Dramski pisac i političar ima mnogo toga reći Zapadu u kojem su se iznova pojavili ratovi, autoritarizmi i policijske države

Godine 1991. upoznala sam Václava Havela, ovog oktobra navršava se 90 godina od njegovog rođenja, u Gradskoj vijećnici u Barceloni. Tamo sam radila kao prevoditeljica između tadašnjeg gradonačelnika Pasquala Maragalla i predsjednika tadašnje Čehoslovačke, koja će kasnije postati Češka Republika. Maragall me predstavio Havelu kao prevoditeljicu njegovih dramskih komada i esejističkih knjiga, među kojima su bila i „Pisma Olgi“, prepiska koju je Havel upućivao svojoj supruzi iz komunističkog zatvora tokom više od četiri godine.

Čuvši naslov ove posljednje knjige, Havel je zaboravio na sve prisutne i pokazao živo zanimanje za jezička rješenja pojedinih prolaza. „Kako ste uspjeli prevesti ta pisma? Nije li ih bilo nemoguće učiniti razumljivim španskom čitaocu kada sam ih pisao upravo zato da bih prevario cenzore i zatvorske čuvare?“, uzvikivao je Havel svoja pitanja na češkom, dok se gradonačelnik Barcelone, ne razumijevajući ništa, zbunjeno smješkao. Slušala sam ga razmišljajući kako su za Havela najvažnija bila upravo etička, filozofska i jezička pitanja. Čitavo njegovo djelo prožeto je zabrinutošću za socijalnu pravdu, pojedinačnu odgovornost i preobražaje jezika.

Moje prvo sjećanje na Havela datira iz 1968. godine kada su, dok sam još bila djevojčica, moji roditelji odlazili gledati njegove pozorišne predstave, a potom kod kuće o njima raspravljali s prijateljima. U augustu iste godine vojske Varšavskog pakta okupirale su Čehoslovačku. Havel je tada s piscem Milanom Kunderom vodio polemiku koju je društvo pomno pratilo. Kundera je tvrdio da će herojstvo čehoslovačkog naroda tokom Praškog proljeća zauvijek ostati model jedne male nacije koja se pobunila protiv nadmoćnije sile. Havel se tome usprotivio, ističući da su njegovi sugrađani podbacili jer su pri provođenju svojih političkih reformi morali predvidjeti nasilnu reakciju jedne tako agresivne države kakva je bila Sovjetski Savez.

Prolazile su godine. Zahvaljujući disidentskom pokretu koji je Havel predvodio u Čehoslovačkoj, 1989. godine pao je Berlinski zid, a nakon pada totalitarnih režima u centralnoj i istočnoj Evropi, mi koji smo izbjegli pred totalitarizmom mogli smo ponovo putovati u svoje domovine koje su počele uživati u demokratiji.

Godine 1995. otišla sam u Praški dvorac na jedan od brojnih intervjua koje sam u to vrijeme vodila s već demokratski izabranim češkim predsjednikom za špansku i međunarodnu štampu. Ulazeći u raskošne neoklasične salone u kojima su se nalazili predsjednički kabineti, zamijetila sam da su velika savremena platna pretvorila predsjednikovu salu za sastanke u izložbeni prostor muzeja moderne umjetnosti. On je to prokomentirao riječima: „Avangardno i apsurdno — to sam ja.“ A u intervjuu je istakao da kraj komunizma, baš kao i kraj fašizma, predstavlja upozorenje čovječanstvu: „Društvo je iznova posvjedočilo čovjekovom odbijanju manipulacije i pobuni ljudske neponovljivosti protiv njenog tamničenja u homogenoj ideologiji.“

Ova rečenica osvjetljava i naše doba.

Iste godine imala sam priliku razgovarati s Havelom nakon večere koju je britanska kraljica priredila tokom njegovog boravka u Velikoj Britaniji, a na koju sam bila pozvana kao novinarka i prevoditeljica njegovog djela. Dok smo večerali u dvorcu Balmoral, shvatila sam da je kraljica, Havelova dobra prijateljica, pružila presudnu podršku ulasku Češke Republike u Evropsku uniju.

Nakon večere, tokom putovanja u Aberdeen, koji je bio sljedeća stanica, mogli smo opušteno razgovarati. Havel se povjerio rekavši da ga je, dok je bio predsjednik, njegova funkcija često zamarala: „Smeta mi što predsjednik ne može ići protiv struje, jer to je moja suština, čitavog svog života bio sam opozicionar!“ Zatim se osvrnuo na svoju disidentsku poziciju: „Osjećaj odgovornosti te uvuče u to, bivaš izbačen iz postojećih struktura. To počinje kao pokušaj da učiniš dobro društvu, a završava time što te proglase neprijateljem društva“, nasmijao se.

Još pedesetih godina, u vrijeme diktature socijalističkog realizma u književnosti, pisao je drame apsurda jer mu se sve što ga je okruživalo činilo nelogičnim i nesuvislim: bila su to kafkijanska djela o čovjeku izgubljenom u nerazumljivoj birokratskoj dilemi i o gubitku pojedinačnog identiteta pod pritiskom vlasti.

Sutradan, dok je češki predsjednik čitao svoj govor povodom dodjele počasnog doktorata na Univerzitetu u Oxfordu, razmišljala sam o njemu kao o vječitom buntovniku. U pamćenje mi se urezala njegova misao o spasenju svijeta koje „ne leži nigdje drugdje doli u ljudskom srcu, u sposobnosti promišljanja i u uvijek prisutnoj i aktivnoj odgovornosti“.

Moj posljednji susret s Havelom, tada već veoma bolesnim, dogodio se u oktobru 2011. godine u Pragu, na proslavi njegovog 75. rođendana. Tada mi je priznao da je kao predsjednik, budući da nije bio stručnjak za ekonomiju, vjerovao da ekonomisti znaju šta rade: „To je bila ogromna greška, morao sam se osloniti na svoj instinkt.“ „Zašto?“, upitala sam. Ispričao mi je kako se danas širom svijeta ekonomija i finansijska moć nameću političkoj vlasti, a ne obrnuto; političar bi morao upravljati ponašanjem ekonomije i finansija, utjecati na društvo i predlagati prioritete. „Na današnjoj međunarodnoj sceni, na kojoj populistički lideri niču kao gljive poslije kiše, osjeća se nedostatak istinskih vođa jer zapadni svijet prolazi kroz izuzetno osjetljiv trenutak preobražaja.“

Prije svega, brinula ga je provalija koja se otvorila između političara i naroda. „Čovjekova odgovornost nije na istom nivou kao njegovo znanje. Moramo djelovati protiv pritiska ekonomske i finansijske moći. Ne smijemo tolerirati diktature bilo koje vrste. Neophodna je svojevrsna egzistencijalna renesansa naše civilizacije i nadam se da za njeno ostvarenje neće biti potreban kataklizmični potres.“

Bio je to moj posljednji razgovor s Václavom Havelom. Ubrzo nakon toga povukao se u svoju seosku kuću, gdje je preminuo dva mjeseca kasnije.

Havel i dalje ima mnogo toga reći savremenom svijetu, a posebno Zapadu u kojem su se iznova pojavili ratovi, autoritarizmi i policijske države. Kanadski premijer Mark Carney održao je ove godine na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu govor zasnovan na Havelovoj alegoriji. Ona govori o prodavaču voća koji tokom komunizma u svoj izlog stavlja transparent s parolorn: „Proleteri svih zemalja, ujedinite se!“. On to ne čini iz uvjerenja, nego iz potčinjenosti totalitarnom režimu.

Havel je takvo ponašanje nazvao „življenjem u laži“. Carney je iskoristio ovu alegoriju kako bi upozorio da se međunarodni poredak zasnovan na pravilima urušio i da one zemlje koje zatvaraju oči pred tom stvarnošću „žive u laži“, baš poput Havelovog prodavača voća.

Jednog dana, u njegovom omiljenom praškom kafiću, Caféu Louvre, upitala sam Havela koje mjesto nada zauzima u njegovom promišljanju. „Nada“, odgovorio je, „nije uvjerenje da će nešto dobro ispasti, nego izvjesnost da nešto ima smisla, bez obzira na konačan ishod.“ Ta nas rečenica može voditi kroz ova burna vremena.

Monika Zgustova je književnica. Njen najnoviji roman je “Prevoditeljica haikua” a ovaj je tekst napisala za današnji El Pais