Betel je jedna od najpopularnijih droga biljnog porijekla u Aziji i južnom Pacifiku. Tradicionalno se žvaće u smjesi s limetom, što olakšava apsorpciju alkaloida i proizvodi blagi euforični osjećaj i povećanu budnost. „Iako je malo poznat u zapadnim društvima, četvrta je najčešće konzumirana psihoaktivna tvar na svijetu, nakon alkohola, kofeina i nikotina“, kaže Brumm. No, porijeklo ove prakse nije bilo jasno, kao ni je li nastala samo s ustaljenom poljoprivredom ili se može pratiti do društava lovaca-sakupljača.

Kada je čovječanstvo počelo koristiti psihoaktivne tvari? Opće je mišljenje da se prva redovita konzumacija ovih spojeva dogodila tokom poljoprivredne revolucije, povezane s fermentiranim pićima poput piva, ali mnogi znanstvenici vjeruju da se to moglo dogoditi mnogo ranije. Sada, tim Adama Brumma sa Sveučilišta Griffith (Australija) pruža dokaze koji sežu mnogo dalje u prošlost: oko 25000 godina na malom otoku u Indoneziji.

U radu objavljenom u časopisu Science Advances, Brummov tim izvještava o otkriću iznimno rijetkih kosturnih ostataka dvaju drevnih ljudskih lovaca-sakupljača s indonezijskog otoka Sulawesi, koji datiraju iz razdoblja prije između 25000 i 16000 godina te prije između 7600 i 6300 godina. Iako iz različitih razdoblja, obje osobe pokazuju vrlo neobičan obrazac trošenja zuba (duboki, zaobljeni žljebovi) koji, prema nizu biohemijskih testova, navodi istraživače na zaključak da je uzrokovan uobičajenim sisanjem cijelih betelovih oraha (plod areka palme).

„Konzumacija betelovih oraha, koja se pojavila prije čak 25000 godina na Sulawesiju, mnogo prije pojave poljoprivrede, mogla bi biti najstariji dokaz upotrebe droga bilo gdje u svijetu“, tvrdi Brumm. „Identificiranjem prakse predaka koja leži u osnovi konzumacije betelovih oraha kakvu poznajemo, studija sugerira da su neka moderna ponašanja upotrebe droga duboko ukorijenjena u tradicijama lovaca-sakupljača.“

Dug put

Betel je jedna od najpopularnijih droga biljnog porijekla u Aziji i južnom Pacifiku. Tradicionalno se žvaće u smjesi s limetom, što olakšava apsorpciju alkaloida i proizvodi blagi euforični osjećaj i povećanu budnost. „Iako je malo poznat u zapadnim društvima, četvrta je najčešće konzumirana psihoaktivna tvar na svijetu, nakon alkohola, kofeina i nikotina“, kaže Brumm. No, porijeklo ove prakse nije bilo jasno, kao ni je li nastala samo s ustaljenom poljoprivredom ili se može pratiti do društava lovaca-sakupljača.

Konzumacija betelovog oraha, koji se pojavio prije čak 25000 godina na Sulawesiju, mnogo prije početka poljoprivrede, mogla bi biti najstariji dokaz upotrebe droga bilo gdje u svijetu.

Biohemijske analize koje su proveli autori studije otkrile su prisutnost arekolina, glavnog neuroaktivnog alkaloida, u zubnom tkivu berača betela, što pruža snažan dokaz o gutanju betela. Veliko pitanje tada je postalo proizvode li orašasti plodovi, bez trenutnog aditiva, psihotropne učinke kod onih koji ih konzumiraju. I odgovor je da. Tim je proveo eksperimente s umjetnom slinom i ljudskim proteinima koji su aktivirali neuronsku aktivnost.

„Ovo je pokazalo da samo sisanje netaknutih betelovih oraha oslobađa arekolin u dovoljnim količinama da ima fiziološki učinak, mijenjajući funkciju mozga“, naglašava glavni autor. „Naši nalazi nam omogućuju da zaključimo o pretpovijesnim korijenima jednog od najraširenijih stimulansa koji izazivaju ovisnost na svijetu“, zaključuju autori. „Sada se čini vjerojatnim da se žvakanje betela, kakvog poznajemo, razvilo iz mnogo jednostavnije i starije prakse jednostavnog sisanja netaknutih oraha.“

Zanimljiv aspekt studije jest da identificira mogući začarani krug koji je žvakanje betelovih oraha pretvorio u nužnost. Drevni sakupljači na ovom otoku općenito su imali slabe zube, a arekolin je prirodni analgetik, pa su možda sisali betelove orahe kako bi ublažili zubobolju. S vremenom je sisanje ovih tvrdih, abrazivnih sjemenki toliko istrošilo zube da je u nekim slučajevima otkrilo unutarnju pulpnu komoru, što bi bilo izuzetno bolno. „Iako je ova navika mogla biti lijek za zubobolju, godine dugotrajnog sisanja oraha na kraju su uzrokovale mnogo gore probleme sa zubnim zdravljem, stvarajući ciklus kontinuirane navike korištenja“, napominje Brumm.

Izravni i konačni dokazi

Elisa Guerra, istraživačica sa Sveučilišta u Valladolidu, nedavno je identificirala prisutnost tri alkaloida (atropina, skopolamina i efedrina) u pogrebnim ostacima iz špilje iz brončanog doba na Menorci, koji datiraju iz oko 1000. ili 800. godine prije Krista. „U našem slučaju, analizirali smo uzorke kose ljudske kose pohranjene u ritualu i uspjeli smo potvrditi ne samo konzumaciju, već i polikonzumaciju tvari iz vrlo različitih biljaka“, objašnjava za elDiario.es.

Prema Guerri, ovo novo otkriće je vrlo značajno jer se, zahvaljujući hemijskoj analizi, droge mogu izravno pratiti u prošlim populacijama, pružajući uvjerljive i izravne dokaze. Upotreba droga se dugo sumnjala, napominje, ali se oslanjala isključivo na neizravne dokaze, poput arheobotaničkih ostataka ili predmeta korištenih u njihovoj pripremi.

Specijalist smatra da su kulturne implikacije otkrića vrlo zanimljive, uz njegovu starinu: kako se s vremenom priprema betelovog oraha usavršavala sve do današnjih praksi. „Pomaže nam da razbijemo predrasudu da su društva lovaca-sakupljača bila besposlena populacija. Za njih nije postojala stroga razlika između droge i lijeka.“

“Vrlo ljudski” običaj

„Smatram da je ova studija vrlo zanimljiva jer hipotezu podupiru dva dokaza koji se dobro uklapaju: vrlo neobično trošenje zuba, u skladu s ponovljenim držanjem nečega tvrdog i zaobljenog u ustima, te identifikacija arekolina, jednog od glavnih neuroaktivnih spojeva areke“, kaže María Martinón, direktorica Nacionalnog istraživačkog centra za ljudsku evoluciju (CENIEH) i stručnjakinja za zubne dijelove.

Martinón također smatra intrigantnim razmotriti mogućnost akumuliranja i prenošenja znanja o tim praksama. „Možda je najkarakterističnija ljudska stvar ići dalje od jednog otkrića ili intuitivne prakse: akumulirati iskustvo, transformirati ga u prepoznatljive prakse i prenijeti to znanje“, tvrdi. „I ova nova studija nudi uvjerljivu informaciju u tom pogledu: dokazi se pojavljuju kod dvije osobe s različitih lokacija, razdvojenih oko 33 kilometra i nekoliko hiljada godina. To ne dokazuje postojanje kontinuirane tradicije, ali sugerira da se ne radi o izoliranom ponašanju, već o znanju ili običaju koji je mogao kružiti i trajati tokom vremena.“