Svjedočimo potpunom slomu međunarodnog prava i poslijeratnog poretka. U novoj globalnoj konstelaciji, gdje Bijela kuća otvoreno trguje suverenitetom i dovodi u pitanje nepovredivost granica, lideri širom svijeta uviđaju da je nastupila era u kojoj svi historijski računi dolaze na naplatu

Prizor je bio neobičan. Javier Milei pojavio se u izuzetno formalnom okruženju, okružen svojim ministrima. Umjesto da održi improvizovani govor pun efektivnih provokacija i složenih poruka ekonomske filozofije, kako je to učinio bezbroj puta do sada, nespretno je čitao sa pripremljenog papira. Možda je sama prilika zahtijevala ovaj izuzetak, jer je argentinski predsjednik pred kamerama optužio Veliku Britaniju za narušavanje suvereniteta njegove zemlje.

„Malvinski su otoci argentinski, po historiji i po pravu. O tome nema nikakve rasprave“, rekao je. „Otoci su dio argentinske teritorije još od samih početaka naše nacije“, nastavio je, naglasivši da su od 1833. godine ona obična britanska kolonija, „uzurpirana teritorija“, te da je referendum iz 2013. godine, na kojem je 99,8% otočkih birača odlučilo da zadrži status britanske prekomorske teritorije, u potpunosti nevažeći i pravno neutemeljen.

„Puše vjetar promjena“, ustvrdio je Milei. „Evropa je u padu, dok je Argentina u usponu zahvaljujući svom privilegiranom savezu s Donaldom Trumpom, koji je izjavio da bi mogao preispitati neutralni stav svoje zemlje. Vrijeme je da povratimo otoke čvrstinom i brzinom. Prvi korak je nametanje sankcija kompanijama koje, uz dozvolu Ujedinjenog Kraljevstva, ali bez odobrenja Argentine, namjeravaju započeti istraživanje nafte u vodama arhipelaga.“ Samo dva dana prije ovog dramatičnog obraćanja, Milei je otkazao planirano putovanje u Ujedinjeno Kraljevstvo gdje je trebao održati predavanje.

Sve do ovog trenutka, argentinski predsjednik je pokazivao relativno nezainteresovanje za Falklandske otoke, u Argentini i širom Latinske Amerike poznate isključivo kao Malvini, a kada god bi o njima govorio, činio je to izuzetno oprezno. Stoga je njegov žestok nastup zapanjio mnoge Argentince, uključujući i brojne pripadnike tradicionalne desnice koji su, iako su to pitanje oduvijek smatrali vitalnim, već odavno digli ruke od njega. Međutim, u kasnijem intervjuu, Milei je jasno stavio do znanja da nema namjeru ponovo pokretati katastrofalni rat iz 1982. godine, u kojem je poginulo 907 vojnika na obje strane. „Ta teritorija je naša“, rekao je, „ali mi ne vjerujemo u rat.“

Jedno od objašnjenja za ovaj iznenadni i obnovljeni interes leži u padu Mileijeve popularnosti na domaćem terenu. „Postoji jasan oportunizam s Mileijeve strane u trenutku kada njegov ekonomski program ne daje očekivane rezultate“, objašnjava Martín Rodríguez Yebra, šef političke rubrike u uticajnom argentinskom liberalno-konzervativnom listu La Nación. Prema njegovim riječima, na sceni je klasična „političko-izborna taktika“.

Ali postoji i drugi, daleko dublji razlog koji prevazilazi same granice Argentine i dodiruje temelje globalne arhitekture moći.

Donald Trump je ključni saveznik Mileija, a njegova percepcija Ujedinjenog Kraljevstva i njegove nedavne politike, posebno u pogledu imigracije i kulture, izuzetno je negativna. U nekoliko navrata otvoreno je i oštro govorio protiv Londona, njegovog gradonačelnika te bivšeg britanskog premijera Keira Starmera.

Nedavno se i američki trgovački izaslanik u Ujedinjenom Kraljevstvu požalio da su Britanci propustili historijsku priliku koju im je ponudio Brexit, priliku da presijeku trgovačke veze s Evropom i dodatno ih ojačaju sa Sjedinjenim Američkim Državama. Dakle, sa samo nekoliko objava na društvenim mrežama i nekoliko komentara u korist argentinskih zahtjeva nad Malvinima, američki predsjednik ne samo da bi mogao zadati još jedan politički udarac Britancima, već i pružiti ruku podrške Mileiju, čineći njegove zahtjeve znatno vjerodostojnijima na međunarodnoj sceni.

S Trumpom na čelu Sjedinjenih Država, mnogi svjetski lideri iskoristili su priliku da ponovo otvore pogranične i teritorijalne sporove. Podrivanje decenijama građenog statusa quo danas djeluje daleko vjerovatnije i ostvarivije nego pod bilo kojim drugim savremenim američkim predsjednikom.

Zapravo, Trump je već u više navrata doveo u pitanje suverenitet nekoliko zemalja i teritorija koje graniče sa Sjedinjenim Državama ili se nalaze u njihovom neposrednom okruženju. Insisitirao je na tome da Grenland mora prestati biti danski i preći pod američku kontrolu, više puta je ponovio da bi Kanada trebala postati naredna savezna država SAD-a, a išao je toliko daleko da je najavio razmatranje pripajanja Venecuele, dok je za Hormuški tjesnac izjavio da već predstavlja američku teritoriju.

Nedavno je objavio kartu Sjedinjenih Država koja nije obuhvatala samo Grenland i Kanadu, već i Island, Meksiko, Honduras, El Salvador, Nikaragvu, Kostariku, Panamu, Bahame, Kubu, Haiti i Djevičanska Ostrva. Iako je malo vjerovatno da će vojno napasti sve te zemlje kako bi im oduzeo suverenitet, sasvim je izvesno da ga može pokušati urušiti putem trgovačke prisile, propagande, ekonomskih bojkota, vojnih prijetnji ili hirurški preciznih intervencija.

Drugi svjetski lideri su dobro shvatili da Trump nema nikakav poseban interes za očuvanje postojećih međunarodnih granica, iako je njihova nepromjenjivost bila jedan od najvažnijih stubova svjetskog poretka uspostavljenog nakon Drugog svjetskog rata. U to vrijeme, prisjećajući se tragičnih epizoda aneksija i invazija koje su vijekovima potresale Evropu i bile glavni uzrok svjetskih ratova, Sjedinjene Države su bile odlučne da granice održe što je moguće stabilnijima.

To se pokazalo teškim ili gotovo nemogućim u pojedinim procesima dekolonizacije,  poput podjele Indije koja je dovela do stvaranja Pakistana i kasnije Bangladeša, te izbijanja sukoba u Kašmiru koji traje i danas ili nakon raspada Sovjetskog bloka. Nakon pada komunizma uslijedila je nezavisnost baltičkih republika, mirni razlaz Češke i Slovačke, ali i oružani sukobi u Gruziji i Moldaviji, te tragični i krvavi raspad Jugoslavije. Kasnije su Zapad i SAD prihvatili promjene granica u Eritreji i Sudanu, iako su i one izazvale teške ratove. Osnovna namjera međunarodnog poretka bila je da promjene suvereniteta budu što rjeđe i strogo kontrolisane.

Međutim, od ruske invazije na Ukrajinu i ulaska u novu Trumpovu eru, brana je u potpunosti popustila. Sve više zemalja osjeća da im Bijela kuća može pomoći u ostvarivanju teritorijalnih pretenzija, naravno, uvijek u zamjenu za konkretne ustupke i usluge. Primjera radi, Trump bi mogao podržati Argentinu ako bi mu ta zemlja zauzvrat osigurala specijalan pristup i vojne privilegije u vodama Južnog Atlantika, regionu od ogromnog strateškog značaja u slučaju hipotetičkog pomorskog sukoba sa velikim silama.

Američki predsjednik se čini jednako odlučnim da prepusti Rusiji kontrolu nad istočnim pojasom Ukrajine. Slanjem svog zeta Jareda Kushnera, biznismena bez ikakvog diplomatskog iskustva, kao glavnog pregovarača, šalje se jasan signal da se strategija zasniva na kompenziranju političkih ustupaka novim poslovnim prilikama i investicijama.

Iako su Sjedinjene Države od 1970-ih održavale opreznu ravnotežu u pogledu kineskih pretenzija na Tajvan, danas se otvaraju ozbiljne sumnje da li bi Washington uopšte reagirao ako bi Kina preuzela kontrolu nad otokom pod uslovom da zauzvrat dobije dovoljno značajne trgovačke ili tehnološke ustupke.

Maroko je vješto obezbijedio američku podršku za svoju kontrolu nad Zapadnom Saharom, a iako se Bijela kuća nije zvanično očitovala o eventualnoj promjeni suvereniteta nad Seutom i Meliljom, zvanični Rabat uveliko kalkuliše o prednostima koje mu ova geopolitička konstelacija pruža. Kada je riječ o Bliskom istoku, izraelska aneksija istočnog dijela Gaze, okupacija južnog Libana i dijelova sirijske teritorije danas djeluju kao već svršena stvar na terenu.

Čak i pojedini sektori katalonskog separatističkog pokreta vjeruju da bi fragmentacija Zapada mogla otvoriti prostor za prekrajanje granica u Španiji. Previranja unutar zapadnog bloka pogoduju separatističkim pokretima jer je za njih najteža situacija ona u kojoj naspram sebe imaju jedinstven i monolitni blok.

Ipak, ovaj trend seže daleko izvan okvira jedne predsjedničke administracije u Washingtonu. On je izravan proizvod jednog od najvećih globalnih procesa našeg vremena: nezadrživog uspona nacionalizma. Mnogi lideri koriste teritorijalne frustracije kako bi učvrstili sopstvenu vlast ili skrenuli pažnju s unutrašnjih socijalnih tenzija.

Marokanska monarhija je pojačala svoje zahtjeve prema Seuti i Melilji djelimično i zbog nezadovoljstva mladih Marokanaca koji ne osjećaju dobrobiti ekonomskog rasta. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu posjećuje okupirane teritorije u Siriji pred izbore u pokušaju da osigura politički opstanak, dok Sirija to označava kao skandalozno kršenje svog suvereniteta.

Lideri širom svijeta uviđaju da je erozija multilateralizma i krah međunarodnog prava dovela do toga da se jednostrani potezi, koji bi nekada naišli na opštu osudu i sankcije, danas tiho toleriraju. Rusija bez velikih posljedica izvodi hibridne operacije u Moldaviji ili narušava zračni prostor članica NATO-a poput Poljske. Kina polaže pravo na gotovo 90% Južnog kineskog mora, gradeći vještačka ostrva u suverenim vodama Filipina i Vijetnama, dok svijet na to reaguje bez većeg interesa.

Stručnjaci za međunarodno pravo upozoravaju da je trenutak u kojem živimo izuzetno radikalan upravo zato što stvari koje su do juče bile nezamislive odjednom postaju prihvatljiva realnost. Međunarodno pravo je funkcioniralo sve dok su ga akteri uzimali zdravo za gotovo. Kada ključni globalni igrači pošalju poruku da pravila više ne važe, sve postaje moguće, a desetine zemalja nastoje naglas i odlučno ispostaviti svoje historijske račune.

To ne znači da će svi pogranični sukobi eskalirati u otvorene ratove, niti da slijedi lančana reakcija aneksija i proglašenja nezavisnosti. Međutim, sama mogućnost izbijanja takvih sukoba generiše ogromnu globalnu nestabilnost. Dovoljno je pogledati vojne i diplomatske eskalacije: nakon najava o preuzimanju Grenlanda, Evropa je poslala vojne kontingente na ostrvo, dok je Island, nakon pojavljivanja na spornim kartama, pozvao američkog ambasadora na konsultacije.

Uporedo s tim nastaju i hibridne prijetnje, od režiranih migrantskih pritisaka na granicama Španije ili Finske, pa sve do teških ekonomskih potresa. U Argentini su naftne kompanije koje rade na bogatim nalazištima Vaca Muerta već objavile da neće investirati na Falklandima kako bi izbjegle sankcije i pravne odmazde. Slično tome, vodeća svjetska industrija poluprovodnika i čipova skoncentrirana je na Tajvanu; bilo kakav pokušaj kineske aneksije izazvao bi nesagledivi logistički i ekonomski haos koji bi paralizirao čitav svijet.

Ipak, svi ovi ekonomski i logistički rizici djeluju sekundarno u poređenju sa istorijskim prozorom mogućnosti koji je otvorila era novog nacionalizma. „Učinimo Argentinu ponovo velikom“, zaključio je Milei svoje dramatično obraćanje naciji. „Neka Bog blagoslovi Argentince i neka sile neba budu s nama.“

U pozadini ovog sukoba leže ogromni geostrateški i energetski interesi. Otoci pružaju potpunu kontrolu nad pomorskim prolazima između Atlantskog i Tihog okeana, uključujući Magellanov i Drakeov prolaz, što u erama potencijalnih blokada svjetskih kanala ima neprocjenjivu navigacijsku vrijednost. Kontinentalni pojas krije bogata nalazišta nafte i gaza vrijedna desetine milijardi dolara, dok izdavanje ribolovnih dozvola osigurava visoku ekonomsku samostalnost. Ne treba zanemariti ni ulogu arhipelaga kao logističke odskočne daske za projekciju uticaja na Antarktik.

Danas, u novoj eri raspršenih globalnih savezništva, energetske krize i ponovnog rađanja borbe za prirodne resurse, najnovije poruke iz Washingtona i Buenos Airesa otvaraju potpuno novo i neizvjesno poglavlje. Mogući preokret u američkoj vanjskoj politici stavlja London pred ozbiljan historijski test održivosti vlastitog prekomorskog prisustva, dok Argentina u promijenjenim geopolitičkim okolnostima vidi svoju najveću priliku u posljednjih pola stoljeća.