Francuska “turquerie” – pomama za odjećom i enterijerima inspirisanim Osmanskim carstvom – svjedočila je o tome koliko se duboko osmanska estetika ukorijenila u zapadnjački ukus.

Sve je počelo intrigom oko šoljice crne, guste tečnosti.

Ta gusta smjesa bila je turska kafa – gusta poput lučkog mulja i dovoljno jaka da drži budnim nekog sitnog plemića sve do svitanja.

Ona je Francuskoj održala važnu lekciju: strane stvari postaju znatno poželjnije kada se serviraju uz ceremoniju, obavijene velom misterije i po cijenama nedostižnim za razumne ljude.

Do 16. vijeka, Francuska i Osmansko Carstvo sklopili su neočekivano strateško prijateljstvo.

Kralj Franjo I i sultan Sulejman Veličanstveni imali su zajedničkog, neugodnog neprijatelja – Habsburgovce.

Njihov savez šokirao je kršćansku Evropu.

Trgovina je slijedila diplomatiju. Danas, više od četiri vijeka kasnije, Turska je i dalje jedna od velikih evropskih proizvodnih sila.

Robna razmjena s Evropskom unijom premašila je 217 milijardi eura u 2025. godini. Turske fabrike na Zapad izvoze automobile, mašine, kućanske aparate, tekstil i odjeću, dok turski zlatari prodaju svoje proizvode u inostranstvu u vrijednosti od više milijardi dolara.

„Turska i dalje predstavlja strateško proizvodno i opskrbno čvorište za EU“, kaže turski ministar trgovine Omer Bolat.

A Bolatov strateški lanac snabdijevanja nigdje nije tako veličanstveno vidljiv kao na rotirajućem ražnju. Prema podacima Evropskog udruženja proizvođača turskog dönera, u EU se sada godišnje proizvede oko 146.000 tona dönera – što predstavlja ogromnu imperiju mesa na ražnju, pored koje osmanski pohod na Beč izgleda kao poduhvat s krajnje oskudnom ponudom hrane.

Za Tursku je sljedeći korak osigurati da proizvodi tih fabrika nose turska imena.

Zemlja koja je decenijama proizvodila robu za evropske brendove sada na inostranom tržištu promoviše vlastite brendove i zaštićene tradicije, nastojeći da tursku proizvodnju pretvori u tursko vlasništvo.

Kafa se, naravno, vratila u prvi plan.

Osmanski svijet je ispijanje kafe pretvorio u svojevrsnu društvenu pozornicu.

Carigrad je još u 16. vijeku imao kafane: mjesta gdje su muškarci pili, sklapali poslove, razmjenjivali tračeve i povremeno plašili vlasti pokazujući šta se dešava kada se kofein i politika nađu u istoj prostoriji.

A onda je za kafu saznala Francuska.

Godine 1669. Sulejman-aga Mustafa Raca, izaslanik osmanskog sultana Mehmeda IV, stigao je u posjetu Luju XIV. Francuski dvor je imao perike, ogledala, ljubavnice i zabrinjavajuće mnogo slobodnog vremena. Ono što mu je nedostajalo bio je kofein.

Sulejman-aga je sa sobom donio bale cijenjene jemenske kafe Moka.

Ambasador je goste zabavljao u osmanskom stilu, služeći kafu uz egzotičnu koreografiju šoljica, tkanina i gostoprimstva. To je bilo toliko značajno da njujorški Metropolitan muzej umjetnosti pripisuje tom prijemu zasluge za to što je kafa postala moderna u Francuskoj.

Pariško društvo – tada, kao i danas, podložno trendovima koje su postavljali pripadnici visokog društva iza skupocjenih vrata – obratilo je pažnju. Kafa je postala stvar prestiža.

Turci su kafu na Zapad slali u vrećama. Francuzi su naučili da je prodaju na šoljice.

Do 1670-ih godina u Parizu su se pojavili ulični prodavci kafe. Godine 1686. Sicilijanac Francesco Procopio dei Coltelli otvorio je lokal koji je postao Café Procope – mjesto okupljanja pisaca, filozofa i političkih zavjerenika.

Osmanska kafana doživjela je francusku transformaciju. Voltaire je pio ogromne količine kafe. Rousseau je često posjećivao kafane. Do vremena revolucije, političke rasprave uz kafu povremeno su prerastale u ulične nemire. Kafa nije putovala sama.

Svila, začini, pigmenti i drago kamenje također su putovali na zapad mediteranskim arterijama, povezujući osmanska tržišta s Evropom i noseći sa sobom opojni dah nekih dalekih krajeva.

Jedna od tih stvari bila je plave boje.

Tirkiz se vadio vijekovima, naročito u Perziji, ali je do evropskih kupaca stizao posredstvom turske i levantske trgovine.

Francuzi su ga nazivali “pierre turquoise” – turski kamen.

Perzijanci su osiguravali kamen. Turci su osiguravali put. Francuzi su dali ime. Na kraju je neko osigurao i baršunastu kutijicu, i tu je počela prava zarada.

Francuska je odlučila prodavati luksuz, a ne kupovati ga.

U doba Luja XIV, Jean-Baptiste Colbert gradio je nacionalnu industriju na krajnje jednostavnoj premisi: zašto slati francuski novac u inostranstvo za lijepe stvari kada Francuska može sama proizvoditi lijepe stvari i navesti strance da svoj novac šalju u Pariz? Uticaji su pristizali na jedna vrata; francuski luksuz odlazio je na druga. Luksuz je postao industrijska politika.

Osmansko carstvo nije bilo tek puko skladište na istočnom kraju tog sistema razmjene.

Francuska “turquerie” – pomama za odjećom i enterijerima inspirisanim Osmanskim carstvom – svjedočila je o tome koliko se duboko osmanska estetika ukorijenila u zapadnjački ukus.

Tri i po vijeka kasnije, mala šoljica Sulejman-age dobila je nešto što u Versaillesu nikada nije imala: službenu dokumentaciju.

Godine 2025. „Türk Kahvesi” (turska kafa) stekla je priznanje EU-a kao „zagarantovani tradicionalni specijalitet”, čime je formalno zaštićen naziv koji je na Zapad stigao mnogo prije nego što je Evropa uopšte poznavala zaštitne znakove.

Ambasador je nestao. Carstvo je iščezlo. Šoljica je ostala.

A kafa je i dalje crna poput lučkog mulja. Kulturna arbitraža – šoljicu po šoljicu.

Izvor: Turkiye Today