Dva rata na suprotnim stranama svijeta i povratak zakona odmazde na otvorena mora srušili su višedecenijski poredak slobodne plovidbe, pretvarajući trgovačke brodove i naftne tankere iz neutralnih prolaznika u primarne vojne mete 21. stoljeća

Sjedinjene Američke Države i Iran ponovo su se našli u spirali direktnog, destruktivnog sukoba. U svom prvom predsjedničkom mandatu, Donald Trump je odlučio poništiti put koji je utro njegov prethodnik te se povukao iz međunarodnog nuklearnog sporazuma koji je godinama ograničavao iranski atomski program. Poništavanje tog historijskog pakta pokrenulo je razorne talase sankcija protiv Teherana.

Tadašnji ministar vanjskih poslova Javad Zarif pozivao je na smirenost, dajući izjavu koja će postati doktrina iranskog preživljavanja. Iran ima doktorat iz umjetnosti izbjegavanja sankcija, uvjeravao je tada ministar, govoreći o kompleksnoj mreži finansijskih transfera, posrednika i šverca koju je režim pleo decenijama kako bi izbjegao ekonomski kolaps.

Ovaj iranski doktorat iz sankcija danas se suočava sa svojim najtežim ispitom. Washington je pokrenuo pomorsku blokadu izvoza iranske sirove nafte, kojoj se pridružuje i sveobuhvatna Operacija Ekonomska parija, osmišljena s jasnim ciljem da se islamsku naciju potpuno izolira od svojih preostalih trgovačkih partnera.

Surovi učinci ove strategije već su vidljivi na moru. Pomorska blokada imala je direktan i razoran uticaj na izvoz iranske nafte, koji je pao za više od 80 posto u poređenju sa prethodnom godinom, prema najnovijim podacima kompanije za pomorsko praćenje Kpler. Ipak, Islamska Republika i dalje pronalazi rupe u međunarodnom pravu i nadzoru kako bi održala svoju ekonomiju na površini. Predviđajući potpunu blokadu, Teheran je ubrzao izlazak svojih tankera iz vitalnog Hormuškog tjesnaca. Trenutno drži oko 80 miliona barela nafte na brodovima usidrenim ispred obala Malezije, gdje u sjeni čekaju kupce spremne na rizik.

Sirova nafta ostaje glavni oslonac iranske države i čini polovinu njenih prihoda, uprkos višedecenijskim pokušajima da se domaća ekonomija diverzificira. Više od 80 posto izvezene sirove nafte završava u Kini, koja je prije izbijanja otvorenog rata kupovala u prosjeku 1,38 miliona barela dnevno. Ova nafta najčešće stiže do kineskih rafinerija lažno označena kao da potiče iz Malezije ili Indonezije, a plaća se u kineskim yuanima preko zamršene mreže posrednika i fiktivnih firmi.

Takozvane rafinerije čajnici, male, nezavisne kineske fabrike sa minimalnom izloženošću američkom finansijskom sistemu, glavni su kupci ove sirovine, privučeni izuzetno niskom cijenom sankcionirane nafte. Ministarstvo finansija Sjedinjenih Američkih Država sankcioniralo je velike kineske državne kompanije, ali nezavisni akteri i dalje uspijevaju pobjeći iz tog kruga i održati dotok energenata.

Ekonomska logika izbjegavanja sankcija, međutim, ima svoju neumoljivu cijenu. Profesor Mohammad Reza Farzanegan, stručnjak za ekonomiju sankcija sa Univerziteta u Marburgu, upozorava da što su sankcije veće i obuhvatnije, Iran mora platiti sve veću cijenu da bi nastavio kakvu-takvu trgovinu. Za izbjegavanje blokada potrebni su dodatni posrednici, trgovci, brodarske kompanije, ilegalni finansijski kanali i drugi akteri spremni da preuzmu ogromne rizike, pri čemu svaki od njih zahtijeva visoku kompenzaciju.

Zvanični zapisi pokazuju da iranska sirova nafta potpuno nestaje iz carinske statistike poslije 2019. godine, u periodu kada su sankcije dostigle vrhunac, iako se njen fizički izvoz nastavio. To ukazuje na sve neprovidniji sistem. Međutim, ako Iran prima daleko manje prihoda po barelu zbog popusta i provizija posrednicima, ostaje mu i dramatično manje deviza za finansiranje uvoza osnovnih dobara i održavanje državnih struktura. Ekonomija može tako funkcionisati neko vrijeme, ali troškovi se neumoljivo gomilaju, iscrpljujući društvo do krajnjih granica.

Da bi uopšte nastavio trgovinu naftom pod nadzorom američkih satelita i patrola, Iran je usavršio upotrebu takozvane flote duhova. Radi se o stotinama brodova koji isključuju svoje automatske identifikacione i navigacione sisteme na vodi, mijenjaju ime ili zastavu pod kojom plove kako ih radari ne bi prepoznali. Kada se nađu na otvorenom moru, sirova nafta se u opasnim operacijama prebacuje s broda na brod, najčešće u blizini azijskih obala, kako bi se potpuno izbrisao svaki trag o porijeklu tereta. Nekoliko međunarodnih istraga ukazuje na to da je Teheran ovaj metod koristio godinama i za trgovinu sa drugim režimima pod sankcijama, kao što su oni u Venecueli i Siriji.

Kada su morski putevi postali preopasni, pomorska blokada je podstakla i šverc nafte kopnenim putem. To je posebno vidljivo na divljoj granici sa Pakistanom, gdje hiljade motociklista svakodnevno utovaruju desetine litara jeftinog iranskog benzina kako bi ga nelegalno prodali s druge strane granice. Ova praksa, koja u pograničnim regijama postoji decenijama, naglo je porasla i poprimila industrijske razmjere od početka otvorenog konflikta u februaru.

Temeljni princip na kojem je izgrađena globalna pomorska trgovina funkcionira još od 1948. godine. Te godine je u međunarodnom pravu ostalo zapisano da su trgovački brodovi neutralni, da su mora slobodna za prolaz i da se ratovi između država ne smiju pretvarati u ratove protiv međunarodne trgovine. Taj sporazum, koji je već opasno krvario proteklih godina, definitivno je sahranila doktrina od tri riječi koju je Pentagon, uz direktno odobrenje predsjednika Trumpa, nazvao “tanker za tanker”: za svaki trgovački brod koji Iran napadne, Sjedinjene Države će potopiti jedan iranski naftni tanker.

Punih 78 godina, okeani su bili jedini prostor na planeti gdje su pravila nastavljala funkcionirati čak i kada bi se ostatak svijeta raspadao u sukobima. Dok su se kopnene vojske sudarale, granice zatvarale, a diplomatski ugovori kršili, trgovački brodovi su neometano nastavljali prelaziti mora pod zaštitom međunarodnog poretka koji niko pojedinačno nije posjedovao, ali je svima bio neophodan.

Kontrola nad ključnim prolazom u Hormuškom tjesnacu pretvorila se u otvoreni lov na supertankere povezane s Iranom ili sa saveznicima Washingtona. U samo deset dana, američka ratna mornarica izbacila je iz stroja deset iranskih naftnih tankera. To je bio izravan odgovor na iranske napade izvedene od početka rata 28. februara, tokom kojih su deseci teretnih brodova, brodova za rasuti teret i tankera bili meta iranskih dronova i projektila.

Razlika u doktrinama dvojice protivnika je kvalitativna, a ne samo kvantitativna. Iran napada trgovačke brodove trećih zemalja kako bi stvorio haos i izvršio pritisak na cjelokupnu globalnu ekonomiju. Sjedinjene Države, s druge strane, gađaju isključivo iranske tankere kako bi direktno uništile primarni izvor prihoda vladajućeg režima.

Prije nekoliko dana, u najvećem pojedinačnom valutu napada na brodove od početka rata, pet iranskih tankera uništeno je u blizini otoka Kharg, glavnog iranskog naftnog terminala. Najdirektnija i najteža posljedica za globalnu ekonomiju uslijedila je odmah: cijena barela sirove nafte tipa Brent na svjetskim berzama preskočila je granicu od 100 dolara.

Decenijama su globalni mediji izvještavali o sporadičnim napadima na teretne brodove u Adenskom zaljevu, otmicama trgovačkih plovila pred obalama Somalije ili oružanim pljačkama u Malajskom prolazu. Međutim, te akcije su bile djelo pirata, paravojnih formacija i lokalnih milicija. Danas je bombardirvanje civilnog trgovačkog broda postalo zvanična vojna doktrina pojedinih država. Viceadmiral Brad Cooper, zapovjednik Centralne komande američke vojske (CENTCOM), otvoreno je formulirao novo prećutno pravilo na moru: “Ako pucate na dva naša broda, nametnut ćemo vam još veći ekonomski trošak uništavanjem tri vaša.”

Situacija je eskalirala do te mjere da je 18 vodećih svjetskih pomorskih sila, među kojima su Grčka, Japan, Južna Koreja, Singapur, Norveška, Danska, Njemačka i Ujedinjeno Kraljevstvo, uputilo upozorenje javnosti. Okupljene u Consultative Shipping Group (CSG), izdale su saopćenje pod naslovom „U odbranu slobodne pomorske plovidbe“, u kojem stoji alarmantna konstatacija: “Pravila koja su decenijama podržavala međunarodnu pomorsku trgovinu počinju se potpuno urušavati.” Zemlje potpisnice ove deklaracije predstavljaju više od jedne petine ukupne svjetske trgovine mjerene tonažom.

Sjecište velikih ratova, poput sukoba SAD-a i Irana ili ruske invazije na Ukrajinu, uz sistematsku blokadu pomorskih prolaza, ekspanziju flota duhova i uvođenje restriktivnih trgovinskih mjera, označava strukturnu promjenu u načinu na koji svijet prevozi robu. Zakon džungle preuzeo je kontrolu nad sedam mora, stvarajući paralelne sisteme plovidbe u kojima sigurnosni i ekološki standardi potpuno nestaju. Rezultat je dvoslojni pomorski sistem: jedan koji se formalno drži pravila, i drugi koji plovi u potpunoj netransparentnosti.

Zašto su supertankeri postali najtraženija meta savremenog ratovanja? Odgovor leži u matematici uništenja. Svaki uništeni iranski tanker znači milion barela nafte koja neće stići do kineskih nezavisnih rafinerija, milione dolara deviza koje neće ući u državnu kasu i novac koji neće finansirati Iransku revolucionarnu gardu niti njene saveznike u Libanu, Jemenu ili Iraku. Osim toga, tanker u plamenu u Perzijskom zaljevu predstavlja vizuelnu poruku koja puni naslovnice širom svijeta.

Naftni tanker nije samo brod; to je ploveće industrijsko postrojenje koje nosi teret vrijedan i do 200 miliona dolara, izuzetno ranjivo na vatru i potpuno bespomoćno pred vojnim napadom. Njegovo uništenje jeftinim dronom od dvadesetak hiljada eura nanosi veću ekonomsku i političku štetu protivniku nego uništenje čitavog niza klasičnih vojnih ciljeva.

Hormuški tjesnac nije jedini ratni poligon nove pomorske doktrine. Crno more je poslužilo ako prvi moderni laboratorij ove taktike. Rusija je mjesecima blokirala izvoz ukrajinskog žita iz Odese, napadajući lučku infrastrukturu dronovima i raketama kako bi Lišila Kijev poljoprivrednih prihoda i iskoristila opasnost od gladi u Africi kao polugu pritiska na Zapad. Ukrajina je odgovorila vlastitom verzijom pomorskog ekonomskog rata: autonomni pomorski dronovi i projektili počeli su gađati ruske tankere i teretne brodove koji su snabdijevali okupirani Krim. Cilj je bio identičan američkom u Zaljevu: učiniti logističku cijenu održavanja rata nepodnošljivom.

Ova nova era pomorske ratne doktrine pretvorila je i ozloglašene flote duhova u globalnu sigurnosnu prijetnju. Radi se o više od 1.500 brodova koji plove bez priznatog osiguranja, pod zastavama pogodnosti, sa isključenim transponderima i imenima koja se mijenjaju iz mjeseca u mjesec. Prema podacima platforme TankerTrackers.com, ova siva flota sada čini skoro petinu ukupne svjetske naftne tonaže.

Kako primjećuje britanski list Lloyd's List, najstariji trgovački medij na svijetu: “Svjedočimo postepenom nastanku paralelnog pomorskog ekosistema. Rezultat je da je fundamentalna pretpostavka na kojoj je izgrađena globalna trgovina, da brodovi mogu slobodno ploviti preko granica, danas potpuno dovedena u pitanje.” Svijet ulazi u doba u kojem civilni brodovi više nisu neutralni posmatrači, već primarne mete ratova 21. stoljeća.