Greg Steinmetz objavio je biografiju Jakoba Fuggera, malog trgovca tekstilom koji je u 16. stoljeću uspio akumulirati čak dva posto ukupne evropske ekonomske proizvodnje

Godine 1523. Jakob Fugger napisao je pismo samom caru Karlu V koje i danas zvuči zapanjujuće i ulijeva strahopoštovanje: „Dobro je poznato da Vaše Veličanstvo ne bi moglo steći svoju krunu bez mene, što mogu posvjedočiti pisanim izjavama svih vaših delegata.“ Zvučalo je to kao otvorena prijetnja, posebno ako se ima u vidu da mu je, svega nekoliko redova niže, poput Al Caponea u Chicagu tridesetih godina prošlog stoljeća, poručio: „Molim Vaše Veličanstvo da naredi da se novac koji sam isplatio, zajedno s pripadajućim kamatama, prizna i isplati bez odlaganja.“

Trebalo je imati smjelosti za takav ton prema najmoćnijem čovjeku na planeti, caru Svetog Rimskog Carstva, kralju Španije i prvom vladaru koji je pod svojom krunom objestinio Kastilju, Aragón, Kraljevinu Navaru i prostrana područja Amerike, osvajana još otkako je Kolumbo napravio svoje prvo putovanje tri decenije ranije. Fuggeru nije drhtala ruka dok je potraživao svoje, iako je bio tek unuk seljaka koji je postao tkač, običan pučanin rođen u malom gradu Augsburgu sredinom 15. vijeka.

Od samog rođenja mali je Jakob imao sve predispozicije da ostane neprimijećen u historiji. U to je doba vladalo pravilo: ako se rodiš kao plemić i nisi naročito bistar, svejedno umireš kao plemić; ako si pak talentovan i siromašan, umireš u siromaštvu. Društvena mobilnost praktično nije postojala. No, glavni junak ove priče kao da je bio predodređen da sruši uspostavljena pravila, ako je vjerovati riječima koje je još kao dječak uputio svom djedu: „Želim zaraditi koliko god mogu.“ A to je značilo i gaženje preko znatno moćnijih od sebe.

„Usprkos svemu, postao je prvi dokumentirani multimilijarder u historiji“, kažre Greg Steinmetz, autor biografije „Jakob Fugger: Život najbogatijeg i najmoćnijeg čovjeka na svijetu“. Ovaj njemački finansijski analitičar i ekonomski novinar sa skoro dvodecenijskim iskustvom, bio je šef dopisništava Wall Street Journala u Berlinu i Londonu, poredi ga s savremenim magnatima poput Elona Muska, Jeffa Bezosa, Billa Gatesa, Marka Zuckerberga ili Amancija Ortege. Bio je to čovjek čiji je jedini životni cilj bio dokazati da na Zemlji ne postoji niko ko bi ga mogao zasjeniti u stvaranju bogatstva.

Nekoliko dana prije smrti, 1525. godine, Fugger je dao da se na njegovom nadrobnom spomeniku uklese poruka koja je trebala ostati kao trajno svjedočanstvo: „Nenadmašan u stvaranju izuzetnog bogatstva.“ Nije lagao, jer je titulu najbogatijeg čovjeka koji je ikada živio držao punih pet stoljeća. Ilustracije radi, John D. Rockefeller drži taj rekord u historiji Sjedinjenih Američkih Država s imovinom koja je iznosila jedan posto BDP-a te zemlje; imetak Fuggera odgovarao je vrijednosti od dva posto ukupne ekonomske proizvodnje čitave Evrope.

„Kada sam počeo istraživati Jakoba Fuggera, najviše me iznenadilo to što se prije njegovog dolaska na scenu društveni uspon ostvarivao isključivo borbom uz kralja na bojnom polju. On je, međutim, uzdignut u plemićki stalež zahvaljujući svom radu kao finansijer, zato što je bio sposoban zaraditi izuzetne količine novca kretavši s vrlo skromnih pozicija. Osim toga, uspio je dostići sam vrh društvene ljestvice djelujući iz malog njemačkog grada, a ne iz Pariza ili Londona. To je takođe zapanjujuće“, objašnjava Steinmetz.

Korijene tog enormnog bogatstva treba tražiti stoljeće ranije, kada se porodica Fugger doselila u Augsburg kako bi se posvetila tekstilnoj industriji, upravo u trenutku kada je proizvodnja fustana,  tkanine od pamuka i lana, doživljavala snažan zamah u gradu. Njihovi glavni kupci nalazili su se u Veneciji, osiguravajući im dovoljno profita da klan počne ulagati u malu trgovinu. Njegov otac, Jakob Stariji, umro je 1469. godine kao jedan od dvanaest najbogatijih ljudi u Augsburgu zahvaljujući ulozi zajmodavca, iako na znatno manjoj skali od svog najmlađeg sina.

Prije nego što je preuzeo kormilo, morao je savladati nekoliko prepreka. Prva je bila ta što se imanje moralo podijeliti na desetoro braće i sestara. Kao najmlađi, bio je primoran po očevoj želji krenuti svećeničkim putem zajedno s bratom Marcosom. Međutim, jedan brat je umro vrlo mlad, dvije sestre su udate kroz ugovorene brakove, dok su petorica starije braće preuzela vođenje posla. Smrt je, ipak, pokucala na njihova vrata brže nego što su očekivali. Do 1478. godine bila su živa samo trojica. Ulrich i Jorge pozvali su Jakoba u pomoć jer su gubili novac vrtoglavom brzinom.

Tada nastupa radikalan preokret za porodicu. Jakob napušta Crkvu i odlazi na zanat u Veneciju. Po povratku u Augsburg prolazi kroz Tirol i uočava potencijal u rastućem poslu s metalima. „Za razliku od Muska, Bezosa ili Gatesa, koji su tehnološka carstva stvorili ni iz čega, Fugger je trgovao tekstilom, začinima, nakitom, pa čak i kostima mučenika te svetim drvetom, brazilskim stablom za čiju se smolu vjerovalo da liječi sifilis. Više je ličio na Warrena Buffetta, ali je eksponencijalni skok napravio ulaganjem u rudnike zlata i bakra, te prije svega bankarskom aktivnošću za ličnosti poput pape Lava X. i cara Karla V. Mogao bi se uporediti s Banco Santanderom, Deutsche Bankom i J. P. Morganom, s tom razlikom što su to gigantske kompanije, a on je bio samo pojedinac“, objašnjava Steinmetz, napominjući da su i Jorge i Ulrich u međuvremenu preminuli, ostavljajući ga na čelu čitave imperije.

Zahvaljujući odnosima s vlastodršcima, Jakob je otvorio podružnice u ključnim evropskim gradovima kako bi svojim moćnim klijentima brzo isporučivao novac, uvijek uz prilično visoke kamate: u Veneciji, Krakovu, Danzigu, Antwerpenu, Lisabonu, Augsburgu i Rimu. Brzo plasiranje novca bila je novina bliska ranom kapitalizmu koju niko prije njega nije ostvario. U to se vrijeme već smatrao najbogatijom osobom svog doba, s imovinom procijenjenom na više od milion zlatnih florina, sumom kojoj se niko iz njegovog staleža nije mogao ni približiti. Prema historičaru Davidu Malandu u knjizi Europa u šesnaestom stoljeću, stavio je 543.000 florina na raspolaganje Karlu V kako bi finansirao njegov izbor za cara 1520. godine. Otuda i onako oštar ton u pismu zbog neplaćenih dugova.

Jakob je od proizvođača tekstila postao vlasnik najveće banke u Evropi u svega dvije decenije. Kupio je ogroman broj dvoraca širom kontinenta kako bi lakše putovao i vodio poslove. „Uspio je promijeniti tok historije“, dodaje Steinmetz. Ubijedio je papu Lava X. da ukine zabranu davanja novca na zajam s kamatom, praksu koja je štetila njegovom poslovanju, što je posredno pokrenulo Luterovu protestantsku reformaciju, jedan od najvažnijih događaja u novovjekovnoj historiji. Finansirao je i prvo putovanje oko svijeta Fernanda Magellana, kao i uspon Habsburga na tron.

Njegovo je bogatstvo bilo toliko kolosalno da su, dvadeset i četiri generacije kasnije, njegovi današnji potomci i dalje bogati bez potrebe da ulažu prevelik trud, što je nezabilježen slučaj za trgovačku porodicu skromnog porijekla. Još jedan trag koji je ostavio jeste Fuggerei, naselje socijalnih stanova koje je izgradio za siromašne porodice u Augsburgu, čiji stanari i danas plaćaju najamninu manju od jednog eura godišnje, uživajući u dostojanstvenom domu s komunalnim uslugama kakve obično uživaju znatno imućniji.

To, međutim, ne znači da je bio dobar čovjek. Ako je morao pregaziti konkurenciju, činio je to bez oklijevanja. Pokazao je potpunu nemilosrdnost prema Hansu Adleru, bliskom saradniku koji je nakon knjigovodstvene greške zapao u dug prema njemu. Fugger ne samo da je odbio pregovarati ili produžiti rok, već je pokrenuo cjelokupnu pravnu mašineriju kako bi mu zaplijenio i posljednji komad imovine, ostavivši ga u potpunom siromaštvu. Kada je Adler ubrzo umro kao prosjak, nastavio je proganjati njegovu udovicu i djecu kako bi iscijedio i ono malo što im je preostalo.

„Vjerujem da je izgradio Fuggerei kako bi spasio svoju dušu zbog loših djela koja je počinio, jer je bio vrlo religiozan čovjek. Uprkos bogatstvu, nije bio sretan. Zapravo, jedino što ga je zanimalo bilo je stvaranje novca. Nije imao drugih hobija, niti djece, a njegov brak nije bio sretan. Dokaz za to je i činjenica da je umro sam. Jedina osoba u prostoriji u trenutku kada je izdahnuo bio je jedan od njegovih zaposlenika. Njegova supruga bila je s ljubavnikom. Društven je bio samo kada je to zahtijevao posao, iz čiste potrebe“, zaključuje njegov biograf.

IZVOR: Bosna.hr, ABC