Gubitak jezičke preciznosti u imenovanju rodbinskih odnosa i masovno potiskivanje tradicionalnih naziva poput šurjaka, zaova, jetrvi ili daidža u korist opštih germanizama kao što su šogor i šogorica posljedica su dubokih društvenih promjena i preoblikovanja moderne porodice, pokazuje etnolingvistička studija turkologa prof. dr. Ekrema Čauševića

Prije samo nekoliko decenija, ući u neku našu kuću i pomiješati amidžinog i dajdžinog sina ili nazvati jetrvu zaovom, smatralo se ozbiljnim obiteljskim prekršajem. Naš jezik, baš kao i turski, stoljećima je gradio nevjerovatno preciznu mrežu naziva za svakog člana obitelji i svojte. Za muževljevu sestru rekli bismo zaova, za bratovu ženu snaha ili jetrva, za ženinog brata šura ili šurjak, a za muža ženine sestre badžo. Međutim, ako danas poslušate svakodnevni govor, primijetit ćete da sve te živopisne, tačne i historijom bogate riječi polako nestaju. Zamijenile su ih jednostavne, ali poprilično siromašne njemačke posuđenice poput šogora i šogorice.

Ova jezička promjena nije samo stvar gramatike ili leksičke mode. Način na koji oslovljavamo rodbinu direktno odražava način na koji smo nekada živjeli, kako smo organizovali svoje zajednice i koliko su nam bile važne obiteljske veze. Istraživanja iz oblasti lingvistike i etnologije pokazuju da je rodbinsko nazivlje zapravo ogledalo društva. Kada se mijenja način života, mijenja se i jezik.

U kulturama gdje su obiteljske hijerarhije i rodovske veze bile od presudnog značaja za opstanak, pravljenje razlike između očeve i majčine linije bilo je pitanje od životne važnosti. S druge strane, u društvima fokusiranim na užu, nuklearnu obitelj, ti su se nazivi vremenom pojednostavili. Klasični latinski jezik tako je detaljno razlikovao očevog brata od majčinog brata, te očevu sestru od majčine sestre. No, prelaskom na savremene romanske jezike, poput francuskog, te su se razlike potpuno izgubile. Francuzima je danas dovoljna samo jedna riječ za strica i ujaka, jer u njihovom savremenom pravnom i društvenom životu tačna vrsta srodstva više ne igra presudnu ulogu.

Na našim prostorima dogodio se znatno složeniji proces, u kojem su se isprepleli unutrašnji društveni preokreti i vanjski kulturni utjecaji. Za razliku od mnogih zapadnoevropskih naroda, Balkanski jezički savez i turski jezik sačuvali su izuzetno razvijen sistem srodstva. Kod nomadskih turkijskih plemena, sklapanje brakova izvan vlastitog roda bilo je ključno za stvaranje vojnih i političkih saveza, pa je bilo neophodno precizno znati u kakvom ste odnosu sa svakim članom novopovezane zajednice. Sam naziv za Turke historijski je vjerovatno povezan s riječju koja označava ženinu svojtu ili dom krvnih srodnika.

Turski jezik i danas dosljedno čuva model koji podjednako uvažava i očevu i majčinu liniju srodstva. Očev brat je amca (stric ili amidža), dok je majčin brat dayı (ujak ili dajdža). Očeva sestra je halâ (tetka po ocu), a majčina sestra teyze (tetka po majci). Čak se i nane razlikuju, pa je nana po ocu babaanne, a po majci anneanne. Osim toga, velika se pažnja posvećuje i dobi. U turskom ne postoji neutralna riječ za brata ili sestru ako ne naglasite ko je stariji. Stariji brat je ağabey, starija sestra abla, dok se za mlađeg brata ili sestru koristi riječ kardeş. Slična preciznost važi i za svojtu, gdje se nazivi poput gelin za snahu, damat za zeta, bacanak za pašanca, baldız za svastiku ili görümce za zaovu svakodnevno aktivno koriste.

Višestoljetna osmanska prisutnost na Balkanu ostavila je dubok trag u našem rječniku. Bosanski i srpski jezik prihvatili su i do danas sačuvali brojne turske posuđenice koje su se ravnopravno ispreplele s izvornim slavenskim nazivima. Riječi poput amidže i dajdže u bosanskom se jeziku doživljavaju kao autentična obilježja, nena i babo dio su svakodnevne domaće komunikacije, dok su izrazi poput pašanca ili badžanaka prisutni u širokom regionalnom govoru.

S druge strane, pod dugotrajnim utjecajem njemačkog jezika i austrougarske kulture, u velikom dijelu regionalnih govora, a naročito u hrvatskom jeziku, došlo je do masovnog preuzimanja germanizama. No, dok su turske posuđenice obogatile i dodatno precizirale rodbinske odnose, njemački utjecaj doveo je do nečega što lingvisti nazivaju osiromašenjem leksika. U njemačkom se koristi riječ Schwager za šurjaka, djevera, zeta i pašanca, te Schwägerin za zaovu, jetrvu, snahu i svastiku. Preuzimanjem ovih riječi u obliku šogor i šogorica, u gradskom jeziku došlo je do prave poplave neutralnih i prilično nedefinisanih pojmova.

Ove dvije riječi toliko su ovladale svakodnevnim govorom u urbanim sredinama da su iz upotrebe gotovo potpuno potisnule čitav niz tradicionalnih domaćih naziva koji su jasno razgraničavali obiteljske relacije. Čaušević u svom radu navodi zanimljiv primjer istraživanja sprovedenog među studentima turkologije u Zagrebu. Kada su dobili jednostavan turski tekst o rodbinskim odnosima koji je trebalo prevesti, praktično svi studenti su rečenice preveli identično, koristeći isključivo riječi šogor i šogorica. Iako je turski izvornik precizno nizao nazive enişte, yenge, kayınbirader i baldız, prijevod na savremeni razgovorni jezik sve ih je sveo na samo dvije opće riječi. Zbog toga je prijevod ispao doslovna kopija njemačkog jezičkog obrasca.

Kada jednom riječju označite i ženinog brata, i muževog brata, i sestrinog muža, i muža ženine sestre, gubi se svaka nijansa i preciznost. Da bi objasnili o kome zapravo govore, mlađi govornici danas sve češće moraju koristiti duge opisne rečenice poput „brat moje žene“ ili „sestra moga muža“, zaboravljajući da za sve te odnose u našem jeziku već stoljećima postoje gotove, jedinstvene riječi.

Ovaj proces pojednostavljivanja ne zaustavlja se samo na svojti nego zahvata i krvne srodnike. Lingvisti upozoravaju da se slične promjene uočavaju i kod naziva poput bratić i sestrična. Riječ bratić izvorno je označavala isključivo bratovog sina, ali danas pod utjecajem općeg trenda neutralizacije sve češće preuzima značenje stričevog, ujakovog ili tetkinog sina. Time se potiskuju precizni tradicionalni nazivi kao što su stričević, ujaković ili tetić, dok na oslobođeno značenjsko polje uskaču riječi nećak i nećakinja, preopterećene višestrukim značenjima.

Glavni razlog zašto se ovo događa leži u dubokoj promjeni samog načina života. U modernom, urbaniziranom dobu struktura obitelji temeljno se preoblikovala. Nekadašnje velike porodične zadruge u kojima je pod istim krovom živjelo po nekoliko generacija i raznih grana obitelji više ne postoje. Život se preselio u stanove, a obitelj koju čine samo roditelji i djeca, postala je osnovna jedinica društva. Kontakti sa šire definiranom svojtom postali su rjeđi i funkcionalno manje presudni za svakodnevno preživljavanje. Kada nam određena društvena uloga prestane biti svakodnevno važna, riječ koja je označava polako počinje blijediti iz pamćenja.

Ipak, poznavanje i razumijevanje obiteljskog nazivlja predstavlja dragocjen uvid u naš vlastiti kulturni identitet. Bogatstvo jezika ne mjeri se samo brojem riječi u rječnicima, već i našom sposobnošću da njima precizno prenesemo nijanse ljudskih odnosa, bliskosti i pripadnosti. Sljedeći put kada budete predstavljali muža svoje sestre ili ženu svog brata, razmislite da li je to samo vaš šogor i šogorica, ili u vašem rječniku još uvijek ima mjesta za jednog svaka, šurjaka, zaovu ili jetrvu.

IZVOR ZA TEKST: Ekrem Čaušević: „O rodbinskome nazivlju u turskom i hrvatskom jeziku”, Prilozi za orijentalnu filologiju (POF)