Na današnji dan, devetog oktobra 1615. godine (uoči 17. ramazana 1024. hidžretske godine), u Pruscu je na bolji svijet preselio Hasan Kafi Pruščak, najznačajnija ličnost u znanstveno-književnom i intelektualnom životu Bošnjaka i nesumnjivo najveći mislilac 16. stoljeća na našim prostorima. Njegovo životno djelo ostavilo je neizbrisiv trag u povijesti Bosne i Osmanskog carstva, dok su njegovi spisi iz teologije, logike, prava i politologije još početkom 19. stoljeća privukli pažnju vodećih evropskih orijentalista i naučnih krugova
Arhitektonski spomenik podno starog grada Prusca, u kojem skromno turbe dijeli isti krov s prostorijama nekadašnje medrese, stoji kao tihi svjedok jednog izuzetnog života. Upravo na tom mjestu, uoči 17. ramazana 1024. hidžretske godine, ukopan je Hasan Kafi Pruščak, nakon što je devetog oktobra 1615. godine po gregorijanskom kalendaru, preselio na bolji svijet.
Bio je to trenutak kada se sklopila biografija nesumnjivo najvećeg bošnjačkog mislioca 16. stoljeća, čovjeka koji je u zlatnom dobu Osmanskog carstva uspio spojiti ulogu pravednog kadije, posvećenog muderisa, dobrotvora i vizionarskog pisca čija su djela stoljećima kasnije potresala naučne krugove od Istanbula i Kaira do Pariza, Beča i Berlina.
Priča o Hasanu Kafiji al-Aqhisariju al-Bosnawiju počinje u petak, tokom mjeseca ramazana 951. hidžretske godine (1544). Njegov pradjed Jakub doselio je koncem 15. stoljeća iz Skadra u selo Zib pokraj Prusca, neposredno nakon što su osmanske snage zauzele ovaj kraj. Kako Pruščak sam bilježi u autobiografskom zapisu na kraju djela Nizam al-‘ulema ila hatam al-anbiya (Niz učenjaka do posljednjeg Poslanika), napisanim 1600. godine, formalno obrazovanje započeo je u dvanaestoj godini života.
Nakon što je završio početne nauke u domovini, historičar Hazim Šabanović opravdano pretpostavlja da se to odvijalo u jednoj od tadašnjih sarajevskih medresa, najvjerovatnije Gazi Husrev-begovoj, mladi Pruščak u jesen ili zimu 1566. godine, na samom početku vladavine sultana Selima II, odlazi na devetogodišnje studije u Istanbul. Prijestolnica Carstva u to doba bila je intelektualno žarište islamskog svijeta, a Pruščak je imao privilegiju učiti pred najvećim autoritetima epohe.
Nastavu iz logike i teologije pohađao je kod Kara Jilana, asistenta čuvenog Kemal-paše zadea, kojeg je Kafija izuzetno cijenio kao obnovitelja islama u 10. stoljeću po Hidžri i vodećeg teoretičara hanefijske pravne škole. Predavanja iz tefsira (egzegeze Kur'ana) i fikha (šerijatskog prava) slušao je kod Mula Ahmeda Ensarija.
Horna duha i temeljito obrazovan u klasičnim orijentalnim jezicima, Pruščak se 1575. godine vraća u Prusac i otpočinje predavački rad. Pet godina kasnije, 1580, svom imenu dodaje književni pseudonim Kafi ili Kafija („Onaj koji je dovoljan“ ili „Potpuni“). Godine 1583. imenovan je za kadiju prusačkog kadiluka, funkciju koju je obavljao tokom uobičajenog dvadesetmjesečnog mandata, da bi potom ponovo otputovao u Istanbul, odakle biva premješten na kadijsku dužnost u srijemskom vilajetu (Sremska Mitrovica ili Ilok). Njegov životni put time postaje stvarna i dinamična sinteza intelektualnog stvaralaštva i administrativno-političke prakse.
Dok je službovao u Srijemu, Pruščak počinje uočavati prve pukotine u dotad neprikosnovenom osmanskom državnom aparatu. Poraz osmanske vojske pod vodstvom bosanskog beglerbega Hasan-paše Predojevića u Bici kod Siska 1593. godine, te kasniji vojni neuspjesi u Mađarskoj, bili su za Pruščaka jasan signal unutrašnje krize. Nakon smrti sultana Sulejmana Kanunija (1520–1566), Carstvo se suočilo sa slabljenjem timarskog sistema, opadanjem discipline u redovima spahija i janjičara, porastom korupcije, te usponom nekvalific iranih pojedinaca na visoke državne položaje.
Pruščak nije bio samo posmatrač; bio je učesnik u vojnim pohodima u Mađarskoj i svjedok rasula na terenu. Nakon što je 1000. hidžretske godine obavio hadž i na povratku se 1596. pridružio sultanovoj vojsci prilikom opsade Egra (koji je pao u oktobru iste godine), iskoristio je blizinu visokih dostojanstvenika. Svoje djelo Uṣūl al-ḥikam fī niẓām al-‘ālam (Temelji mudrosti o uređenju svijeta), napisano godinu ranije na arapskom jeziku, pokazao je velikom veziru Ibrahim-paši Novošeherliji, rodom iz Maglaja.
Ovo djelo pripada klasičnom žanru sijasetnama, političko-moralnim raspravama u kojima učeni ljudi analiziraju društvene prilike i savjetuju vladare kako da otklone državne poremećaje. Prepoznavši dubinu analize, Ibrahim-paša preporučuje Pruščaku da djelo prevede i protumači na osmanskom turskom jeziku. Kafija se vraća u Prusac i do proljeća 1597. izrađuje tursku verziju, obogaćujući je brojnim stihovima na perzijskom jeziku. Tekst potom stiže u ruke sultana Mehmeda III, koji ga s pažnjom iščitava. Oduševljen smjelošću i mudrošću bosanskog učenjaka, sultan šalje Pruščaku vlastoručno pismo kojim mu prusački kadiluk dodjeljuje kao doživotnu mirovinu.
U Temeljima mudrosti, Pruščak precizno dijagnosticira tri osnovna uzročna lanca propadanja države: Zanemarivanje pravde i dobrog upravljanja, čiji je glavni uzrok povjeravanje državnih i javnih poslova nesposobnim i nekompetentnim ljudima. Zapostavljanje savjetovanja i planiranja, što proizlazi iz oholosti velikaša i njihovog izbjegavanja da se savjetuju s učenjacima i mudracima. Indolencija u vođenju vojske i nabavci savremenog naoružanja, uzrokovana time što se vojnici više ne boje starješina, dok sami zapovjednici ne prisustvuju smotrama i ne znaju čime im je vojska opremljena.
Pruščak se posebno bavi i vojničkim moralom, upućujući oštre kritike zapovjednicima koji potcjenjuju neprijatelja, te ističući da je pravovremeno taktičko povlačenje znatno korisnije od nepromišljenog ustrajavanja u nevrijeme. Njegove sentence poput: „Junak je drag čak i svom neprijatelju, a kukavica je mrzak čak i svojoj majci“ ili „Ne potcjenjuj neprijatelja, jer ako ga pobijediš, nećeš zaslužiti pohvalu, a ako izgubiš, nećeš se opravdati“, oslikavaju izuzetno duboku psihološku i vojnu zrelost.
Iako je primarno napisan kao praktični priručnik za reformu osmanske uprave, Temelji mudrosti o uređenju svijeta doživjeli su recipiranje kakvim se ne može pohvaliti niti jedno drugo djelo s naših prostora iz tog doba. Pruščakov tekst je već tokom 17. i 18. stoljeća prepisivan i čuvan u najvažnijim bibliotekama Orijenta i Evrope.
Prvi prijevod djela na jedan evropski jezik sačinio je još 1732. godine Jean Victor Choquet na francuski, a njegov rukopis i danas se čuva u Nacionalnoj biblioteci u Parizu. Ipak, zapadna naučna javnost doživjet će puni susret s Kafijim djelom 1824. godine, kada ga je francuski orijentalista Garcin de Tassy pronašao u Istanbulu, preveo i objavio u prestižnom časopisu Journal Asiatique pod naslovom Principes de Sagesse touchant l'art de gouverner par Rizwan-ben-abd'oul-mannan Ac-hissari.
Interes Evrope ovim nije stao. Mađarski historičar Imre Karácson prevodi raspravu 1909. godine u Budimpešti (Az Egri török emlékirat a kormányzás módjáról…), pri čemu Hasana Kafiju otvoreno poredi s Niccolom Machiavellijem u Italiji i Montesquieuom u Francuskoj. Dvije godine kasnije, 1911, Lajos Thallóczy objavljuje njemački prijevod u časopisu Archiv für slawische Philologie. U domaćoj sredini, prijevod Safet-bega Bašagića izlazi 1919. godine u Glasniku Zemaljskog muzeja, dok dr. Amir Ljubović 1983. godine priređuje moderni kritički prijevod u okviru hrestomatije Izabrani spisi. Djelimični i cjeloviti rukopisi ovog teksta danas se nalaze u zbirkama u Istanbulu, Bratislavi, Parizu, Lajpcigu, Berlinu, Drezdenu, Beču i Kairu.
Pruščakov naučni rad nipošto se ne iscrpljuje u politologiji. Kako ističe dr. Amir Ljubović, Kafi je napisao najmanje sedamnaest djela iz različitih naučnih oblasti i vjerskih disciplina, obuhvatajući politiku, filologiju, pravo, spekulativnu teologiju (kalam) i logiku. Profesor Sulejman Grozdanić naglašava da nije postojala disciplina onoga vremena u koju Pruščak nije bio temeljito upućen. U svojim spisima referirao se na stotine navoda iz Kur'ana i hadisa, te na radove klasičnih arapskih, perzijskih, ali i antičkih grčkih mislilaca.
Među njegovim najznačajnijim djelima izdvajaju se:
Rawḍāt al-ǧannāt fī uṣūl al-i‘tiqādāt (Rajske bašče o temeljima vjerovanja) — Pruščakovo glavno teološko djelo iz oblasti akaida.
Nūr al-yaqīn fī uṣūl ad-dīn (Svjetlo nesporne izvjesnosti u temeljima vjere) — detaljan komentar na teološki traktat at-Tahtawija.
Muẖtaṣar al-Kāfī min al-manṭiq (Kafijin kompendij iz logike) i njegov autorski komentar Šarḥ Muẖtaṣar al-Kāfī — udžbenički tekstovi iz logike koji su služili u nastavnom procesu bosanskih medresa.
Tamḥīṣ at-talẖīṣ (Pročišćenje sažetka) — rasprava iz područja klasične arapske stilistike i retorike.
Niẓām al-‘ulamā’ ilā ẖātam al-anbiyā’ (Niz učenjaka do posljednjeg Poslanika) — biografsko i historiografsko djelo dragocjeno zbog autorove autobiografije.
Posebno svjedočanstvo o uticaju i rasprostranjenosti Kafijinih spisa nudi Orijentalna zbirka Historijskog arhiva Sarajevo (HAS). U fundusu ove institucije čuvaju se dragocjeni rukopisni prijepisi njegovih djela: Tarğama-i niẓām al-ʻālem (Usūl al-hikam fī niẓām al-ʻālam), Niẓām al-‘ulamā’ ilā ẖātam al-anbiyā’, Risāla fī ḥaqqi čalabī, Rawḍa al-ǧannāt fī uṣūl al-i‘tiqādāt, Nūr al-yaqīn fī uṣūl ad-dīn, te Azhār ar-rawḍāt fī šarḥ rawḍāt al-ǧannāt. Godine 2018. Historijski arhiv Sarajevo priredio je reprezentativnu izložbu pod nazivom „Bošnjaci, autori književnih djela iz Orijentalne zbirke (1463.–1918.) Historijskog arhiva Sarajevo“, kada je široj javnosti svečano predstavljena ova neprocjenjiva Pruščakova zaostavština.
U svom teološkom radu, prije svega u Rajskim baščama, Pruščak se jasno profilira kao utemeljitelj i čuvar „srednjeg puta“ (al-wasaṭ) islama u Bosni. Oslanjajući se na hanefijski mezheb u pravu i maturidijski u akaidu, što su i danas ustavni temelji Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Pruščak definira vjeru kao sredinu između pretjerivanja (guluv) i uskraćivanja (taksir), te između osjećaja lažne sigurnosti i potpunog očaja.
On poziva na razboritost, poštovanje prema prvoj četvorici pravednih halifa, ali i na izraženu ljubav prema Poslanikovoj porodici (Āl al-Bayt). Kako napominje akademik Enes Karić, takav stav bio je dio šire osmanske intelektualne strategije kojom se suzbíjalo ekstremno i batinijsko djelovanje, ali se ujedno gajila duboka odanost prema Aliji, Hasanu i Husejnu, što je ostalo trajnom odlikom tradicionalnog bosanskog muslimanskog identiteta.
Osim što je bio mislilac svjetskog glasa, Pruščak je bio i praktični neimar. U rodnom Pruscu utemeljio je monumentalni vakuf: podigao je džamiju, medresu (osnovanu 1612. godine), han, mekteb, te obnovio i proširio vodovod koji je prvobitno doveo Ajvaz-dedo. Manje je poznato da je posjedovao i umjetnički dar za kaligrafiju i drvorezbarski zanat, o čemu svjedoči sačuvana levha izrezbarena u borovini koja se nalazi u njegovoj džamiji u Pruscu, na kojoj su urezani njegovo ime, zanimanje i godina izrade.
O Pruščakovoj veličini neposredno nakon njegove smrti svjedočio je bio-bibliograf Ata’i, a pola stoljeća kasnije, 1660. godine, i čuveni osmanski putopisac Evlija Čelebija. Prolazeći kroz Prusac, Čelebija ushićeno bilježi spomen na „preuzvišenog šejha Kafiju“ koji je „stekao veliko obrazovanje iz raznovrsnih nauka i napisao po jedan ogled i raspravu iz svih grana znanosti“.
Zatvarajući stranice Temelja mudrosti, Hasan Kafi Pruščak ostavio je rečenicu koja ponajbolje oslikava njegovu skromnost pred veličinom spoznaje: „Ovo je kraj knjige, a Bog zna šta je ispravno. Za onog ko razmišlja i u ovom obimu je dovoljno. A razgovoru kraja nema…“ Stoljeća koja su protekla od te oktobarske večeri 1615. godine potvrdila su da je Pruščakova misao ne samo preživjela sud vremena, već i ostala temelj bošnjačke, bosanske i evropske intelektualne baštine.
