Vojska je na tom prostoru konačila, za vrijeme ramazana. Ne zna se sa sigurnošću da li je to bilo 1850. ili 1851. godine. U toku odmora na njivi su klanjali teraviju, odnosno noćni namaz tokom ramazana. Njiva se nalazili pored sjecišta dvaju puteva od kojih je jedan vodio prema Tuzli. Događaj je, prema ovom kazivanju, ostao u sjećanju lokalnog stanovništva, a njiva je upravo po tome dobila naziv – Teravija. Taj naziv je evidentiran u zemljišnoknjižnim evidencijama, koje je uspostavila austrougarska vlast.

Radovi na izgradnji Čaršijske džamije u Srebreniku se privode kraju, a njeno svečano otvorenje je zakazano za predstojeću subotu. U neposrednoj blizini džamije je lokalitet koji se zove Teravija. Kako je zapravo ovaj lokalitet dobio ime?

Prema usmenom predanju Ismeta Suljkanovića, učitelja u penziji, porijeklom iz Ćojluka, koji je ovu priču čuo od svojih starijih predaka, na tom je mjestu, na lokalitetu Teravija, boravila vojska koju je predvodio Omer-paša Latas. Usmena predaja datira od savremenika tih događaja, prvog prenosioca, njegovog šukundjeda Osmana Suljkanovića (1814-1909), zatim pradjeda Mustafe Suljkanovića (1845-1902), djeda Muje Suljkanovića (1868-1914), oca Mehe Suljkanovića (1909-1993). Kazivanja i pripovijedanja su se najčešće dešavala u zimskom periodu, kada su njegov otac Mujo i amidža Husein (1892-1967), poslije džuma-namaza u Ćojlučkoj džamiji, pozivali i dovodili imama Hasan-ef. Saračevića, te svoje prijatelje i poznanike (najčešće iz Dželikana), na kahvu, pa su tom prilikom, pored svega drugog evocirana i kazivanja iz prošlosti, među kojima je i jedna i o nastanku toponima „Teravija“.

Prema predanju, vojska je na tom prostoru konačila, za vrijeme ramazana. Ne zna se sa sigurnošću da li je to bilo 1850. ili 1851. godine. U toku odmora na njivi su klanjali teraviju, odnosno noćni namaz tokom ramazana. Njiva se nalazili pored sjecišta dvaju puteva od kojih je jedan vodio prema Tuzli. Događaj je, prema ovom kazivanju, ostao u sjećanju lokalnog stanovništva, a njiva je upravo po tome dobila naziv – Teravija. Taj naziv je evidentiran u zemljišnoknjižnim evidencijama, koje je uspostavila austrougarska vlast. Kako je ramazan 1266. i 1267. h. g. padao u ljetnom periodu (10. juli ili 29. juni), vrlo je moguće da je predanje hronološki moguće.

Vola za vojsku

Prema istom usmenom predanju, zemljište i stoka na području na kojem je vojska logorovala pripadali su izvjesnom Bjelić Omeru iz Dželikana, odnosno Donjeg Srebrenika (Omer je savremenik prvog prenosica kazivanja Osmana Suljkanovića). Kako je vojska bila u pokretu, bilo je potrebno osigurati hranu. S livade na kojoj je pasla stoka, za potrebe vojske zaklali su jednog vola. Nakon što je životinja zaklana i iskorištena za ishranu vojske, vojnici su se raspitivali čija je stoka na livadi bila, kako bi vlasniku nadoknadili štetu. Saznali su da je riječ o Bjelić Omeru iz Dželikana.

Poslan je glasnik da ga dovede u logor. Kada je Bjelić Omer čuo da ga traži paša Latas, oprezno je upitao zbog čega. Već je, prema predanju, bio upoznat s onim što je Omer-paša Latas radio širom Bosne. Glasnik mu je kazao da su vojnici zaklali jednog vola i da ga zbog toga paša poziva, da mu plati. Bjelić Omer je tada mudro odgovorio da je sevap nahraniti vojsku i da on halali jedno grlo stoke. Kazao je da, ako je to jedini razlog zbog kojeg ga paša poziva, nema potrebe da dolazi jer ima mnogo posla, ali da će, ukoliko postoji neki drugi povod, biti spreman doći. Glasnik je potvrdio da je to jedini razlog poziva. Vratio se u logor i prenio Omer-paši da vlasnik Bjelić Omer halali vola. Na to je, prema predanju, Omer-paša kazao da nema potrebe da mu Omer halali vola, nego je naredio da mu se odnese određeni broj zlatnika kojima će biti nadoknađena vrijednost zaklane stoke, odnosno iznos za koji on može kupiti jednog vola.

Prema usmenom predanju, interesentan je i sadržaj kazivanja koji se odnosi na to da Omer i njegovi prvi nasljednici, dio njive gdje je klanjana teravija nisu više obrađivali (nisu kosili, orali). Na tom je prostoru vremenom iznikla hrastova šuma, a prirodno pošumljavanje je omogućilo više velikih hrastova koji su bili okolo u ogradi pored puta na sadašnjoj ivici šume uz novu džamiju. Prema kazivanju učitelja Ismeta, ti ogromni hrastovi su uklonjeni početkom 60-ih godina prošlog stoljeća, i on ih se sjeća.

Susret priča

Nakon 175-176 godina od ovog događaja o kojem govori predanje, na prostoru u neposrednoj blizini mjesta gdje je porasla hrastova šuma, za koje se veže ova priča privode se kraju radovi na izgradnji Čaršijske džamije u Srebreniku. Njeno svečano otvorenje je zakazano krajem septembra 2026. godine. Riječ je o prvoj džamiji izgrađenoj u strogom centru grada, čija je gradnja zvanično započela u februaru 2024. godine. I tako se, nakon više od stoljeća i po, na istom prostoru ponovo susreću priče o namazu i ljudima koji su se Bogu molili i koji će se moliti u budućnosti. Jedna pripada usmenom predanju o vojsci Omer-paše Latasa, koja je, prema kazivanju, tokom ramazana na ovom mjestu klanjala teraviju. Druga pripada našem vremenu i novoj džamiji koja će, u srcu današnjeg Srebrenika, okupljati vjernike.

Izvor: Preporod