Turska je danas jedina zemlja kandidat za članstvo u Evropskoj uniji čiji građani i dalje moraju vaditi šengenske vize, a privatizacija konzularnih usluga stvorila je netransparentno i skupo tržište. Između privatnih korporacija koje diktiraju visoke cijene obrade, kompjuterskih botova koji preprodaju termine i porasta stope odbijenih zahtjeva, turski građani izloženi su finansijskom iscrpljivanju i birokratskom ponižavanju, što sve jače opterećuje diplomatske odnose Ankare i Brisela

Prije nego što je prošlog ljeta uopće uspio spakovati kofere za porodični odmor na grčkoj obali, građanin Istanbula Taylan pretrpio je potpuni finansijski i birokratski slom. Mjesecima prije planiranog puta, po 20 do 30 puta dnevno, uporno je osvježavao internet stranice privatnih agencija koje u ime evropskih konzulata upravljaju procesom zakazivanja termina za šengenske vize. Slobodnih mjesta, međutim, nikada nije bilo. Sistem je konstantno izbacivao obavijest o popunjenim kapacitetima.

Nakon višenedjeljne agonije, Taylan je bio primoran otkazati rezervaciju iznajmljene kuće u Grčkoj i pomiriti se s propalim odmorom. Naredne godine odlučio je prekinuti birokratski rulet i potražiti pomoć privatne agencije koja nudi “posredovanje u procesu”. Za tri sedmice termin je osiguran, a porodica je krajem augusta konačno otputovala. Međutim, cijena tog poduhvata bila je paprena: za tri vize platio je blizu 1.000 eura, gotovo četverostruko više od zvanične takse za tri šengenska dokumenta.

Ova priča nije nikakav usamljeni incident nego svakodnevica miliona građana Turske koji nastoje preći granice Evropske unije. Birokratske i finansijske prepreke ne pogađaju samo turiste. Među onima čiji su planovi i karijere blokirani pred šalterima nalaze se studenti prihvaćeni u okviru prestižnih programa Erasmus ili poslijediplomskih studija na evropskim univerzitetima, privrednici s ugovorenim poslovnim sastancima, ljekari i naučnici koji moraju prisustvovati međunarodnim kongresima, nagrađivani umjetnici i filmski autori s zakazanim nastupima i premijerama, te brojni građani čiji srodnici žive i rade u zemljama Šengena.

Turska danas nosi specifičan i nezavidan status: ona je jedina zemlja kandidat za članstvo u Evropskoj uniji čijim građanima nije ukinut vizni režim. Dok državljani Bosne i Hercegovine, Albanije, Gruzije ili Moldavije već godinama uživaju pravo na slobodno putovanje bez viza, Turci ostaju pred vratima Brisela. Ovaj dugogodišnji problem u potpunosti truje sliku koju turska javnost ima o Evropskoj uniji, pretvarajući nekadašnje evropske entuzijaste u ogorčene kritičare.

Korijen ove krize leži u odluci Evropske komisije i diplomatskih službi država članica iz prošle decenije da poslove prikupljanja i obrade viznih zahtjeva privatiziraju i povjere spoljnim kompanijama. Cilj je bio rasteretiti konzularno osoblje pred poplavom zahtjeva. Prema zvaničnim podacima Evropske komisije, evropska diplomatska predstavništva u svijetu primila su tokom 2025. godine čak 12,2 miliona zahtjeva za vize, od čega je više od 1,2 miliona predano u konzulatima unutar Turske.

Posao obrade ovih zahtjeva monopolizirala su dva globalna igrača: kompanija VFS Global, osnovana u Indiji i danas u vlasništvu moćnog američkog investicionog fonda Blackstone, te kompanija BLS International, također porijeklom iz Indije. Ove korporacije preuzele su kompletnu operativnu logistiku: zakazuju termine, provjeravaju dokumentaciju, uzimaju otiske prstiju i proslijeđuju predmete konzulatima na odlučivanje.

Međutim, uz zvaničnu taksu za vizu od oko 90 eura i obaveznu naknadu za uslugu obrade od 25 eura, privatne kompanije razvile su unosan sistem “dodatnih usluga”. Građanima se nudi takozvana VIP linija za brže zakazivanje i komforniju predaju dokumenata, što se, primjerice u servisu BLS u Istanbulu, naplaćuje dodatnih 50 eura po osobi. Mnogi građani pristaju na ove troškove ne iz želje za luksuzom, nego iz očaja, jer vjeruju da je to jedini način da ih službenici tretiraju s minimalnim poštovanjem i da predmeti ne završe u birokratskom zaboravu.

Nezavisna novinarska istraga mreže Lighthouse razotkrila je razmjere ovog korporativnog profiterstva. Dobit kompanije VFS Global skočila je sa 31 milion eura u 2017. godini na nevjerovatna 172 miliona eura u 2024. godini, iako je ukupan broj obrađenih viza u tom periodu porastao za svega 15 posto. Enormna razlika u zaradi ostvarena je upravo agresivnim i često netranstransparentnim nametanjem “dodatnih paketa usluga” klijentima koji za njih često nisu ni znali da su opcioni.

Unutrašnji dokumenti iz istrage pokazuju i da su pojedine evropske vlade uočile ozbiljne propuste u zaštiti privatnih podataka aplikanata u sistemima VFS-a i BLS-a. Građani se žale na miješanje dokumentacije i nemar, no uprkos tome, ove kompanije nisu snosile nikakve ozbiljnije sankcije, s izuzetkom istrage koju španski pravosudni organi vode protiv BLS-a zbog sumnji u korupcijsku mrežu i davanje mita u konzulatu u Alžiru.

Dodatni sloj kaosa u proces izdavanja viza unijela je pojava takozvane “viza-mafije”. Kad god VFS ili BLS objave slobodne termine na svojim stranicama, ti termini nestaju u roku od nekoliko sekundi. Razlog je masovna upotreba automatiziranih kompjuterskih programa, odnosno botova. Ti programi neprekidno skeniraju stranice i automatski rezervišu sve dostupne termine. Njihovi vlasnici, privatne agencije koje se u javnosti lažno predstavljaju kao turističke i konsultantske kuće, potom te iste termine preprodaju građanima po cijenama od 100 do 400 eura. Ove agencije se uopće ne skrivaju; otvoreno se reklamiraju na društvenim mrežama nudeći “zagarantirane termine” očajnim građanima.

Turski inženjer računarstva Yigit Can Polat pokušao je stati na kraj ovoj praksi. Iz revolta prema birokratskom maltretiranju svojih sugrađana, prije dvije godine razvio je besplatan bot koji je pratio slobodne termine i obavještavao javnost na transparentan način. Njegov portal postao je viralan, ali je ubrzo uslijedio pakao. Polat se našao na udaru žestokih kibernetičkih napada koje su organizirale ilegalne agencije, a ubrzo je primio i ultimatum od osobe koja se predstavila kao direktor VFS-a, sa prijetnjom tužbom ukoliko ne preda infrastrukturu bota. Istovremeno, vlasnici velikih posredničkih agencija nudili su mu novac i provizije da svoj algoritam ugradi u njihov biznis preprodaje. Shvativši da se bori protiv nepobjedivog spleta korporativnih i kriminalnih interesa, Polat je odlučio ugasiti svoj besplatni servis.

Turski građani proces apliciranja opisuju kao duboko ponižavajući. Od njih se zahtijeva dostavljanje obimne dokumentacije: detaljni izvodi iz bankovnih računa o prihodima i rashodima, potvrde poslodavaca s garancijama da se zaposlenik vraća na posao, vlasnički listovi, ovjerene izjave i skupo plaćena osiguranja. Međutim, čak ni besprijekoran dosije i uredna dokumentacija više ne garantira dobijanje vize.

Prije jedne decenije stopa odbijanja viznih zahtjeva za građane Turske iznosila je oko pet posto, dok se od 2021. godine taj procenat popeo na enormnih 15 posto. S obzirom na to da konzulati i posredničke agencije ne vraćaju uplaćeni novac u slučaju negativnog odgovora, računica pokazuje da su građani Turske kojima su odbijene šengenske vize u posljednjih deset godina doslovno bacili u vjetar između 90 i 200 miliona eura.

Uprkos velikim redijama turske policije u kojima su hapseni vlasnici ilegalnih posredničkih agencija i zaplijenjena računarska oprema, uzrok problema ostaje duboko političke prirode. Sporazum o kontroli migracija iz 2016. godine između Brisela i Ankare sadržavao je obećanje o ukidanju viznog režima za turske državljane. Međutim, pregovori su pali u drugi plan nakon što je Ankara odbila reformirati striktne antiterorističke zakone Turske, što je bio jedan od ključnih uslova Brisela. Ankara od tada ne pokazuje veliku volju za ispunjavanjem preostalih kriterija koji se tiču borbe protiv korupcije, saradnje s Europolom i ugovora o readmisiji.

Politički paradoks je u tome što turska vlast ne osjeća stvarni pritisak da ubrza ove reforme. Vlada u Ankari rješava problem za svoje privredne, političke i birokratske elite tako što im masovno dijeli takozvane “službene pasoše” s kojima se u Evropsku uniju putuje bez viza. Procjenjuje se da je Turska do sada izdala oko dva miliona takvih dokumenata politički podobnim pojedincima. S druge strane, obični građani Turske, koji nemaju moćne prijatelje u općinama ili ministarstvima, prepušteni su na milost i nemilost privatnim posredničkim korporacijama, ilegalnim botovima i višednevnom čekanju pred šalterima evropskih konzulata.

IZVOR: Bosna.hr, El Pais