Krajem 1992. godine, 28 djevojčica i dječaka, u okviru humanitarne akcije „Hiljadu djece na sigurnom“, stigli su autobusima u gradić Bourg-Saint-Maurice. Privremeni zimski zbijeg pred ratnim užasima u dolini Tarentaise pretvorio se u trajne životne adrese, neraskidiva prijateljstva i nerazdvojne veze s francuskim porodicama koje su im otvorile vrata svojih domova
Upozorili su nas: smatrat će se vrlo nepristojnim ako ne pojedete sve iz tanjira, nepristojno je I ako ne uzmete repete. Surova dilema dok se, nakon kriški sudžuka i prije jabukovače, između ostalog iznose bureci… Ručak je u francuskoj Savoji, u maloj općini uz Bourg-Saint-Maurice, ali kao da je postavljen u Mostaru, Tuzli ili Sarajevu.
Organizirala ga je grupa od desetak ljudi, okupljena tokom jednog proljetnog dana, kako bi ispričala svoju priču. Riječ je o sada već odraslim ljudima koji su kao djeca pronašli utočište u dolini Tarentaise prije više od trideset godina, bježeći od rata u Bosni i Hercegovini.
„Čak i ako se ne vidimo nekoliko godina, kada se ponovo sretnemo, to je kao da smo se razišli jučer“, emotivno će Kenan Puzić (47). „Imam više sjećanja na šest mjeseci koje sam proveo u Bourg-Saint-Mauriceu devedesetih nego na neke mnogo novije događaje. Postojao je tako snažan osjećaj sigurnosti i bratstva među nama.“
Kada je u novembru 1992. godine, kao trinaestogodišnjak, sa sestrom Almom i majkom stigao u Alpe, nije ni slutio da će to biti za čitav život. Tada je 28 bosanskohercegovačke djece i adolescenata, većinom u pratnji majki, stiglo u Bourg-Saint-Maurice autobusom iz Lyona. Zajedno sa stotinama druge djece, ukrcali su se na brod u Splitu i prošli kroz Italiju. Operaciju „Hiljadu djece na sigurnom“ osmislila je humanitarna organizacija EquiLibre koja je organizirala njihov smještaj kod francuskih hraniteljskih porodica. U teoriji, ovaj egzil je trebao trajati samo tokom zime 1992/1993.
Stigli su u nedjelju, 8. novembra 1992. godine u 22 sata. „Imala sam osjećaj da sam stigla na selo“, prisjeća se Majda. Za Almu Puzić, koja je tada imala 11 godina i stigla iz Mostara sa juga Bosne, „najteža je bila hladnoća. Nismo bili naviknuti na to. Svi smo okupljeni u jednoj sali gdje su nas čekale hraniteljske porodice“. Bourg-Saint-Maurice, Aime, Séez… Ukupno 15 porodica iz doline odazvalo se pozivu da primi izbjeglice.
Stanovnik Séeza, André Melon, upravo je u to vrijeme otišao u penziju nakon karijere građevinskog nadzornika u kompaniji EDF, te se sa suprugom Marie-France prijavio za program. „Jednog dana smo u listu Le Dauphiné vidjeli oglas udruženja EquiLibre koje je tražilo hraniteljske porodice za izbjeglice iz bivše Jugoslavije“, prisjeća se on. „Kod kuće smo imali samo još jednu kćerku i javili smo se da primimo jednu tinejdžerku. Mislili smo da bi se mogla slagati s našom kćerkom. Na kraju smo primili dvije sestre, Lejlu i Jasnu. U početku su došle na nekoliko mjeseci, ali smo ubrzo shvatili da će rat potrajati.“
Rodom iz Mostara, Lejla i Jasna Kazaz otišle su bez roditelja i mlađe sestre, koja će im se zajedno s majkom pridružiti početkom 1993. godine. „Bilo je posebno“, prisjeća se Lejla Kazaz, koja danas ima 49 godina. „Nismo nikoga poznavale, ni grad ni jezik. Ali bile smo kod dobrih ljudi, to nas je umirilo.“ Majda i Aida Alić smještene su u drugu porodicu sa majkom Fadilom. Njihov otac Mujo morao je ostati da se bori. „Mama je rekla: ‘Ovdje miriše na krave! Gdje smo ovo došle?'“, smije se Majda (50). Ukupno je četrdesetak Bosanaca i Hercegovaca bilo smješteno u Bourg-Saint-Mauriceu i okolnim selima tokom rata.
Porodica Alić, rodom iz Zvornika na granici sa Srbijom, morala je preko noći sve napustiti i provela je šest mjeseci u Zenici prije polaska za Francusku. U trenutku bijega, Fadila je uspjela ponijeti samo torbicu. „Nismo imale novca i nismo imale više ništa za jelo“, opisuje Aida (46). „Preklinjala sam majku da mi kupi jedno jaje.“ Ovaj boravak u Francuskoj bio je predviđen kao privremen, dok se u njihovoj zemlji ne vrati mir. „Imale smo vizu na šest mjeseci“, prisjeća se Alma Puzić (46). „Bilo je to samo da preživimo zimu.“ Ali mjeseci su prolazili, a sukob se nastavljao.
Rat u Bosni Élisabeth i René Chevronnet, stanovnici Bourg-Saint-Mauricea, otkrili su, kao i mnogi drugi, putem malih ekrana. „Sjećam se reportaže u kojoj su se vidjeli veoma mršavi ljudi zatvoreni u logorima u Mostaru. Kada smo čuli da postoji poziv za hraniteljske porodice, nismo oklijevali ni sekunde!“ Nakon podnošenja prijave, uslijedila je neizvjesnost. „U početku su nam govorili o jednoj djevojčici, zatim o drugoj, a onda i o majci s njima. Prilagodili smo se.“ Radi se o Aidi, Majdi i njihovoj majci.
Za Andréa i Marie-France Melon postupak je bio direktniji. „Vidjeli smo u novinama da udruženje Équilibre traži hraniteljske porodice za ljude iz Bosne. Sestra predsjednika tog udruženja, Alaina Michela, moja je svastika. Veza je brzo uspostavljena“, objašnjava André. „Rekli su nam za dvije sestre od 12 i 15 godina koje je nemoguće razdvojiti.“ Tako su Lejla i Jasna stigle u njihovu kuću u Séezu.
Početkom 1993. godine bosanskohercegovačka djeca kreću u školu. „Kada smo došli u školu, držali smo se zajedno, sigurno su mislili da smo ludi“, prisjeća se Lejla Kazaz. „Ali, vremenom smo stekli prijatelje.“ Francuska nije bila u samom vrhu po broju prihvaćenih izbjeglica iz bivše Jugoslavije, ali u Bourg-Saint-Mauriceu dolazak ove djece izazvao je talas solidarnosti. „Stomatolog i ljekar opće prakse ponudili su besplatne preglede“, ističe André Melon. „Direktor škole im je dao i besplatnu ishranu u đačkoj kuhinji.“
U početku su neki počinjali trčati kada bi se prve srijede u mjesecu u podne oglasile sirene, ili bi ih uplašio zvuk detonacija koje su služile za preventivno izazivanje lavina. Rat je bio daleko, ali ih je ipak pratio. „Za mene je rat počeo kada je mog najboljeg prijatelja, koji je imao 15 godina, ubio snajperista“, tiho kaže Lejla Kazaz. „Odrasli smo preko noći, mimo svoje volje.“
„Integracija je bila teška, otkrivale smo drugu kulturu. Jezička barijera je bila veoma komplikovana“, priča Lejla Kazaz. Majda iz tog perioda nosi bolne uspomene. „Meni je bilo mnogo teže nego mojoj sestri. Imala sam 16 godina, tinejdžerka koja ne govori ni riječ francuskog. Osjetila sam duboki rez. Izgubila sam sve prijatelje, saznala da su neki ubijeni… Povukla sam se u sebe. A u školi smo često bile odbijane…“
„Glavom su bile u Francuskoj, ali srcem u Bosni. Ipak, borile su se i veoma brzo naučile naš jezik. Zaista su željele uspjeti“, s divljenjem govori Élisabeth. Zanemarujući prepreke, domaćini i gošće držali su se zajedno. Nijedna od sagovornica, danas u četrdesetim godinama, nije imala stvarnih poteškoća u školovanju. „U bivšoj Jugoslaviji školstvo je bilo dvije godine ispred u odnosu na Francusku, tako da je najteži bio jezik, a ne gradivo“, prisjeća se Aida. Redovno i predano učenje omogućilo im je da pobijede u toj borbi. Snaga grupe također je odigrala ulogu. „U početku se nismo poznavale, ali smo išle u istu školu i činile zajednicu. To je razlog zašto se i danas sve poznajemo“, objašnjava Lejla.
Veze nisu prekinute ni sa hraniteljskim porodicama. Izbjeglice su bile itekako svjesne žrtava koje su podnijeli njihovi domaćini. Kao kada su André i Marie-France prihvatili da, pored dvije tinejdžerke, prime i njihovu majku te mlađu sestru od 3 godine. „Zajednički život je postajao težak, pa su otišle kod prijatelja, a zatim smo pronašli stan u Bourgu za čitavu porodicu“. Élisabeth se prisjeća putovanja u Njemačku kako bi 1994. godine doveli oca Aide i Majde, ili odlazaka u ured za izbjeglice u Parizu radi produženja viza. „Da moramo ponovo, uradili bismo to bez oklijevanja. Pitanje se postavljalo i za Ukrajince, ali je sada teže. Ostarili smo!“
Kraj sukoba 1995. godine pružio je priliku za povratak u domovinu. Međutim, nakon tri godine u Francuskoj, zadržale su ih nove veze. „Moja majka i sestra su se vratile, ali ja sam upoznala nekoga, pa sam ostala“, objašnjava Lejla Kazaz, koja je tada imala 18 godina. „Naša majka nam je ostavila izbor da živimo gdje želimo, u Francuskoj ili u Bosni“, dodaje Alma Puzić. Nakon što su prošli kroz još dvije hraniteljske porodice, a zatim jedno vrijeme živjeli kod dajdže, ona i njen brat Kenan unajmit će zajednički stan u Annecyju 1998. godine. On se školovao za tesara, a ona je postala studentica međunarodne trgovine.
Tinejdžeri, koji su u međuvremenu postali odrasli ljudi, pronašli su nove oslonce u zemlji domaćinu. „Mene su te planine, ta priroda, tješile; osjećala sam se zaštićeno“, povjerava Aida Alić. „I skijali smo sve vrijeme!“ Prilagođavanje je bilo teže za njihove roditelje, koji su slabije govorili francuski i morali se oprostiti od onoga što su izgradili. U Bosni je Mujo Alić bio direktor državne štamparije. Njegova supruga Fadila imala je vlastitu radnju. U Savoji je otac Majde i Aide morao promijeniti zanimanje i raditi na održavanju zelenih površina, dok je Fadila radila kao spremačica. „Kako kaže moj otac, prešao je sa kravate na kramp“, komentariše Aida Alić uz osmijeh. „Ne pokazuju to, ali bilo je teških trenutaka.“ „Najvažnije je da smo svi živi, prošlost zaboravljamo“, umiješala se njena majka, tjerajući loše uspomene pokretom ruke.
Prihvaćeni u Bourg-Saint-Mauriceu krajem 1994. godine, Enver i Sajma Smajić, koji danas imaju 68 i 63 godine, ostavili su čitav svoj život u Banja Luci. Stigavši ilegalno u Francusku sa svojim devetogodišnjim sinom, čekali su dvije godine na reguliranje statusa i priliku da izgrade nov život. „Borili smo se da uspijemo i zbog našeg sina, samo smo o tome razmišljali“, insistira Sajma Smajić. „Trideset dvije godine kasnije možemo reći da smo uspeli: kupili smo ovdje stan, naš sin je inženjer u Francuskim željeznicama (SNCF) i oženio se Francuskinjom. Sada smo tamo više stranci nego ovdje.“
Ovaj bračni par jedini još uvijek živi u Bourg-Saint-Mauriceu. Studije ili posao udaljili su ostale, ali sjećanje na njihov egzil ostaje vezano za ova mjesta. „Proživjeli smo isto, pa kad se sretnemo, kao da smo jedna velika porodica“, sumira Aida Alić. Godine 2022. ova mala zajednica okupila se u sali za svečanosti u Landryju, nekoliko kilometara odatle, kako bi obilježila 30 godina od svog dolaska i zahvalila hraniteljskim porodicama. „Ono što su učinili za nas je veličanstveno“, tvrdi Kenan Puzić. „To zahtijeva toliku dobrotu, toliku dobronamjernost.“
Nakon rata, André Melon je nekoliko puta putovao u Bosnu i Hercegovinu prateći humanitarne konvoje. On i njegova supruga, u dobi od 84 i 81 godine, ostali su u kontaktu s članovima ove bosansko-savojske grupe, od kojih je većina dobila francusko državljanstvo. „Marie-France i ja proživjeli smo nešto veoma snažno s njima“, procjenjuje on. „To nam je također otvorilo oči prema svijetu i navelo nas da stvari gledamo drugačije: normalno je pomoći ljudima u nevolji.“ Jedrog dana, kada je svratio kod Sajme i Envera Smajića, bračni par ga je pitao šta piše na dokumentu koji je njihov sin donio iz škole. André Melon je obećao da će se pobrinuti za to, ne govoreći ništa više. Kasnije su shvatili da je to bilo za odlazak na školu u prirodi na moru i da su domaćini iz Savoje platili upisninu.
Nevladinu organizaciju Équilibre osnovala su 1984. godine dva prijatelja, Alain Michel i Pascal Loulmet. Uporedo sa aktivnostima prihvata izbjeglica, organizacija je bila specijalizirana za drumski transport hrane i medicinske opreme u ugrožena područja.
Tokom 15 godina rada, udruženje je steklo reputaciju zahvaljujući sposobnosti prevoženja konvoja širom svijeta, sa vozačima naviknutim na ekstremne situacije, kroz ekspedicije u dvadesetak zemalja Evrope, Rusije i Afrike. U okviru rata u Bosni, Équilibre se istakao na terenu kroz akcije koje su pratili lokalni mediji, u sklopu operacije „1000 djece na sigurnom“.
„Moja tetka je bila izbjeglica u jednom obdaništu gdje su francuski izaslanici udruženja došli ponuditi svoje usluge evakuacije. Tako smo uspjeli napustiti Bosnu“, potvrđuje Aida Alić. Bio je to angažman čije je troškove udruženje teško finansiralo. Uprkos planu restrukturiranja 1996. godine, Équilibre je ugašen dvije godine kasnije.
IZVOR: Bosna.hr, Le Monde, Le Dauphine Libere
