandiera, svećenika iz Francuske 17. stioljeća koji je bio optužen da je opčinio ženski samostan.

Neponovljivi Oliver Reed tumači Grandiera, dok ništa manje hipnotična Vanessa Redgrave oživljava sestru Jeanne, grbavu majku pretpostavljenu čija je opsesija svećenikom i pokrenula katastrofu. Radi lakšeg razumijevanja, riječ je o najvećem zabilježenom slučaju đavolje opsjednutosti u historiji Katoličke crkve. Film tako progovara o progonu najveće od svih blasfemija iz pozicije svjesno prihvaćenog svetogrđa. Drugim riječima, Đavoli su blasfemični upravo zbog svoje neobuzdane rehabilitacije same blasfemije.

Historijat filma koji će se napokon u cjelini moći pogledati u kinskim dvoranama počinje na sam dan premijere. Filmski kritičar Mark Kermode, stvarni pokretač restauracije kojoj danas svjedočimo, ostao je do te mjere fasciniran onim što je vidio da je odlučio spasiti sve ono što mu tada nije bilo dopušteno da vidi. Iz filma su, naime, bile izrezane dvije ključne scene. S jedne strane, već mitsko „silovanje Hrista“, a s druge scena u kojoj časna sestra masturbira ugljenisanom bedrenom kosti svoje voljene i žrtvovane žrtve. Uz to, cjelokupan materijal pretrpio je sitne rezove koji su uklonili sve što je bilo previše eksplicitno u filmu koji je u svojoj suštini eksplicitan.

Najspornija scena koja je razbjesnila cenzore odvijala se u trenutku kada francuski kralj pokazuje kutiju. Unutra se, kako tvrdi, nalazi Hristova krv. Zanat u kojem su nage i razjarene časne sestre seksualno skrnavile isklesani Isusov lik odmah prestaje pred božanskom relikvijom. Iznenađenje slijedi kada monarh otvori kovčežić i pokaže da je prazan. Sve je djelo praznovjerja, „sve je rezultat pogubnog dosluha Crkve i države“, poručuje film i sam Russell kad god je za to imao priliku. Čitav taj segment, poznat kao „silovanje Hrista“, bio je izrezan.

Sam Kermode je, nakon pedantne istrage koja nije uvijek imala podršku distributerske kuće Warner, pronašao izrezani dio (otkriven u kutiji s oznakom „C Cut 89“) i predao ga redatelju. Russell je još daleke 2004. godine ostavio precizna uputstva o tome kako je izvorno zamislio film. Od tada pa sve do svoje smrti 2011. godine borio se da vidi svoje djelo restaurirano. To se tada nije dogodilo. Svetogrđe se činilo prevelikim.

Tek sada, 22 godine kasnije, dogodilo se čudo (svetogrdno, ali ipak čudo) i to možda u najprikladnijem mogućem trenutku. Uprkos nagradama i pohvalama koje je u svoje vrijeme dobio na Festivalu u Veneciji te uprkos pedantnom radu cenzure, Đavoli su bili zabranjeni u brojnim općinama širom Ujedinjenog Kraljevstva, u Finskoj ih nije bilo moguće vidjeti sve do 2001. godine, dok u Španiji nikada nisu bili prikazani. Sve do danas.

IZVOR: Bosna.hr, El Mundo