Bosanskohercegovački genetičar, profesor Fuad Gaši, preuzeo je dužnost glavnog koordinatora Svjetskog trezora sjemena na Svalbardu, jedinstvenog globalnog bunkera u kojem se pod ledom čuva više od 1,4 miliona uzoraka poljoprivrednih kultura. Prešavši put od izbjeglice koji je nakon rata obnavljao uništavani fond u domovini do čuvara globalnog pamćenja čovječanstva, Gaši predvodi utrku s vremenom u kojoj su očuvanje agrobioraznolikosti, spavanje biljnih vrsta od klimatskih promjena i politički neutralna međunarodna saradnja postali pitanje opstanka ljudske prehrane

Nijedan posjetilac koji kroči u utrobu planine na norveškom arhipelagu Svalbard ne ostaje ravnodušan pred prizorom tmine, leda i tišine. Na svega nekoliko stotina kilometara od Sjevernog pola, ukopan duboko u permafrost, nalazi se Svjetski trezor sjemena, betonski bunker projektovan da preživi nuklearne ratove, udare asteroida i dramatične poraste nivoa mora. Nazvan u narodu i media-diskursu trezorom „Sudnjeg dana“, ovaj objekat čuva više od 1,4 miliona uzoraka poljoprivrednog sjemena prikupljenih iz gotovo svih uglova planete. Među tim policama nalazi se kompletna historija ljudske prehrane i civilizacije, sačuvana od zaborava i uništenja.

Od juna ove godine, čovjek koji koordinira ovom jedinstvenom globalnom ustanovom jeste bosanskohercegovački genetičar i profesor oplemenjivanja biljaka, Fuad Gaši. Njegov životni i profesionalni put predstavlja nesvakidašnju historijsku putanju: od izbjeglice koji je devedesetih godina uslijed ratnog vihora napustio Bosnu i Hercegovinu, preko profesora koji je obnavljao izgorene autohtone poljoprivredne sorte i osnovao prvi genski bankarski sistem u svojoj domovini, do pozicije glavnog koordinatora trezora na Svalbardu.

Gaši će sutra, 16. Septembra, u španskoj u Valenciji učestvoti na Food Summitu gdje će pred vodećim svjetskim inovatorima i naučnicima govoriti o neophodnosti transformacije prehrambenog sistema, očuvanju agrobioraznolikosti i hitnoj potrebi za spavanjem biljnog genetskog fonda čovječanstva.

Prostor unutar trezora, koji prethodi samim hladnim komorama gdje se na temperaturi od minus 18 stepeni Celzijusa čuvaju uzorci, nosi naziv koji u potpunosti odražava njegovu prirodu. „Zovu ga ‘katedrala’ i ima u sebi neku vrstu duhovnosti. Prostrano je, zidovi su bijeli, plafon je izuzetno visok i vlada duboka hladnoća. Ponekad zaboravite da se nalazite nekoliko stotina metara duboko pod planinom, u neposrednoj blizini Sjevernog pola. Ali onda odjednom shvatite da vas okružuje 1,4 miliona uzoraka sjemena razvijanih od samih početaka poljoprivrede. To je cjelokupna historija čovječanstva sažeta u prehrani i poljoprivredi. Iza svakog tog uzorka stoje generacije ljudi koji su birali, oplemenjivali i sadili da bismo stigli do ove tačke. To je trenutak duboke introspekcije“, objašnjava Gaši.

Iako kao profesionalac nastoji nemati favorite među milionima pohranjenih uzoraka, emotivna veza s jednim dijelom kolekcije ostaje neraskidiva. Za njega su to uzorci koji su prešli najduži i najteži put, oni iz Sarajeva. „Priznajem da je jedna od prvih stvari koje sam uradio po ulasku u trezor bila odlazak do police na kojoj se nalazi kutija sa sjemenom koje smo regenerirali i poslali iz Genske banke u Sarajevu. Za mene je to bilo najduže putovanje u cijelom profesionalnom životu: od trenutka prikupljanja materijala na terenu i iznalaženja sredstava za osnivanje genske banke, pa sve do konačnog slanja u Svalbard. Zato su mi ti uzorci najdraži.“

Iskustvo rata i razaranja unutar Bosne i Hercegovine duboko je oblikovalo njegov naučni pristup i razumijevanje pojma gubitka. Kada su se nakon završetka ratnih dejstava uočile razmjere uništenja, postalo je jasno da nisu stradali samo gradovi i infrastruktura, nego i autohtone poljoprivredne sorte koje su prehranjivale generacije.

„Sve to razumijem kroz prizmu gubitka. Nakon rata pokrenuli smo projekt i dobili međunarodnu pomoć, ali smo morali tražiti i dodatne izvore finansiranja. Potom smo morali procijeniti šta je uopće preostalo. Jer kada su ljudi raseljeni ili kada stradaju, nepovratno se gube i njihove sorte. Kada saznate da se tako nešto može dogoditi i doživite gubitak te razmjere… Naravno, ovdje govorim o bioraznolikosti, a ne o ljudskim žrtvama koje su neporedivo najveći gubitak. Upravo zato je ključno započeti prikupljanje i očuvanje tog materijala na vrijeme, prije nego što bude prekasno.“

Svalbard funkcionira po principu sefa u banci: države i institucije vlasnici su sjemena koje pohranjuju, a trezor služi kao garancija, odnosno sekundarna sigurnosna kopija (duplikat druge razine). U vremenu izraženih geopolitičkih tenzija, oružanih sukoba i raspada međunarodnih saveza, trezor ostaje jedno od rijetkih mjesta na planeti gdje političke podjele ne postoje. U istim komorama čuvaju se uzorci iz Sjedinjenih Američkih Država, Kine, Rusije, Ukrajine i Sjeverne Koreje.

„Države ulaze u sukobe i to su, naravno, strašne situacije. Ne možete ignorirati ljudsku patnju, ali istovremeno moramo zadržati fokus na cjelini. A cjelina je u ovom slučaju čitavo čovječanstvo. Savezništva se mijenjaju i zato naš fokus nije na trenutnim konfliktima. Mi smo politički neutralni. Svi su dobrodošli da pohrane svoje sjeme i prema svima se odnosimo apsolutno jednako“, naglašava Gaši.

Proces očuvanja sjemena nije statičan. Iako se pojedine vrste u uslovima ekstremne hladnoće i permafrosta mogu očuvati stoljećima, druge vrste gube klijavost već nakon nekoliko godina. Zbog toga se unutar trezora sprovode takozvani „stogodišnji eksperimenti“. U zavisnosti od kolekcije, na svakih pet ili deset godina uzorci se izimaju i šalju u ovlaštene laboratorije kako bi se provjerio postotak klijavosti. Ukoliko se uoči pad, genske banke koje su depozitari dobijaju obavijest da osvježe i zamijene svoje uzorke. Riječ je o neprekidnoj, živoj saradnji sa stotinama istraživačkih centara širom svijeta.

Nakon ratnih sukoba, klimatske promjene predstavljaju najveću prijetnju svjetskoj poljoprivredi i izvorima hrane. Sama građevina na Svalbardu projektovana je da izdrži ekstremne scenarije, ulaz u bunker nalazi se visoko iznad nivoa mora, čak i u slučaju potpunog topljenja polarnih kapa. Kada je prije nekoliko godina uslijed neočekivano visokih temperatura došlo do prodiranja manje količine vode u ulazni tunel, ona se pod utjecajem unutrašnjih uslova odmah zaledila, čime je potvrđena sigurnost samih komora. Međutim, problem ne leži u samom bunkeru, nego u mrežama partnera na terenu.

„Naši saradnici rasprostranjeni su po cijeloj planeti. Oni su ti koji održavaju kolekcije, prikupljaju sjeme na terenu i šalju ga nama. Oni su direktno pogođeni klimatskim promjenama, posebno na globalnom jugu ili u regijama koje nemaju dovoljno finansijskih resursa. Posvuda bilježimo ubrzan gubitak bioraznolikosti. Osjećamo da radimo u utrci s vremenom. Genske banke moraju prikupiti sve što mogu i poslati u trezor, jer ako budemo spori, mjerit ćemo gubitke u nepovratnim vrstama. Naša misija jest pružanje sigurnosne kopije, ali naš rad je širi. Nadamo se da ćemo uprkos svim sukobima uspjeti sačuvati međunarodnu saradnju. Ovaj trezor u suštini funkcioniše zahvaljujući strasti ljudi koji rade s biljnim genetskim resursima“, pojašnjava sarajevski profesor.

Priča o nastanku genske banke u Sarajevu svjedoči o tome koliko su međunarodna solidarnost i pojedinačni entuzijazam presudni za očuvanje prirodne baštine. Nakon završenih studija i specijalizacije na Univerzitetu Wageningen u Nizozemskoj, Gaši se uključio u projekt SEEDnet (Mreža za biljne genetske resurse Jugoistočne Evrope), koji je finansirala Švedska agencija za međunarodni razvoj i saradnju (Sida). Kroz tu inicijativu 2008. godine utemeljena je prva genska banka u Bosni i Hercegovini pri Poljoprivredno-prehrambenom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Zbog ograničenih budžetskih sredstava, početna kolekcija morala je biti redukovana na oko 500 ključnih uzoraka.

Tokom pandemije virusa COVID-19, sarajevska genska banka suočila se s teškim finansijskim problemima i prijetila joj je redukcija fonda. Prekretnica se dogodila kada je dugogodišnji koordinator trezora na Svalbardu Åsmund Asdal kontaktirao Gašija i uključio bh. instituciju u projekt BOLD, što je omogućilo osiguravanje kolekcije i slanje duplikata na arhipelag. Nakon Asdalovog odlaska u penziju, upravo je Gaši izabran za njegovog nasljednika na čelu ove globalne institucije, uz punu podršku organizacija NordGen, Crop Trust i norveškog Ministarstva poljoprivrede i hrane.

„Za mene je ovo na mnogo načina posao iz snova. Nadam se da ću pokrenuti nove oblike saradnje s genskim bankama depozitarima. Želja mi je povezati te banke s međunarodnim institucijama i donatorima kako bi ojačale svoje domaće kolekcije i povećale pošiljke prema Svalbardu. Trezor ima ogromnu praktičnu, ali i simboličku vrijednost za cijeli svijet. Ljudi i organizacije koji rade na očuvanju raznolikosti usjeva mogu se ujediniti oko ovog simbola. Smatram da je postojanje nečega što spaja ljude od presudnog značaja u vremenu kada međunarodna saradnja opada uslijed političkih nesigurnosti“, ističe Gaši.

Na pitanje kako zamišlja trezor za pola stoljeća ili stoljeće, naučnik koji je iz ruševina stigao do samog vrha svjetske agrogenetike odgovara s doza smirenog optimizma: „Nemoguće je znati šta nosi budućnost. Ali volio bih da trezor zadrži taj osjećaj trajnosti. Da za 50 godina neko prođe tim istim hodnikom i ugleda istu betonsku građevinu. Možda će police biti zamijenjene modernijim, ali osjećaj kontinuiteta mora ostati. Želio bih da ta osoba pomisli: ‘Prije pola stoljeća ovdje je radilo dvoje ljudi i ja sam nastavak njihovog truda.’ Jer upravo se tako ja danas osjećam u odnosu na svoje prethodnike.“

IZVOR: Bosna.hr, ABC