Nakon 1945. godine, dok je Bosna i Hercegovina još bila u ruševinama, započeo je jedan od najdubljih društvenih preobražaja na ovim prostorima: proces masovnog opismenjavanja, radnog angažovanja i političkog osvješćivanja žena. Na raskršću između stoljetne patrijarhalne tradicije i socijalističke utopije našla se figura Muslimanke. Kroz stranice lista „Novo doba“ (1945–1946), historija nam otkriva kako je nova vlast pokušala izvući ženu iza „mušebaka i avlijskih zidova“ te je pretvoriti u graditeljicu socijalizma, često razapetu između proklamirane slobode i ideoloških diktata

Kada su u maju 1945. godine utihnuli topovi Drugog svjetskog rata, Bosna i Hercegovina se suočila sa surovom stvarnošću. Više od sedamdeset procenata stanovništva bilo je nepismeno, više od osamdeset odsto živjelo je na selu, a društvo je bilo duboko traumatizirano ratnim razaranjima i etničkim podjelama. U takvom ambijentu nova, komunistička vlast preuzima kormilo države sa jasnim ciljem: ne samo obnoviti porušene mostove i pruge, već stvoriti potpunog „novog čovjeka“ i „novu ženu“.

U tom poduhvatu mediji su imali ulogu ideološkog kompasa. Za muslimansku populaciju u Bosni i Hercegovini ključni kanal komunikacije postao je list Novo doba, pokrenut u junu 1945. godine u Sarajevu kao glasilo Glavnog odbora Muslimana BiH. Urednici lista bili su istaknuti književnici Hamid Dizdar i Hamza Humo, dok je među saradnicima bila okupljena tadašnja ljevičarska i progresivna muslimanska inteligencija, poput Esada Pašalića, Hasana Rebca, Zaima Šarca, te obrazovanih žena poput Dževahire Midžić i Nadžide Hadžić.

Novo doba nije bilo obično novinsko izdanje. Ono je funkcioniralo kao udžbenik novog života, priručnik za kulturno-političko uzdizanje i hroničar društvene transformacije. Čitale su ga gradske biblioteke, gimnazije, općinski odbori, ali i privatni pretplatnici, ljekari, profesori, imami, zanatlije, pa i prve odvažne domaćice. Iz sačuvane arhivske građe vidi se da je među pretplatnicima bilo oko 80 žena, a u samoj redakciji lista radile su dvije stalno zaposlene službenice: Vahida Zildžo i Senija Kurt.

Pregledom 28 objavljenih brojeva ovog lista otvara nam se fascinantan prozor u proštlost. Kroz njegove tekstove jasno se oslikava drama jedne epohe u kojoj je tradicionalna žena trebala preko noći postati „udarnica“, „borkinja“ i „ravnopravna građanka“.

Jedna od najuočljivijih osobina pisanja u Novom dobu jeste radikalan raskid s prošlošću. Sve što je pripadalo prijeratnom dobu, bilo da je riječ o feudalnim ostacima, građanskom društvu ili religijskim stegama, opisivano je kao „pepeo, propast i tamnica“. Nasuprot tome, budućnost je obojena svijetlim bojama socijalističkog napretka.

Riječ „novo“ dominirala je svakim naslovom i pasusom: pisalo se o novoj Bosni, novom društvu, novim vidicima, novim ljudima i, naravno, novoj ženi. Osloboditi se prošlosti značilo je prihvatiti doktrinu bratstva i jedinstva. Za muslimansko stanovništvo, prema autorima lista, ovo nije bila samo jedna od političkih opcija, već jedina garancija biološkog i političkog opstanka na prostorima Bosne i Hercegovine.

U tom novom narativu, centralno mjesto zauzimala je žena. Prijeratna Muslimanka u tekstovima Novog doba redovno je slikana u tamnim tonovima: kao žrtva „zastarjelih shvatanja“, sputana šerijatskim i patrijarhalnim okovima, zatvorena u avliju i ograničena na ulogu supruge i majke. Da bi se stvorilo novo društvo, ta „pasivna promatračica historije“ morala je izaći na svjetlo dana.

Kako je navedeno u tekstovima lista, ulazak Muslimanke u javni prostor nije počeo političkim dekretima iz 1945. godine, nego tokom same Narodnooslobodilačke borbe (NOB). Komunističke vlasti su dobro znale da se legitimitet novog poretka najlakše gradi na mitologiji ratnog herojstva, pa je i emancipacija žene morala dobiti svoju ratnu biografiju.

Autorice poput Nadžide Hadžić (jedne od prvih diplomiranih pravnica među Muslimankama) u Novom dobu naglašavale su da je bošnjačka žena tokom rata pokazala zavidnu političku zrelost. Pod feredžom i zarom nosile su se hranjive namirnice, lijekovi, oružje i ilegalni materijali; u kućama su se skrivali ranjenici, a mnoge mlade djevojke otišle su direktno u partizanske brigade kao bolničarke i borkinje.

Na Konferenciji Glavnog odbora Muslimana u maju 1945. godine, Dževahira Midžić je otvoreno istakla: „Ta žena, kojoj nije bilo dozvoljeno da se nagleda sunca, stvorila je borce i na poziv da se dignemo protiv okupatora odazvala se i naša žena Muslimanka.“

Ova retorika imala je jasnu svrhu: dokazati da Muslimanka nije nesposobna za javni život, već da su je raniji režimi i patrijarhalne predrasude držali u mraku. Učešće u ratu bilo je njezino „krštenje“ za ulazak u ravnopravno građanstvo. Međutim, sada kada je rat bio završen, ratna heroina morala se preobraziti u novu figuru, ženu-radnicu i ženu-graditeljicu.

Najveća prepreka na putu stvaranja „nove žene“ bila je masovna nepismenost. Prema podacima koji su iznošeni na skupštinama „Preporoda“ (koji je tada ujedinio prijeratni Gajret i Narodnu uzdanicu), procenat nepismenosti među Muslimankama u pojedinim sredinama dostizao je nevjerovatnih 99 procenata!

Za novu vlast, nepismen čovjek bio je „nesposoban i uzet“, slijepa mrlja na mapi radnog i političkog poleta. Esad Pašalić, jedan od vodećih intelektualaca toga doba, u svojim člancima u Novom dobu neumorno je ponavljao da borba protiv nepismenosti predstavlja direktan nastavak Narodnooslobodilačke borbe.

Organizovani su masovni analfabetski tečajevi. Država je u njima vidjela višestruku korist: opismenjavanje nije bilo samo usvajanje abecede i osnovnog računa, već i primarni kanal ideološke edukacije. Kroz tekstove u početnicama, polaznici su istovremeno učili slova i usvajali političke pojmove kao što su „front“, „obnova“, „petoljetka“ i „titoizam“.

Međutim, sudar ideje i prakse na terenu bio je dramatičan. Bilo je potrebno savladati duboko ukorijenjene otpore. Očevi, muževi i braća često nisu dozvoljavali ženskoj djeci i suprugama da pohađaju tečajeve. Zanimljivo je da su kritike u Novom dobu bile upućene čak i samim članovima Partije i prosvjetnim radnicima. Razija Resulbegović je na jednoj od skupština hrabro upozorila na licemjerje pojedinih odbornika koji su na sva zvona propagirali emancipaciju, a vlastite kćerke i sestre ostavljali kod kuće, zabranjujući im odlazak u školu.

Da bi se prevladale te barijere, pisac i funkcioner Hasan Rebac predagao je specifične ustupke lokalnom mentalitetu. Preporučivao je da se analfabetski tečajevi za žene drže odvojeno od muškaraca, te da ih predvode ženske nastavnice (bilo Muslimanke ili nemuslimanka), kako bi se umirile porodice i izbjegli tradicionalni tabui.

Pored općeg opismenjavanja, Novo doba je vršilo snažnu agitaciju za upis djevojčica u stručne, zanatske i učiteljske škole. Drvomodelarstvo, krojenje, medicinske i poljoprivredne struke promovisane su kao put ka ekonomskoj nezavisnosti. Žena koja zarađuje vlastiti hljeb više nije morala biti ekonomski ovisna o mužu ili ocu, čime su se rušili temelji klasičnog patrijarhata.

Osim obrazovanja i rada, treći stub emancipacije bio je pravni okvir. Usvajanjem Ustava FNRJ 1946. godine, žena je u potpunosti izjednačena s muškarcem u svim sferama državnog, privrednog i društveno-političkog života. Međutim, u Bosni i Hercegovini to je zahtijevalo direktan obračun sa dotadašnjim pravnim nasljeđem, prije svega sa šerijatskim sudstvom koje je do tada regulisalo porodična, bračna i nasljedna pitanja muslimana.

U tekstovima Novog doba, poznati pravnici poput Hamdije Čemerlića i Mehmeda Begovića detaljno su obrazlagali potrebu ukidanja šerijatskih sudova i uvođenja jedinstvenog građanskog prava pod patronatom države.

Čemerlić je isticao da je po šerijatskom pravu žena bila u podređenom položaju: nije mogla samostalno pokrenuti razvod braka (osim ako joj to pravo muž unaprijed nije dao ugovoru), bila je zakinuta u nasljednim pravima, a bračni sporovi su je često ostavljali na milost i nemilost supruga. Novi socijalistički zakoni postavili su brak pod zaštitu države, a razvod učinili dostupnim pod jednakim uslovima za oba partnera.

Zaim Šarac je pisao kako je diskriminacija žena proizašla iz „pogrešnih i nazadnih interpretacija šerijata“, te da savremeni ustav donosi konačnu pravdu. Vjersko vjenčanje je bilo dozvoljeno, ali tek nakon što se obavi zvanični, građanski brak pred državnim organima. Time je država preuzela potpunu kontrolu nad privatnom sferom, smanjujući uticaj vjerskih institucija na svakodnevni život porodice.

Za mnoge žene ovo je bila stvarna revolucija. Prvi put u historiji, Muslimanka je imala zakonsko pravo da napusti brak u kojem je trpjela zlostavljanje ili zanemarivanje, pri čemu su zakoni garantovali da troškove podizanja djece moraju snositi oba roditelja.

Novi društveni diskurs nije se gradio samo novinskim izvještajima i pravnim tumačenjima, ključnu ulogu u oblikovanju svijesti imala je i književnost. U Novom dobu književni radovi bili su podređeni konceptu takozvanog socijalističkog realizma, gdje umjetnost nije postojala radi čiste estetike, već radi političke pedagogije.

Poznati književnik Hamza Humo objavljuje pjesmu pod naslovom Pismo usamljenoj drugarici. Pjesma počinje lirskim pozivom ženi da se probudi, napusti svoju izolaciju i pogleda kroz prozor u novi dan koji sviće nad domovinom, a završava direktnim, političkim pozivom da izađe na izbore i svoj glas dade Narodnom frontu i Josipu Brozu Titu.

Šukrija Pandžo u svojoj crtici Hasnija stvara svojevrsni prozni mit o „ženi pod zarom“ koja skriva partizanske ilegalce, pokazujući kako se iza tradicionalne odjeće krije nepokolebljivi borac za slobodu. S druge strane, Skender Kulenović u priči Srce u miloštu nosimo oblikuje lik majke-patnice i majke-partizanke, koja postaje simbol žrtve, ali i moralni stub iz kojeg se rađa nova generacija.

Preko književnosti, lik Muslimanke transformiran je iz „tamne sjene iza mušebaka“ u svijest o vlastitoj snazi. Poruka je bila jednostavna i nedvosmislena: staro doba je mrtvo, a novo doba traži tvoju ruku na kormilu.

Pogledamo li na ovaj proces sa vremenske distance od osam decenija, jasno se uočavaju i duboke kontradikcije koje su pratile emancipaciju Muslimanki u prvim godinama socijalizma.

S jedne strane, nemoguće je osporiti ogromne, istorijske pomake. Stotine hiljada žena po prvi put su naučile čitati i pisati, ušle u fabrike, škole, univerzitet i politiku. Dobile su pravo glasa, pravnu zaštitu u braku i mogućnost da same odlučuju o svojoj sudbini.

S druge strane, analiza pisanja u Novom dobu otkriva da je ta emancipacija bila vođena „odozgo“, proglašena i sprovedena od strane Partije i muške intelektualne elite. Žena je u tim tekstovima često tretirana više kao objekt emancipacije nego kao njen autonomni subjekt. Njena sloboda bila je strogo definisana granicama komunističke ideologije: imala je slobodu da radi, uči i glasa, ali samo za jedan ponuđeni društveni i politički model.

Takođe, ulazak žene u javni prostor, rad na radnim akcijama i u fabrikama nije je automatski oslobodio tradicionalnih obaveza u kući. Nastao je takozvani „dvostruki teret“: od žene se očekivalo da bude udarnica na poslu i aktivistica u AFŽ-u (Antifašističkom frontu žena), ali da istovremeno ostale besprijekorna domaćica, majka i supruga unutar svoja četiri zida, gdje su patrijarhalni obrasci ponašanja nastavili živjeti još dugi niz godina.

Izdavanje lista Novo doba prestalo je u oktobru 1946. godine, nakon svega 28 objavljenih brojeva. Ipak, trag koji je ostavio u historiji bosanskohercegovačkog društva ostaje neizbrisiv. On je bio svedok jedinstvenog historijskog trenutka u kojem su se ukrstili stoljeća tradicije, strahote rata i silovita želja za modernizacijom.

Pitanje emancipacije Muslimanke u poratnoj Bosni i Hercegovini nije bilo samo pitanje rodne ravnopravnosti, bilo je to pitanje preobražaja čitavog jednog naroda i njegovog prilagođavanja modernom dobu. Kroz stranice Novog doba ostala je sačuvana priča o generaciji žena koje su načinile prvi, najteži korak: izašle su iz sjene avlijskih zidova i hrabro zakoračile u javni život, ostavljajući trajni pečat u historiji Bosne i Hercegovine.

Tekst je nastao na osnovu naučnog rada dr. Nehrudina Rebihića i dr. Edine Nikšić Rebihić pod nazivom „Figura Muslimanke u bosanskohercegovačkom socijalističkom društvu na primjeru lista Novo doba 1945. – 1946.“, objavljenog u „Časopisu za suvremenu povijest“ (Zagreb, br. 1, 2026).