Analiza britanskog lista The Economist o rastućem valju antimuslimanskog raspoloženja u Evropi, stvarnom dometu islamističkog utjecaja te opasnostima koje politički ekstremizam i populizam predstavljaju za evropske liberalne demokratije

Panika zbog islama širi se Evropom. U nekoliko evropskih zemalja polovina stanovništva sada smatra da je on nespojiv sa zapadnim vrijednostima. U Saksoniji-Anhalt, desničarsko-populistička Alternativa za Njemačku (AfD) osvojila je šestog septembra 44 posto glasova, što je njen najveći rezultat na pokrajinskim izborima do sada, upozoravajući na „islamizaciju“ i obećavajući prisilne deportacije.

Istog vikenda u Velikoj Britaniji, stotine izgrednika s fantomkama zauzeli su Dover, skandirajući „Zaustavite čamce“ i „Krist je kralj“. U Francuskoj, poziv Marine Le Pen za zabranu islamskih marama na javnim mjestima podržava 60 posto birača. Opsesija se ukorijenila i u Americi. Strah više nije usmjeren ka teroristima, kao nakon 11. septembra 2001. godine, nego ka islamskoj zavjeri za preuzimanje Evrope iznutra.

Članovi Trumpove administracije upozoravaju na „civilizacijsko brisanje“.

Ovakva percepcija šteti transatlantskim odnosima. Osim toga, ona je i pogrešna. Evropa se ne suočava ni sa kakvim islamskim preuzimanjem, niti s masovnom radikalizacijom muslimana ili brisanjem svoje kulture. Kako pokazuju naši izvještaji, u njoj ne postoje takozvane „no-go zone“, šerijat ne ulazi u nacionalna zakonodavstva i nigdje nije u toku demografska „velika zamjena“.

Stvarna opasnost za Evropu je drugačija: to je ekstremizam podstaknut islamizmom (uvjerenjem da država treba provoditi islamska načela) i desničarskom paranojom koju raspiruju društvene mreže. Ljevica to dodatno pogoršava negirajući skromne, ali stvarne prijetnje koje islamizam nosi. Isto čine i političari centra, šuteći kako ne bi privukli optužbe za rasizam. Ova dinamika bi doista mogla naštetiti evropskim liberalnim demokratijama, ne tako što će ih zamijeniti hilafetom, nego usporavanjem integracije i favoriziranjem politika koje bi nanijele trajnu štetu njihovim slobodama.

Najekstremniji strahovi se lako demantiraju. Čak i nakon rekordnih migracija iz zemalja s muslimanskom većinom, muslimani danas čine svega šest posto stanovništva Evrope, koja ima znatno više od 500 miliona stanovnika. Iako novi doseljenici obično imaju više djece od domicilnog stanovništva, stope fertiliteta se u pravilu izjednačavaju unutar dvije generacije. To je veoma daleko od civilizacijskog brisanja.

U stvarnosti, većina muslimanskih imigranata želi uspjeti u svom novom domu, a ne nametnuti mu verziju društava koja su upravo napustili. Njihova djeca u školama često postižu bolje rezultate od svojih roditelja. U Velikoj Britaniji, 67 posto Bangladežana koji su polagali standardizirane testove 2021. godine upisalo je fakultet do 19. godine, u poređenju sa 38 posto bijelih Britanaca.

Mnogi muslimani su uključeni u mainstream politiku: primjer za to su britanski ministar unutrašnjih poslova i gradonačelnik Londona. Na važne načine stavovi muslimana mogu ličiti na stavove ostalih Evropljana. U anketi koju smo proveli među britanskim muslimanima, utvrdili smo da gotovo uopšte nema otpora prema tome da žene rade.

Šta onda toliko Evropljana okreće protiv islama? Mnogi muslimani zastupaju neliberalne stavove, an keta provedena u velikoj Britaniji pokazuje da 52 posto muslimana smatra da je homoseksualnost pogrešna, dok mlađi muslimani (41 posto mlađih od 35 godina) češće od starijih (25 posto) vjeruju da se nasilje može opravdati ako neko uvrijedi Poslanika.

Zastupanje društveno konzervativnih stavova samo po sebi ne čini ljude prijetnjom, neki od desničarskih branitelja Evrope jednako su protiv homoseksualaca kao i muslimani koje osuđuju. Međutim, neki od ovih stavova trebali bi zabrinuti liberale koji dugo pretpostavljaju da otvorena društva s vremenom čine ljude tolerantnijima. A ako je država suviše bojažljiva da se suprotstavi nepravdama koje čine manjine, kao kada su bande muslimanskih muškaraca zlostavljale mlade djevojke u nekoliko engleskih gradova, to s pravom izaziva ogorčenje.

Jednako je važno i izjednačavanje islama, kao religije, s islamizmom, kao političkom ideologijom. Islam nije problem; islamizam to može biti. Za razliku od džihadista od 11. septembra, većina islamista ne zagovara nasilje. Ali mnogi primjenjuju „entrizam“, ubacivanje u demokratske institucije radi promoviranja neliberalne agende.

Dobro povezane islamističke grupe mogu lobirati za rigorozne zakone o govoru mržnje ili protiv programa za borbu protiv ekstremizma. Glavna opasnost od entrizma je lokalne prirode. Male, dobro organizirane mreže mogu preuzeti školu, džamiju, općinsko vijeće ili humanitarnu organizaciju i iskoristiti takve institucije kako bi odvraćale od integracije i nametale vjersku konformnost drugim muslimanima koji žive u blizini.

Zabrinutost zbog ovih nenasilnih islamista porasla je među evropskim sigurnosnim službama. U Francuskoj se vlasti brinu zbog prikrivenog entrizma Muslimanskog bratstva. Zvanični izvještaj objavljen prošle godine upozorio je da bi islamizam s vremenom mogao ugroziti sekularna pravila i prava žena. Ali to se čini malo vjerovatnim. Francusko ministarstvo unutrašnjih poslova procjenjuje da je samo 139 od 2.800 muslimanskih bogomolja bilo povezano s Bratstvom.

Umjesto toga, glavne žrtve su drugi muslimani. U polovini od 12 općinskih okruga u Blackburnu, na sjeveru Engleske, više od 60 posto stanovništva čine muslimani; u dva okruga taj broj prelazi 80 posto. U takvim sredinama žene mogu osjećati pritisak da prepuste šerijatskim vijećima upravljanje njihovim porodičnim životom. Gej i liberalni muslimani izloženi su zastrašivanju. Nekomformistički muslimani se žale da im zapadne vlasti, u strahu da ne budu optužene za rasizam, ne pružaju istu zaštitu kao ostalim građanima.

Postoji i šira šteta. Islamisti podstiču antisemitizam, naročito povodom Gaze. Zahtijevaju ograničavanje slobode govora o njihovim uvjerenjima. Zastrašuju političare, komičare, akademike i novinare vodeći ih u autocenzuru. Mogu vršiti pritisak na škole, studentske unije, humanitarne organizacije i općinska vijeća.

Ono što ove lokalne prijetnje pretvara u kontinentalnu opasnost jeste način na koji se one zloupotrebljavaju. Islamistima odgovara tvrdnja da je svaka kritika njihovog političkog projekta ujedno i napad na sam islam. Populistička ljevica, uključujući Nepokorenu Francusku (LFI) i Zelene u Velikoj Britaniji, teži tome da pitanja o migracijama, kriminalu ili islamizmu tretira kao rasistička.

A populistička desnica često raspiruje strah tvrdeći da svi muslimani predstavljaju prijetnju i optužujući državu za „woke prikrivanje“ i „dvostruke aršine“. Malo ko je bio tako žestok poput Elona Muska, koji je iskoristio svoju platformu društvenih mreža da oblikuje stavove o islamu širom svijeta i da dâ zamah evropskoj antimuslimanskoj desnici, od AfD-a do Tommyja Robinsona.

Rješenja populističke desnice jednako su neliberalna kao i islamisti od kojih navodno štite Evropu. Obećanja o masovnoj deportaciji, segregaciji i zabranama odijevanja prestravljuju muslimane, koče integraciju i tjeraju ih u naručje ekstremista. Svaka zemlja koja bi provela takve politike uvidjela bi da bi mržnja koju su oslobodile nanijela trajnu štetu.

Zato vodeći evropski političari moraju ponuditi alternativu. Nasilje i prijetnje nasiljem moraju se krivično goniti. Ali ne smije biti tabu tema radi takozvane kulturne osjetljivosti. Sloboda govora nije neprijatelj tolerancije, već njen osnovni preduslov. Entrizam treba nazvati pravim imenom, kao i zatucanost. Vlade koje oklijevaju prikupljati ili objavljivati podatke ostavljaju prazninu koju potom popunjava spekulativna hiperbola.

Rješavanje svega ovoga neće biti ni lako ni brzo, ali nada postoji. Evropski muslimani se asimiliraju, kao što su to činili i raniji valovi katoličkih, jevrejskih i karipskih migranata u zemljama u kojima su se naselili. Dolazak svih tih prethodnih grupa izazivao je moralne panike o tome hoće li se ikada uklopiti. Svi su na kraju pronašli svoje mjesto. Pronaći će ga i muslimani, ako se ne dozvoli podjelama i paranoji da stanu na put.