Život Palestinaca u Gazi i na Zapadnoj obali pretvorio se u neprekidnu košmarne svakodnevicu. Suočeni s genocidom, neumoljivim bombardiranjem i sistematskim progonom, stanovnici ovih područja pružaju otpor pokušavajući ponovo oživjeti nadu i sačuvati sjećanje na pretrpljene strahote. O ovim dramatičnim okolnostima piše Francesca Albanese u svom eseju Svjetlo buđenja, čiji izvod donosimo u nastavku

Martin Luther King je 1963. godine, sa stepeništa Lincolnovog memorijala u Washingtonu, potresao savjest čovječanstva izgovorivši čuvene riječi o vlastitom snu u jednom od najupečatljivijih govora u historiji. Danas, međutim, jedino što čovjek osjeća jeste potreba da kaže kako živimo košmar. I to ne samo kao pojedinci, već kolektivno, jer ova noćna mora ne pogađa samo Palestince, nego i sve nas, svakoga ko vjeruje da pravda nije tek prazna riječ na papiru.

Život u Gazi svodi se na osluškivanje zvuka borbenih aviona, osjećaj straha od bombi i stalnu prisutnost sve podmuklijih i savremenijih dronova koji prate, špijuniraju, zaglušuju i ubijaju. Svakodnevica se pretvorila u puko preživljavanje u šatorima koje razdire vjetar i puni blato. Dijeljenje improviziranih toaleta s hiljadama ljudi postalo je nepodnošljivo, a povratak u polurazrušene domove nosi stalan rizik da se preostali krov sruši i usmrti cijelu porodicu.

Zimski uslovi dodatno otežavaju položaj stanovništva, a ovo je već treća zima od početka genocida. Nemoguće je pronaći čak ni knjige koje bi se mogle zapaliti kako bi se djeci i starcima pružila trunka topline. Umjesto domova ostali su samo šatori, ledeni zimi i zagušljivi tokom vrelih ljetnih mjeseci.

Broj poginulih, raseljenih, siročadi, ranjenih i osakaćenih nezaustavljivo raste. Onima koji još nisu podlegli potpunoj opsadi, koja traje duže od dvije godine, presuđeno je da pate od gladi i žeđi, bez prava na osnovnu zdravstvenu zaštitu i dostojanstven opstanak. Na Zapadnoj obali i u Istočnom Jerusalemu Palestinci žive pod stalnim strahom od noćnih upada vojnika koji im usmjeravaju puške u lice, ruše domove, prijete i ponižavaju ih pred vlastitom djecom.

Mnoge od njih odvode u pidžamama, dok djeca od straha mokre u postelji. Uporedo s tim, napadi doseljenika na sela, ruralne zajednice, imanja, vozila i stoku postali su svakodnevica. Čak i u zatvorima postoje dokumentirani slučajevi u kojima je izraelskim novinarima i civilima bilo dozvoljeno da prisustvuju i snimaju zlostavljanje palestinskih zatvorenika, koje bi se zapravo moralo nazvati taocima, s obzirom na potpun izostanak minimalnih pravnih garancija tokom hapšenja na okupiranim teritorijama.

Ova teritorijalna, pravna i politička rascjepkanost predstavlja institucionalizaciju vanrednog stanja i pretvaranje stalne nesigurnosti u trajno stanje. Riječ je o sistemu u kojem vojna okupacija i kolonizacija više nisu izolirani incidenti, već učvršćeni režim u kojem se kontrola ne provodi samo oružjem, nego i urbanističkim planiranjem, birokratijom i administrativnom segmentacijom. Za ljude koji žive na istom prostoru stvorene su različite pravne kategorije, ali bez jednakih prava. Decenijska nasilja u ovom periodu ukazuju na to da se ušlo u završnu fazu: fazu genocida i rata Izraela protiv naroda koji je do sada pružao otpor onako kako je znao i mogao.

U posljednje dvije godine situacija se dodatno pogoršala, a teror je postao sveprisutan i svakodnevan. To je košmar koji je pred očima čitavog svijeta poprimio zastrašujuće razmjere. Ipak, upravo u trenucima kada se sve okolo ruši, između užasa i nade, postaje neophodno početi sanjati. Da se ne bi pokleklo pred tminom ovih dana i da bi se pokušala zamisliti budućnost, potrebno je dati oblik i smisao snu. Kakav je svijet moguć? Da bi se do njega došlo, mora ga se prvo zamisliti. U Palestini je to svijet bez aparthejda.

Uprkos užasima, palestinski narod nastavlja imaginirati budućnost koju mu se danas uskraćuje. On sanja o odbijanju uništenja i poručuje da, uprkos svemu, njegova sudbina još nije konačno ispisana. Njemački filozof Ernst Bloch tvrdio je da je ljudsko biće ono koje djeluje unaprijed. Nada je, prema njegovom mišljenju, primarni princip postojanja, koji prethodi čak i psihološkom doživljaju. Stoga je ljudska sposobnost usmjeravanja ka svjesnoj i konkretnoj nadi jedna od kategorija realnosti. Bloch filozofski utemeljuje ideju da sanjarenje nije bijeg od stvarnosti, već sadnja prvog sjemena iz kojeg izrasta nešto moguće. To je princip stvaranja, planiranja i otpora.

Žena koja mijesi kruh pod zvukom dronova, učitelj koji nastavlja držati nastavu u šatoru, porodica koja sadi limunovo drvo na mjestu gdje je do jučer bila kuća, parovi koji se i dalje vjenčavaju i u paklu Gaze donose djecu na svijet, to su mjesta na kojima nada postaje radikalna. To je san o svijetu koji opstaje i koji, uz zajednički trud, može postati bolji. Taj san predstavlja samo srce palestinskog otpora.

Sanjarenje iz ove perspektive postaje i etičko pitanje koje omogućava potvrditi dostojanstvo života koje svijet proglašava potrošnim. Sanjati o budućnosti Palestine znači tvrditi da životi Palestinaca i dalje imaju puni smisao i zamišljati svijet u kojem niko, ni u Palestini ni bilo gdje drugdje, više nikada neće biti tretiran kao nevažan.

Tokom devet stotina dana genocida, više od sedamdeset hiljada Palestinaca izgubilo je život u Gazi od posljedica izraelskog djelovanja, dok je više od hiljadu stradalo na ostatku okupirane teritorije. Među njima je bilo dvadeset hiljada djece. Stvarni broj žrtava mogao bi biti i znatno veći; jedna studija procjenjuje da je samo u prvih petnaest mjeseci rata bilo preko sedamdeset i pet hiljada nasilnih smrti, što je za trideset i pet posto više od zvaničnih podataka za isti period.

Tačan broj umrlih od gladi, hipotermije ili nedostatka medicinske pomoći teže je zvanično evidentirati, jer se mnogi smrtni slučajevi dešavaju u domovima ili šatorima bez prisustva ljekara koji bi ih potvrdili. Analiza genocida mora uzeti u obzir cjelokupnost zločina počinjenih nad palestinskim narodom.

U međuvremenu, pod izgovorom egzistencijalnog rata za samoodbranu, Izrael provodi mjere koje mijenjaju demografski sastav, vjerski karakter i pravni status Jerusalema, uništavajući time preostale tragove pluralističkog tkiva koje ga je vjekovima krasilo kao zajedničko naslijeđe muslimana, kršćana i jevreja. Zbog toga nije pretjerano reći da je život Palestinaca postao košmar, jer se tamo materijalizira ono što čovjek ne očekuje da vidi u svijetu u kojem živi i diše. Materijaliziraju se glad, tortura i teror. Genocid ne uništava narod samo bombama, nego i žeđu, zarazama, premlaćivanjem, silovanjem te zatiranjem materijalnog, kulturnog, ekonomskog i vjerskog identiteta, pa i samog sjećanja.

Noćna mora postala je struktura u kojoj žive svi Palestinci, uključujući i one u dijaspori, koji su primorani da izdaleka posmatraju stradanje vlastitog naroda. Sve se to dešava u trenutku kada Ujedinjene nacije i cjelokupni međunarodni sistem obilježavaju osamdeset godina postojanja, osamdeset godina povelja, konvencija i obećanja da se to više nikada neće ponoviti, ali i rezolucija koje se usvajaju iz godine u godinu i krše iz dana u dan. Palestina danas stoji kao laboratorija u kojoj se savremeni kolonijalizam, kao izdanak militarizovanog kapitalističkog imperijalizma, nadograđuje, usavršava i testira.

Upravo nas taj košmar pred nama poziva da ne posustanemo, da iskoristimo sposobnost naslućivanja drugačije budućnosti i da je gradimo zajedno. Potrebno je hrabro pogledati u sadašnjost i prošlost, ne potiskujući želju za budućnošću i ne prestajući sanjati, koliko god to izgledalo nemoguće. Sačuvati sjećanje, posmatrati, svjedočiti i ne okretati glavu i srce na drugu stranu, nego pronaći način da se ta istina podijeli sa svijetom, ostaje naša zajednička dužnost.

Francesca Albanese (Ariano Irpino, Italija, 1977), pravnica, specijalna je izvjestiteljica Ujedinjenih nacija za okupirane palestinske teritorije. Ovaj tekst predstavlja izvod iz njene knjige “Svjetlo buđenja. Od Palestine do čitavog svijeta”, manifesta otpora i slobode, koji je objavio današnji El Pais