Tatiana Tibuleac ponovo oživljava duhove sovjetske prošlosti, alkoholizma i emigrantske iskorijenjenosti. U razgovoru o novom romanu Kada si sretan, udari prvi, autorica međunarodnog bestselera Ljeto u kojem je majka imala zelene oči govori o novinarskom naslijeđu svoga oca, porodičnim traumama i tihoj patnji generacija razapetih između geografije, jezika i identiteta

Kišinjev u jesen 2026. godine ne odaje utisak grada koji se nalazi na samo dva sata vožnje od ukrajinskog ratišta. Ipak, u četvrti Botánica, među sivim fasadama sovjetske ere i zaraslim parkovima, Tatiana Tibuleac hoda stazama svog djetinjstva i podsjeća na geografiju boli i identiteta koja obilježava njenu domovinu. Moldavija, nekadašnja sovjetska republika koja je nezavisnost stekla 1991. godine, danas nosi status jedne od najsiromašnijih evropskih država, dok se njeno društvo i dalje bori s posljedicama historijskih lomova u kojima su građani tokom samo jedne generacije mijenjali i pasoše i pisma.

Povod za susret u glavnom gradu Moldavije jeste njen novi roman „Kada si sretan, udari prvi“, djelo u kojem se prepliću sudbina protagonistice Mila, moldavske emigrantice u Parizu, i figura njenog oca novinara. Tibuleac, čiji je roman „Ljeto u kojem je majka imala zelene oči“ postao međunarodni književni fenomen sa stotinama hiljada prodanih primjeraka, u novom rukopisu ponovo secira iskorijenjenost i porodične odnose. Njen otac, i sam dugogodišnji novinar, godinama je pokušavao odgovoriti kćerku od poziva koji iziskuje stalna putovanja i žrtvovanje privatnog života. Uprkos njegovim upozorenjima da odabere medicinu ili bilo koje drugo stabilno zanimanje, odrasla je u domu u kojem su pisanje i čitanje smatrani najvažnijim životnim osloncima.

„Moj otac, koji je preminuo, mrzio je ideju da i ja budem novinarka, kao on“, prisjeća se autorica tokom šetnje rodnim krajem. „Govorio mi je: ‘Nikada nećeš jesti na vrijeme i smrzavat ćeš se. Zašto ne postaneš doktorica? Zašto ne bilo šta drugo?’ U to vrijeme biti novinar značilo je oprostiti se od porodice u ponedjeljak ujutro i vratiti se kući u petak navečer, spavati po selima, obilaziti zemlju autobusom. Sjećam ga se kako uvijek radi. Moja majka je bila lektorica u novinama, pa sam odrasla u porodici u kojoj su pisanje i čitanje bili izuzetno važni. Nikada nismo bili siromašni, ali smo znali da nikada nećemo biti ni bogati.“

U novom romanu odnosi unutar porodice ponovo su izloženi bez uljepšavanja. Autorica naglašava da svatko prolazi kroz fazu u kojoj osjeća odbojnost prema roditeljima, jer su upravo oni najbliže mete. Ipak, otac joj je ostavio ključno naslijeđe, naučio ju je kako pristupati književnosti i prepoznavati njen značaj u oblikovanju pogleda na svijet.

„Nije me naučio samo abecedi, već kako da čitam književnost, kako da razumijem knjige“, objašnjava Tibuleac. „Govorio mi je: ‘Čitaj mnogo loših knjiga, jer samo tako ćeš doći do onih dobrih.’ Smatrao je da ti niko ne može reći šta je dobra knjiga dok ne pročitaš jednu lošu, pa drugu, i na kraju sam to ne shvatiš. Bilo mu je važnije njegovo zanimanje nego porodica. Ne krivim ga, jer mislim da bih i ja uradila isto da nisam žena i da nemam djecu. Za njega se dostojanstvo sastojalo u tome da budeš pošten u svom poslu, da ga radiš jako dobro i da te zbog toga poštuju.“

Iako je godinama radila kao televizijska novinarka, tek je nakon odlaska u Francusku osjetila potrebu da kroz fikciju obnovi vlastite korijene. Njena literatura ne bježi od motiva disfunkcionalnih porodica, ali definicija takve zajednice varira ovisno o društvenom kontekstu. Dok na Zapadu to može označavati samohranog roditelja ili ekonomsku ovisnost o državi, u Istočnoj Evropi često podrazumijeva duboke ovisnosti i siromaštvo. Unutar novog romana, alkoholizam zauzima centralno mjesto, oslikavajući društvenu stvarnost bivšeg Sovjetskog Saveza u kojoj je alkohol bio nezaobilazan dio svakodnevice.

„U bivšem Sovjetskom Savezu skoro svi su bili alkoholičari, ne samo moj otac“, ističe spisateljica. „U Moldaviji je vino dio naše kulture, simbol gostoprimstva i prijateljstva, a ponekad stvari izmaknu kontroli. Ne mislim da je on smatrao da je alkoholičar, jer se u Moldaviji ta riječ obično ne koristi. U Parizu sam tokom pandemije vidjela mnogo ljudi oko sebe koji su počeli piti malo više, uključujući i mene. Pomislila sam da je to zanimljiv način da se povežem s prošlošću, iako nisam baš ponosna na tu vezu, ali na neki način to je bilo pletenje još jedne veze s njim. I da, učinila sam da moj lik bude alkoholičarka. Zanimalo me da prikažem marginalizaciju žena alkoholičarki u poređenju s muškarcima: u Istočnoj Evropi, ako muškarac pije, on ostaje isti, ali ako žena to radi, ostaje obilježena propadanjem.“

Raspad Sovjetskog Saveza devedesetih godina donio je formalnu slobodu, prelazak na latinično pismo i društvenu dinamiku obilježenu perestrojkom, ali je istovremeno gurnuo društvo u masovno siromaštvo i masovnu emigraciju. Mnogi intelektualci izgubili su posao, dostojanstvo i mogućnost da prehrane porodice. Sistem vrijednosti zasnovan na radu i obrazovanju urušio se preko noći, prepuštajući prostor haosu i kriminalu. Pored ekonomske migracije, historiju njene porodice obilježile su i staljinističke deportacije. Njeni baka i djed proveli su osam godina u gulagu u Sibiru, a priče iz tog perioda baka je unuci prezentirala kroz formu bajki o „zemlji leda“, štiteći je od surove istine.

„Najtraumatičnije u vezi s deportacijama moje porodice jeste to što tokom velikog dijela mog djetinjstva, pa čak i mladosti, niko o tome nije govorio“, kaže Tibuleac. „Baka mi je pričala priče o zemlji zime, zemlji leda, bez išta više, tako da sam godinama mislila da je to neka divna, čarobna zemlja. Uvijek me iznova iznenađivalo kako je ta žena, koja je tamo bila deportovana da bi bila uništena, pronašla snage da mi izmišlja bajke. Majka mi je ispričala istinu tek kada sam već bila novinarka.“

Njen prethodni roman, „Stakleni vrt“, bavi se pričom o sedmogodišnjoj djevojčici Lastochki koja sakuplja staklene boce po ulicama Chisináua, odrastajući između dva jezika i dvije kulture. Lik koji je postao simbol savremene Moldavije nedavno je doživio i teatarsku adaptaciju na sceni Nacionalnog pozorišta u Kišinjevu gdje je publika dugotrajnim aplauzom potvrdila snagu njene proze.

Aktuelni rat u Ukrajini dodatno opterećuje Moldaviju, državu koja se nalazi izvan Evropske unije i koja se godinama suočava s prisustvom zamrznutog konflikta u Pridnjestrovlju. Nepostojanje kolektivne memorije i izostanak procesuiranja zločina iz komunističkog perioda stvorili su historijski vakuum koji i danas opterećuje društvo. Uprkos teškim temama koje obrađuje, njena proza dosljedno traži mrvice svjetlosti unutar mračnih porodičnih i historijskih hronika.

„Rat u Ukrajini je tu, odmah pored nas, i utiče na nas svakog dana“, zaključuje Tatiana Tibuleac. „Imamo prijatelje, porodice… Zato ovaj rat osjećamo malo drugačije nego drugi ljudi u Evropi, prije svega zato što nismo dio Evropske unije, pa je ruska prijetnja ozbiljnija jer smo sami. Ima ljepote u svemu, ali prije svega u ružnim stvarima. Moje priče nikada nisu slatke ni mirne. Danas si tužan, sutra se desi nešto loše… ali uvijek uđe zrak svjetlosti koji ti omogućava da udahneš malo čistog zraka usred sve te tuge.“

IZVOR: Bosna.hr, La Vanguardia