Za Isakovića, jezik nije bio nešto što treba nasilno mijenjati. Smatrao je da se jezik mora razvijati prirodno, zajedno sa društvom i ljudima koji ga govore. Posebno je insistirao na očuvanju autohtone leksike i jezičke tradicije Bosne i Hercegovine.
Može li postojati bosanskohercegovački jezički izraz kao ravnopravna varijanta? Na ovo pitanje Alija Isaković odgovarao je prije više od pola stoljeća, u razgovoru objavljenom 1970. godine u časopisu „Spektar“, u vrijeme kada se o bosanskom jeziku baš i nije otvoreno gvorilo.
Isaković je tada već otvoreno branio posebnosti bosanskohercegovačkog jezičkog izraza i upozoravao na pritiske da se jezik u Bosni i Hercegovini prilagođava „ovom ili onom centru“.
Govoreći o jeziku, tradiciji i književnosti, rekao je: „Naša bosanska jezička tradicija je potpuno zanemarena i neistražena, biće tu nevjerovatnih rezultata i saznanja.“
Za Isakovića, jezik nije bio nešto što treba nasilno mijenjati. Smatrao je da se jezik mora razvijati prirodno, zajedno sa društvom i ljudima koji ga govore. Posebno je insistirao na očuvanju autohtone leksike i jezičke tradicije Bosne i Hercegovine.
A svoju ideju o jezičkim varijantama objasnio je slikovito – poredeći ih sa grafitom i dijamantom: „Grafit je, hemijski rečeno, ugljik… i dijamant je ugljik. Eto, istog su sastava… a dok je jedan najtvrđi u prirodi, drugi je među najmekšima. Tolika različitost rezultata je samo rasporeda, strukture.“
Isaković je smatrao da se bosanskohercegovačka jezička posebnost ne treba plašiti. Naprotiv, trebalo ju je istražiti, razumjeti i sačuvati.
Objašnjavajući svoje stavove kazao je: “Ima nekoliko paradoksalnih stvari kad je u pitanju BiH i savremeni književni jezik. Od Kulina bana navamo — nema u nas ni duhovne ni fizičke vrijednosti koja nam nije osporavana osim jezika, sada smo, danas smo, u svemu svoji na svome, a traži se i očekuje se od nas da se odreknemo tog istog jezika koji je i otac i majka svima. To je ozbiljno neozbiljna stvar”.
Isaković je smatrao da su, grubo rečeno, “ti naši pisci Bosanci i Hercegovci u većini slučajeva sačuvali su autohtoni jezik, mada je vršena presija da se jezički priklone ovom ili onom centru, ovoj ili onoj varijanti. Dakle, pošto je tzv. prevođenje književnih tekstova ‘zabranjeno’, nastojanja se kreću ka piscu lično — da to on sam prevede, mada pri tom bio smiješan i sebi i drugima”.
