Izraelska obavještajna služba fascinira ulijeva strah ali rat s Iranom razotkriva sve njene slabosti. Da li je Mossad postao tek politički instrument u rukama premijera Benjamina Netanyahua?

Pogled sa doma Ahmeda Alafija oduzima dah: na horizontu se izdižu libanske planine, dok su u prvom planu dolina Beka i veličanstveni stubovi rimskog hrama u Baalbeku. Ali Alafi ne vidi ništa od toga. Tamo gdje su mu nekada bile oči, sada stoje samo dvije prazne duplje. Kada želi zamisliti lice svoje šestomjesečne kćerke, dotiče ga osakaćenim rukama. Kada želi zapaliti cigaretu, supruga mu je mora prinijeti usnama.

Ono što je razorilo život ovog tridesettrogodišnjaka nije bila ni slučajnost ni loša sreća. Bila je to izraelska obavještajna služba, Mossad. Dana 17. septembra 2024. godine detonirali su hiljade pejdžera koje su prethodno ubacili među pripadnike libanske šiitske milicije Hezbollah. Mossad je u Mađarskoj i Bugarskoj osnovao fiktivne kompanije, razvio modificirane uređaje i plasirao oglase kako bi bio siguran da će ih Hezbollah kupiti, godinama prije samog napada, bez ikakve garancije da će ti uređaji ikada biti upotrijebljeni.

Alafi, član Hezbollaha, prisjeća se da je čuo čudno zujanje. Pokušao je pritisnuti tipke “OK” i “Enter”, kako je pisalo na ekranu. To je bio detonator; uređaj je eksplodirao. Prvo što mu je prošlo kroz glavu bilo je da je pukla bomba. Tek u bolnici je saznao da je bio samo jedan od hiljada onih koji su tog dana doživjeli istu sudbinu. “Tada sam shvatio da je riječ o pejdžerima i da iza svega stoje Izraelci”, kaže Alafi. Najmanje dvanaest ljudi je poginulo, a gotovo 3.000 je ranjeno. Već narednog dana, Mossad je detonirao i stotine motorola. Nastali su haos, panika i paranoja. U redovima Hezbollaha s sumnjom se počelo gledati čak i na obične frižidere.

Deset dana kasnije, dok se cjelokupno rukovodstvo Hezbollaha sastajalo u svom sjedištu u južnom Bejrutu, u bunkeru deset metara ispod zemlje, izraelski borbeni avioni izručili su na njih tone bombi. Hassan Nasrallah, dugogodišnji vođa organizacije koja je decenijama prijetila Izraelu, bio je među poginulima.

Od tada, teško ranjeni visoki operativci Hezbollaha zahtijevaju stalnu njegu, što predstavlja trajno finansijsko opterećenje za organizaciju i njenog glavnog sponzora, Iran. Alafi, koji se miliciji pridružio još kao tinejdžer, školovao se za inženjera u Iranu i radio kao stručnjak za kibernetičku sigurnost. Do sada je prošao kroz višestruke operacije, od kojih osam u samom Iranu.

Pitanje da li je operacija s pejžerima bila legalna prema međunarodnom pravu predmet je oštrih i žučnih rasprava. Kritičari je oštro osuđuju jer u njoj nisu stradali samo borci, već i djeca. Pa ipak, iz mnogih izvještaja izbija dominantan osjećaj: prešutno divljenje prema Mossadu, u prijevodu “Institutu”, čiji je puni naziv Institut za obavještajne i specijalne zadatke.

Mossad ne podliježe nikakvom parlamentarnom nadzoru, odgovara direktno premijeru i izvodi operacije koliko brutalne, toliko i briljantne, na način na koji se čak ni CIA ne usuđuje, niti joj je to dopušteno. On je, kako kaže osakaćeni pripadnik Hezbollaha Alafi, “najzločinačkija i najmoćnija obavještajna agencija na svijetu.”

U prvim decenijama nakon osnivanja 1949. godine, Mossad je progonio naciste, špijunirao arapske režime i vršio atentate na Palestince. Ali od 1996. godine, kada su dvojica njegovih agenata iz Irana donijela uzorke radioaktivnog materijala, služba se gotovo isključivo posvetila jednom cilju: spriječiti iranski režim da proizvede atomsku bombu. To je postizano spektakularnim operacijama, hladnokrvnim ubistvima i dubokim infiltracijama.

I dok se taj tajni rat rasplamsavao, pripremali su se za pravi sukob. Izrael je pokrenuo prvi veliki napad na Iran u junu 2025. godine, a drugi, u saradnji sa Sjedinjenim Američkim Državama, 28. februara 2026. Bio je to početak rata koji se pretvorio u globalnu krizu. Napad Izraela i SAD-a zasnivao se na Mossadovom planu za rušenje iranskog režima, ali do toga nije došlo. Čini se da je Mossad precijenio svoje mogućnosti. Kako se to moglo dogoditi?

Potraga za odgovorima vodi u samu historiju ove službe, organizacije čija superiornost može postati njena najveća slabost ako preraste u aroganciju. Ali i zato što zemlja koja je usavršila umjetnost sabotaže i ubistava više ne vjeruje u diplomatiju. A time je osuđena na vječiti rat.

Mossad se trudi da bude nevidljiv. Nema zvaničnu adresu niti se pojavljuje na Google Mapama. Pa ipak, većina Izraelaca zna gdje se “Institut” nalazi: u modernom kompleksu zgrada sjeverno od Tel Aviva. Zapošljava oko 7.000 ljudi. Njegovo srce čini Odsjek Cesarea, odgovoran za tajne operacije, sa svojom podjedinicom Kidon (“Bajonet”), čiji agenti planiraju i izvode ciljana ubistva. “Od Drugog svjetskog rata naovamo, Izrael je likvidirao više ljudi nego bilo koja druga zapadna zemlja”, piše izraelski novinar Ronen Bergman u svojoj knjizi Rat u sjeni. Nakon napada Hamasa sedmog oktobra 2023. godine, taj jaz se vjerovatno samo dodatno povećao.

Ciljana ubistva dio su samog DNK Mossada od njegovih početaka. “Ako neko dolazi da te ubije, ustani i ubij ga prvi”, ova rečenica iz Talmuda i dalje služi kao njihov neformalni moto. I to je, naravno, direktno povezano sa sjećanjem na Holokaust.

Ljudi se pridružuju Mossadu iz dva razloga, objašnjava sedamdesetčetvorogodišnji Mishka Ben-David tokom video-poziva iz jednog sela u blizini Jerusalema. Prvo, zbog nepokolebljive vjere u jevrejsku državu. I drugo, zbog Holokausta.

Ben-Davidove djeda i baku ubili su nacisti. On sam bio je na putu da postane profesor književnosti, ali je osjećao da mu nešto nedostaje, kaže. Zato se prijavio na oglas u novinama u kojem su se tražili akademski obrazovani ljudi sa znanjem stranih jezika. Sastao se s nekim ljudima u jednom stanu u Tel Avivu. Pitali su ga: “Šta misliš, ko smo mi?”

Većina Izraelaca čula je za Mossad prvi put 1960. godine, uključujući i samog Ben-Davida. Bilo je to kada su agenti u Argentini oteli nacističkog ratnog zločinca Adolfa Eichmanna i prebacili ga u Izrael, gdje je osuđen na smrt i pogubljen. A onda se dogodio teroristički napad na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972. godine, kada su palestinski teroristi ubili jedanaest izraelskih sportista i trenera. Nakon toga, premijerka Golda Meir naredila je Mossadu da eliminira sve odgovorne.

Tri sedmice kasnije, prvi osumnjičeni ubijen je u Rimu, a uslijedila su ubistva na Kipru, u Libanu i Francuskoj. U Norveškoj su greškom ubili nevinog Marokanca, što je izazvalo teški diplomatski incident. Pet agenata Mossada osuđeno je na zatvor, ali su ubrzo izručeni Izraelu, gdje su pušteni na slobodu. “Te operacije su zacementirale reputaciju Mossada”, tvrdi Ben-David. Nekoliko godina kasnije, i sam se pridružio “Institutu”. Postao je agent Odsjeka Cesarea, istog onog koji je lovio aktere masakra u Münchenu. Ubrzo je bio uvučen u operacije o kojima ni danas ne govori. Samo jedna od njih stekla je svjetsku slavu, i to zato što je spektakularno propala.

Godine 1997. Mossad je pokušao otrovati lidera Hamasa Khaleda Meshala u Amanu, u Jordanu, prskajući mu derivat fentanila u uho. Agenti su uhapšeni, a jordanski kralj je poručio da će ih osloboditi samo ako Izrael dostavi protuotrov. Izrael je bio primoran spasiti svog arhi neprijatelja. Agent koji je lično dostavio protuotrov bio je upravo Ben-David. Čovjek koji je naredio operaciju bio je Benjamin Netanyahu.

Ben-David se povukao iz službe 1999. godine i od tada je napisao više od 20 špijunskih romana o Mossadu koji su bestselleri u Izraelu. Ubrzo nakon njegovog odlaska, Meir Dagan je postao direktor Mossada. Pod njegovom komandom započeo je tajni rat protiv Irana: ubistva naučnika, akte sabotaže i kibernetički napadi. “Tehnologija je od običnog alata postala centralna komponenta svih operacija”, objašnjava Eyal Hulata, koji je u Mossadu služio 23 godine, dio tog vremena i kao šef tehnološkog sektora. Mossad je prije čitave decenije osnovao i sopstveni fond rizičnog kapitala za startupe, što je Izrael pretvorilo u najvažniju kibernetičku silu poslije SAD-a.

U tim operacijama učestvovao je i Jonathan Mor. To ime je pseudonim; sastanak s njim održan je u jednom gradu na Mediteranu čija se lokacija ne smije otkriti. Ono što se može reći jeste da je po rođenju Nizozemac koji je prešao na judaizam i uzeo izraelsko državljanstvo. Služio je u vojsci, regrutirala ga je vojna obavještajna služba, a zatim, 2001. godine, i Mossad. Mor se lažno predstavljao čas kao južnoafrički biznismen, čas kao nizozemski hotelijer ili njemački investitor; svoje goste je primao na jahtama, u vilama i noćnim klubovima, uvijek besprijekorno elegantan. Bio je vrhunski stručnjak za uspostavljanje kontakata i vrbovanje doušnika.

Mor tvrdi da mu je tokom godina bilo dodijeljeno više od 50 meti: naučnika, vojnih lica i diplomata. Čitav proces regrutovanja trajao bi mjesecima, često i godinama. Većinu je uvjerio da rade za druge obavještajne službe: američku, britansku ili njemačku.

Mor je radio za Mossad skoro 20 godina; sada je sve to opisao u knjizi koja je upravo objavljena u Nizozemskoj. Bivši agent bio je direktno uključen u ubacivanje zlonamjernih softvera u računarske sisteme Irana, u njihovu poreznu upravu, telefonsku kompaniju i nuklearna postrojenja, i to preko zaposlenika koje je obmanuo da s njima sklapa poslovne dogovore. Zahvaljujući tome, tvrdi se da izraelske obavještajne službe i danas mogu presretati praktično sve telefonske razgovore u Iranu.

Prema Morovim riječima, u jednoj prilici su Revolucionarnj gardi prodali modificirane komponente za raketne bacače. Bili su opremljeni GPS uređajima za praćenje, što je Izraelu omogućilo da u realnom vremenu nadgleda njihovo kretanje.

Ali jedan čovjek nije vjerovao da će tajni rat odvratiti Teheran od pravljenja atomske bombe: Netanyahu. Nakon što je 2009. ponovo postao premijer, naredio je vojsci i službama da se pripreme za vojni napad. Tadašnji šef Mossada Dagan nije se slagao: “Napad na nuklearna postrojenja je najgluplja ideja koju sam ikada čuo”, rekao je. Njegov nasljednik dijelio je to mišljenje, kao i tadašnji predsjednik SAD-a Barack Obama. Do napada tada nije došlo.

Godine 2016. Netanyahu se vratio na vlast i na čelo Mossada postavio Yossija Cohena. Ubrzo nakon toga zatražio je od njega da mu pomogne u rušenju nuklearnog sporazuma s Iranom tako što će pružiti dokaze da ajatolasi lažu, kako navode izraelski novinari Yonah Jeremy Bob i Ilan Evyatar u knjizi Cilj Teheran. Obavještajna služba je tada razvila plan za krađu iranskog nuklearnog arhiva.

Dvije godine kasnije, izraelski agenti uspjeli su iz zemlje prokrijumčariti pola tone tajnih dokumenata i diskova. Bilo je to nesumnjivo najveća i najdrskija krađa obavještajnog materijala na neprijateljskoj teritoriji. Netanyahu je dokumente ponosno pokazao na televizijskoj prezentaciji. “Iran je lagao”, poručio je. U stvarnosti, najnoviji dokumenti datirali su iz 2003. godine i nisu predstavljali dokaz o kršenju važećeg sporazuma. Ali poslužilo je svrsi: sedmicu kasnije, Donald Trump se povukao iz nuklearnog sporazuma. Kada je sporazum poništen, Iran je 2019. reaktivirao obogaćivanje uranija. Izrael je gotovo neizbježno srljao ka otvorenom ratu.

Od tada je Mossad regrutirao ogroman broj Iranaca kao doušnike. “Iranci nemaju pojma koliko je njih vrbovao Mossad i CIA, uključujući i članove Revolucionarne garde”, tvrdi bivši agent Mor. Jedne zbog novca, druge zbog osvete, a treće u nadi da će odigrati ulogu nakon promjene režima.

Neki od tih regrutiranih saradnika učestvovali su u operaciji neutraliziranja iranske protivzračne odbrane u rano jutro 13. juna 2025. Ubrzo zatim, više od 200 izraelskih aviona napalo je ciljeve u Iranu, usmrtivši ključne vojne zapovjednike i nuklearne naučnike. Bio je to uvod u “prvi” veliki rat protiv Irana.

Ali ubrzo je postalo jasno da visokoobogaćeni uranij nije uništen. Izrael je počeo planirati “drugi” rat. Ovog puta, rušenje režima bilo je glavni cilj, po izričitoj Netanyahuovoj želji. Ključnu ulogu u tome trebao je odigrati jedan od najvećih neprijatelja Izraela: bivši iranski predsjednik Mahmud Ahmadinejad.

Tokom svog mandata od 2005. do 2013. godine, Ahmadinejad je negirao Holokaust i prijetio uništenjem Izraela. Međutim, u posljednje vrijeme distancirao se od režima u Teheranu i vrhovnog vođe Alija Hameneija. Mossad ga je procijenio kao pogodnu figuru za preuzimanje vlasti, kako je otkrio The New York Times, nakon što su s njim ostvarili nekoliko kontakata, od kojih se jedan odigrao tokom njegovog puta u Mađarsku, dok je na njenom čelu još bio Viktor Orbán, pod izgovorom da Ahmadinejad drži predavanje na univerzitetu.

Kada su šef Mossada David Barnea i Netanyahu početkom ove godine predstavili plan Trumpu, on je bio fasciniran idejom o Ahmadinejadu kao savezniku, navodi stručnjak za obavještajne službe Ronen Bergman. Trump je dao zeleno svjetlo za napad.

Godine infiltracije i kibernetičke špijunaže omogućile su Mossadu da precizno locira vrh iranskog rukovodstva, što je 28. februara dovelo do zajedničkog napada Izraela i SAD-a na rezidenciju vrhovnog vođe Alija Hameneija. Usmrtili su njega i gotovo čitav državni vrh. Pa ipak, režim nije pao.

U tim trenucima rasula, Ahmadinejada su, prema pisanju The New York Timesa, iranski agenti koji su radili za Mossad prebacili na tajnu lokaciju kako bi potvrdili njegovu ulogu u planu. Ali čini se da se on razočarao ponudom Mossada oko preuzimanja vlasti te je jednostavno nestao. Nije viđen sve do početka jula, kada se pojavio na Hameneijevoj sahrani.

Danas se čini da je Mossad odgovoran za jedan od najvećih strateških promašaja u historiji Izraela. Rat s Iranom odnio je hiljade života i samo dodatno učvrstio režim u Teheranu. Ali Mossad nije samo pogrešno preračunao situaciju; bio je i politički iskorišten kako bi se omogućio rat koji je Netanyahu već dugo priželjkivao. Upravo su Izraelci, uključujući i bivše visoke oficire Mossada, ti koji su najviše zabrinuti zbog ovakvog uticaja premijera.

Ram Ben-Barak je jedan od njih. Radio je za Mossad tri decenije, kao zamjenik direktora i prethodno kao šef Odsjeka Cesarea. Ben-Barak i dalje smatra da je povlačenje iz nuklearnog sporazuma bilo teška greška, a krađa nuklearnog arhiva “katastrofalan promašaj”. Nakon što je Netanyahu od toga napravio javni spektakl, iranski režim je uhapsio “ogroman broj ljudi” i od tada postupa znatno opreznije. “To nam je izuzetno otežalo rad u Iranu.” Ali Netanyahua to nije zanimalo. “On radi ono što odgovara njemu lično”, kaže Ben-Barak.

I bivšeg premijera Ehuda Olmerta brine sve veći Netanyahuov uticaj na Mossad, što je posebno došlo do izražaja imenovanjem novog šefa: Romana Gofmana, bivšeg vojnog sekretara premijera. Riječ je o čovjeku desničarskih uvjerenja, bez ikakvog iskustva u obavještajnom radu i Mossadu, koji jedva govori engleski. Budući da je Mossad podređen isključivo premijeru, vrata za zloupotrebu moći sada su širom otvorena.

IZVOR: Der Spiegel, ABC, Bosna.hr