Svako stabilno rješenje konflikta u Zaljevu zahtijeva uključivanje Kine i produbljivanje ekonomske integracije ove regije

Dana 24. augusta, ministar finansija Sjedinjenih Američkih Država, Scott Bessent, pokrenuo je operaciju „Ekonomski dan D“, s ciljem izolacije Irana od svih njegovih trgovačkih partnera. Do sada je ova intenzivirana ekonomska blokada samo doprinijela eskalaciji rata između Sjedinjenih Američkih Država i Irana, umjesto da ga približi kraju.

Vjerovatno se to neće promijeniti, jer Kina nije spremna na saradnju. To je realnost s kojom se američke vlasti sada moraju suočiti: gotovo svi putevi ka trajnom miru vode preko Kine. Ratovi završavaju tako što se jedna strana preda, tako što se uticajne ličnosti s obje strane umore od gubitaka i žele okrenuti novi list, ili tako što treći moćni akter nametne mir. Gledano iz ove perspektive, konflikt između Sjedinjenih Američkih Država i Irana može trajati veoma dugo. Jastrebovi na obje strane su se ukopali na svojim pozicijama. Iran nije blizu predaje, Sjedinjene Američke Države neće riskirtai invaziju velikih razmjera, a čini se da Kina (jedini treći akter s dovoljno moći da napravi razliku) radije ostaje po strani. Malo je vjerovatno da će Bessentova kampanja ekonomske izolacije biti presudna bez podrške najvažnijeg trgovačkog partnera Irana.

Ako Kina nastavi poslovati s Iranom, najvjerovatnije je da će trenutno iransko rukovodstvo preživjeti. Nijedna prijetnja Sjedinjenih Američkih Država prema Kini nije uvjerljiva, budući da Kina kontroliše snabdijevanje kritičnim mineralima koji su neophodni sektorima pokretačima ekonomskog rasta u Sjedinjenim Američkim Državama i drugim važnim zemljama. Bez kritičnih minerala nema čipova, a Sjedinjene Američke Države ostaju bez investicionog procvata vođenog vještačkom inteligencijom.

U junu su Iran i Sjedinjene Američke Države dogovorili primirje, nakon kojeg je ubrzo uslijedio memorandum o razumijevanju. Međutim, ništa od toga nije dovelo do stvarnog mira. U praksi, Iran i dalje ograničava tranzit kroz Hormuški tjesnac, dok Sjedinjene Američke Države i dalje blokiraju većinu brodova povezanih s Iranom. Iako je memorandum u teoriji djelovao dobro, nijedna strana ga nije u potpunosti ispoštovala.

Kada su Sjedinjene Američke Države i Izrael napali Iran krajem februara, a Iran odgovorio zatvaranjem Hormuškog tjesnaca, pojedini strateški analitičari vjerovali su da će Kina izvršiti pritisak kako bi se postiglo brzo rješenje konflikta, posebno zato što je do nedavno i do 60% njenog uvoza nafte prolazilo kroz taj tjesnac. Pokazalo se da je to bila pogrešna procjena. Kada je konflikt počeo, Kina je raspolagala s više od 1,2 milijarde barela (200 miliona iznad svojih uobičajenih rezervi), a i dalje joj je preostalo više od 1,15 milijardi.

Istovremeno, poremećaj i posljedično poskupljenje nafte ubrzali su potražnju za obnovljivim izvorima energije i električnim vozilima, što ide u prilog kineskim izvoznicima. Ironično, to su upravo sektori u kojima Kina ima ogroman višak kapaciteta. U tom smislu, ova kriza je odgodila njene finansijske gubitke u tim industrijama.

Općenito gledano, Kina je bila jedna od zemalja najmanje osjetljivih na krizu. To je važno zapažanje koje bi američke vlasti trebale ozbiljno uzeti u obzir u svakom budućem proračunu, a koje isključuje nestabilnost na Bliskom istoku kao dio instrumentarija za obuzdavanje Kine.

Glavni gubitnik ovog rata je Bliski istok u cjelini. Svjetska ekonomija uči se prilagođavati nivou izvoza gasa i nafte iz ove regije koji je blizu polovine u odnosu na period prije rata. Naravno, to prilagođavanje je relativno skupo, ali što duže ova kriza traje, to svjetska ekonomija može postati manje osjetljiva na poremećaje na Bliskom istoku. To možda nisu dobre vijesti za naftne zemlje u regiji, koje će u srednjoročnom periodu vjerovatno izgubiti tržišni udio.

Regija (posebno Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati i Katar) također je naučila da oslanjanje na sigurnosne garancije Sjedinjenih Američkih Država možda nije dobra ideja. Saudijska Arabija pokušava se više osloniti na druge regionalne saveznike, dok Katar i UAE održavaju direktan dijalog s Iranom i koriste ekonomske podsticaje kako bi sebi osigurali određenu dozu sigurnosti. Ove promjene idu u prilog argumentu da rješenje trenutne pat-pozicije mora uključivati regionalnu ekonomsku integraciju.

Na prvi pogled, diplomatska eskalacija regionalnih aktera može dati Sjedinjenim Američkim Državama više razloga da se povuku i prepuste problem susjedima Irana. Međutim, veoma je teško zamisliti šta bi se u tom scenariju dogodilo s nuklearnim pitanjem. Bez rješenja ovog problema, može biti izuzetno komplikovano praviti dugoročne planove ili čak postići djelomičnu ekonomsku integraciju u regiji.

Stabilno rješenje ove krize zahtijeva učešće Kine i povećanje regionalne ekonomske integracije, uz rješenje za iranski nuklearni program koje bi ga integrisalo kao civilnu tehnologiju u regionalni lanac snabdijevanja za proizvodnju električne energije pod vodstvom Kine.

Kineski predsjednik Xi Jinping posjetit će Washington krajem septembra. Možda se konflikt između Sjedinjenih Američkih Država i Irana može riješiti u okviru šireg dijaloga s predsjednikom Donaldom Trumpom. A možda će Kina biti zadovoljna time da posmatra i čeka.

Simon Johnson (Sheffield, Ujedinjeno Kraljevstvo, 1963), dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 2024. i bivši je glavni ekonomista Međunarodnog monetarnog fonda, profesor na MIT Sloan školi menadžmenta. Amir Kermani je profesor finansija na Haas školi biznisa Univerziteta u Kaliforniji, Berkeley. Ovaj tekst napisali su za današnji El Pais