Norveški slavista, akademik i profesor emeritus na Univerzitetu u Oslu Svein Mønnesland, jedan od najutjecajnijih evropskih istraživača i neumorni zaštitnik kulturno-historijskog naslijeđa Bosne i Hercegovine, preminuo je u Norveškoj. Njegov odlazak označava kraj višedecenijske posvećenosti dokumentiranju bosanskohercegovačke prošlosti, prevođenju njenih književnih klasika te beskompromisnoj borbi za istinu i dostojanstvo bosanskih izbjeglica tokom i nakon rata devedesetih godina

Prostor Južne Evrope i Balkana kroz historiju je često privlačio zapadne istraživače, no rijetki su oni čije je naučno djelovanje preraslo u duboku, cjeloživotnu povezanost s jednim narodom i njegovom sudbinom. Norveški slavista, akademik i profesor emeritus na Univerzitetu u Oslu, Svein Mønnesland, ostavio je u toj historiografskoj i kulturnoj razmjeni neizbrisiv trag. Njegov odlazak ponovo stavlja u fokus decenije predanog rada kojim je spajao skandinavski sjever i bosanskohercegovačko podneblje, pozicionirajući ga kao jednog od najvažnijih inostranih poznavalaca ovdašnjeg mentaliteta, društvenih prilika i kulture.

Akademski put Sveina Mønneslanda bio je neraskidivo vezan za proučavanje jezika, književnosti i historije južnoslavenskih naroda. Kao dugogodišnji šef Katedre za slavistiku na Univerzitetu u Oslu, Mønnesland je specijalizirao južnoslovenske jezike, baveći se bugarskim, makedonskim i nekadašnjim srpskohrvatskim jezikom. Kroz taj rad, Bosnu i Hercegovinu i širi jugoslavenski prostor doživljavao je kao svoju drugu domovinu. Njegove kapitalne monografije, poput radova o historiji Bosne i Hercegovine kroz viđenje stranih putopisaca, kartografa i umjetnika, te studije posvećene stećcima i graditeljskoj baštini, predstavljaju neke od najobimnijih vizuelnih i dokumentarnih arhiva objavljenih na Zapadu.

Njegov bogati naučni i bibliografski opus obuhvata kapitalne monografije, lingvističke studije i prevode posvećene Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Među njegovim najznačajnijim radovima vezanim za Bosnu i Hercegovinu izdvaja se monografija 1001 dan – Bosna i Hercegovina slikom i riječju kroz stoljeća, u kojoj je sakupio stotine starih crteža, gravura i putopisa, te obimna studija Jezik u Bosni i Hercegovini. Uredio je i reizdanje Bosansko-turskog rječnika Muhameda Hevaija Uskufije iz 1631. godine.

Kada je riječ o Hrvatskoj, Mønnesland je objavio reprezentativne kulturno-historijske monografije Dalmacija očima stranaca i Istra i Kvarner očima stranaca, objedinivši zapise i likovne prikaze evropskih putopisaca. Pored toga, autor je historijsko-političke analize Før og etter: Det tidligere Jugoslavia i fakta (Jugoslavija prije i poslije), lingvističkog priručnika Bosnisk, kroatisk, montenegrinsk, serbisk språklære, rječnika Norveško-bosanski/hrvatski/srpski rječnik, te brojnih prevoda bosanskohercegovačkih i hrvatskih književnika na norveški jezik.

 Njegovo naučno prepoznavanje u samoj Bosni i Hercegovini potvrđeno je izborom za inostranog člana Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Mønnesland je bio fasciniran bogatstvom i zapuštenošću bosanskohercegovačke baštine, ustrajno naglašavajući da je bosanska kultura kroz historiju bila marginalizirana ne samo na Zapadu, već i unutar same bivše Jugoslavije.

Često je isticao primjer Mehmedalije Maka Dizdara, smatravši ga jednim od najvećih poslijeratnih pjesnika na južnoslavenskom prostoru čija vrijednost nije bila pravovremeno prepoznata u regionalnim antologijama. Takođe je ukazivao na Aleksu Šantića kao primjer zajedničkog bosanskog pjesnika, zagovarajući model po kojem se kulturno naslijeđe ne treba cjepkati, poput nordijskog pristupa zajedničkoj književnosti Danske, Norveške i Islanda.

Posebnu pažnju posvećivao je i historiji bosanskog jezika, analizirajući izuzetno važne objekte pismenosti poput Bosansko-turskog rječnika Muhameda Hevaija Uskufije. Mønnesland je podsjećao na specifičan položaj Bosne pod osmanskom upravom, gdje kulturni život nije bio siromašan zahvaljujući obrazovanom begovskom sloju i djelovanju katoličkih franjevaca. Naglašavao je historijske zapise poput onih švicarskog orijentaliste Hottingera iz 1651. godine, koji bilježi da je bosanski jezik u to doba funkcionirao i na samom sultanovom dvoru.

Prekretnica u njegovom javnom angažmanu nastupila je još početkom 1991. godine, kada je, prateći porast militantnog šovinizma i analizu Miloševićeve politike, otvoreno upozoravao na neizbježnost oružanog sukoba. Već u februaru ili martu 1991. objavio je članak u kojem je predvidio da će u sukobima poginuti deseci hiljada ljudi, uviđajući da će beogradski nacionalizam pokrenuti reakciju i voditi u slom države.

Kada je rat izbio, u norveškoj javnosti delovao je kao jedan od rijetkih intelektualaca koji su precizno tumačili uzroke raspada Jugoslavije, oštro kritizirajući pasivnost norveške politike, kao i površnost vodećih medija. Ukazivao je na opasne stereotipe i strah od islamizacije u Evropi, analizirajući kako je manjak informacija omogućio širenje negativnih predstava o bosanskim muslimanima, dok je istovremeno naglašavao da su neposredni ljudski kontakti s izbjeglicama iz Bosne bili ključni za razbijanje tih zabluda među Norvežanima.

U vrijeme kada su skandinavske vlasti razmatrale prisilni povratak izbjeglica nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, Mønnesland je javno istupao protiv takvih mjera. Smatrao je nehumanim i nedemokratskim vraćanje traumatiziranih ljudi na silu u tuđe kuće ili izbjegličke kampove, predlažući umjesto toga dodjelu stalnih boravišnih dozvola i dobrovoljan, dostojanstven povratak.

Povodom njegove smrti, Savez bosanskohercegovačkih udruženja u Norveškoj uputio je saopćenje u kojem se naglašava da je Mønnesland za bh. zajednicu bio mnogo više od istraživača. Udruženje ističe da je u najtežim vremenima iskoristio svoje znanje i glas kako bi informisao norveško društvo i širio razumijevanje o dešavanjima u Bosni i Hercegovini, pokazujući iskrenu solidarnost prema izbjeglicama. U saopćenju se dodaje da je njegov rad nastavljen i nakon rata kroz stalnu kulturnu saradnju, čime je doprinio da bosanska historija dobije zasluženo mjesto u norveškoj javnosti, dok je Bosancima i Hercegovcima pružio osjećaj da su cijenjeni i shvaćeni.

“Kada je Bosna i Hercegovina devedesetih godina bila izložena ratu i agresiji, Svein je izabrao da ne stoji po strani. Iskoristio je svoje znanje, svoj glas i svoju poziciju kako bi stvorio razumijevanje o onome što se dešavalo. Informisao je norveško društvo o ratu, pisao, držao predavanja i radio na tome da istina o Bosni bude poznata. Istovremeno je pokazao brigu i solidarnost prema mnogobrojnim bosanskim izbjeglicama koje su stigle u Norvešku u tom teškom vremenu.

Tokom čitavog svog života Svein je imao snažnu posvećenost Bosni i Hercegovini i Balkanu. Bio je profesor slavistike na Univerzitetu u Oslu, stručnjak za bosanski, hrvatski i srpski jezik, član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine te autor brojnih knjiga o bosanskom jeziku, historiji, kulturi i društvu.

Njegov angažman nije prestao kada se rat završio. Naprotiv, nastavio je graditi mostove između Norveške i Bosne kroz istraživanja, knjige, prevode, predavanja i kulturnu saradnju. Doprinio je tome da bosanska historija i kultura dobiju svoje mjesto u norveškoj javnosti, a mnogima od nas pružio je osjećaj da smo viđeni, shvaćeni i cijenjeni.

Mnogi Bosanci u Norveškoj duguju Sveinu veliku zahvalnost. Njegovo zalaganje nije bilo vođeno dužnošću, već iskrenim čovjekoljubljem. Susretao je ljude s poštovanjem, toplinom i znatiželjom, ostavljajući iza sebe trag koji će živjeti generacijama”, stoji u saopćenju Saveza bh. udruženja u Norveškoj objavljenog povodm smrti poznatog profesora koje zaključuju izrazima duboke zahvalnosti u ime naroda dviju zemalja, uz najavu da će u narednom periodu organizovati niz aktivnosti u znak sjećanja na njegov život i djelo.

Odlaskom profesora Sveina Mønneslanda evropska slavistika gubi jednog od svojih najistaknutijih predstavnika, a Bosna i Hercegovina autora koji je njeno naslijeđe dokumentovao sa naučnom striktnošću i dubokim poštovanjem.