U izdanju Arhiva Tuzlanskog kantona, Centra za istraživanje moderne i savremene historije Tuzla i Društva arhivskih zaposlenika Tuzlanskog kantona publikovana je knjiga mr. sc. Omera Zulića, “IZMEĐU TRADICIJE I MODERNE: Kulturni preobražaj Tuzle i okoline u austrougarskom periodu (1878-1918)”

Svaka historijska prelomnica na Balkanu ostavljala je duboke tragove u društvenom tkivu, ali je malo koji period tako korjenito preoblikovao urbani i kulturni identitet jedne sredine kao što je to učinila austrougarska uprava u Bosni i Hercegovini. U tom kompleksnom historijskom ramu, sjeveroistočna Bosna i njen administrativni i industrijski centar, Donja Tuzla, predstavljaju izuzetno dinamičan poligon na kojem su se susreli naslijeđeni osmanski tradicijski okviri i nadirući zapadnoevropski modernizacijski procesi.

Nova naučna monografija Između tradicije i moderne: Kulturni preobražaj Tuzle i okoline u austrougarskom periodu (1878–1918) autora Omera Zulića nudi opsežnu, arhivski utemeljenu i temeljito razrađenu studiju o tome kako se jedan regionalni centar preobražavao pod uticajem novih političkih, ekonomskih i prosvjetnih realija.

Iako se dolazak Austro-Ugarske Monarhije 1878. godine uzima kao ključna prekretnica, Zulićeva analiza opravdano hvata širi hronološki luk. Početke modernog razvoja Donje Tuzle autor prepoznaje već u posljednjim decenijama osmanske vlasti, tačnije od sredine 19. stoljeća. U periodu između 1851. i 1878. godine, Zvornički sandžak sa sjedištem u Tuzli prolazi kroz prve administrativne, obrazovne i zdravstvene reforme. Grad se saobraćajno uvezuje sa Sarajevom, Brčkom i Zvornikom, čime se udaraju temelji za njegov potonji izrastanje u privredni i vojni stožer regije. Rudarstvo, eksploatacija soli i uglja, te razvoj zanatstva i trgovine počeli su postupno mijenjati fizionomiju čaršije.

Međutim, to osmansko naslijeđe nosilo je i specifičnu zatvorenost domicilnog, prvenstveno bošnjačkog stanovništva, koje je u velikoj mjeri ostajalo vezano za tradicionalne obrasce života i sa skepsom posmatralo novotarije. Upravo na tom usjeku stvara se napetost između zatečenog stanja i reformskih zahvata koje će ubrzo nametnuti Beč.

Okupacija 1878. godine donijela je nagli civilizacijski i pravni zaokret. Otvaranje rudnika, gradnja solane, fabrika i moderne komunalne infrastrukture zahtijevali su priliv obrazovane radne snage i stručnjaka iz svih krajeva Habsburške Monarhije. Sa doseljavanjem činovnika, inžinjera, prosvjetnih radnika i tehničke inteligencije u Tuzlu stižu i potpuno novi kulturni obrasci, navike i oblici društvenog organizovanja. Pod tim uticajima u gradu se javljaju prva pjevačka i humanitarna društva, biblioteke, čitaonice, štamparije, pa i prvo pozorište u Bosni i Hercegovini. Tuzla tako od vojno-administrativnog i industrijskog bazena ubrzano izrasta u jedno od najživljih kulturnih žarišta u provinciji.

Ipak, proces modernizacije nije tekao pravolinijski niti bez otpora. Austro-ugarska vlast, nastojeći uspostaviti potpunu kontrolu nad društvenim tokovima, nametnula je stroge mehanizme cenzure i nadzora. Takva rigidna politika kod domicilnog stanovništva često je proizvodila kontrefeat: umjesto pasivne integracije, javljao se otpor koji se manifestovao kroz masovnije samoorganizovanje. Prvobitni oblici kulturnog rada, oličeni u lokalnim čitaonicama i konfesionalnim pjevačkim društvima, u početku su pokretani inicijativom i materijalnom podrškom imućnijih građana, trgovaca, posjednika i svećenstva. Upravo su trgovci i vjerska inteligencija prepoznali kulturu kao poligon na kojem se prepliću prosvjetiteljski rad i politička borba.

Zulić detaljno raščlanjuje kako je početna kulturna emancipacija postupno prerasla u proces nacionalnog uobličavanja i sazrijevanja. Lokalni okvir čitaonica brzo je postao preskučen za narastajuće političke i autonaške zahtjeve. Stoga ključnu ulogu preuzimaju zemaljska, sistemski organizovana nacionalna kulturno-prosvjetna društva. Kroz njihovo djelovanje, ali i kroz borbu za crkveno-školsku te vakufsko-mearifsku autonomiju, kultura postaje primarno sredstvo političke artikulacije i jačanja nacionalne svijesti među muslimanima, pravoslavcima i katolcima. Trgovci i ovdje zadržavaju ulogu finansijskog i organizacionog zamajca, povezujući kulturni rad sa osnivanjem prvih političkih stranaka.

Metodološki obuhvatno, autor u središnjem dijelu monografije istražuje pojedinačne segmente tog kulturnog mozaika: od rada štamparija, pokretanja prvih listova i novina, preko uloge knjižara i javnih biblioteka, pa sve do teatarskog života. S obzirom na to da je većina ovih inicijativa nastajala u konfesionalnim okvirima, Zulić ih analizira upravo kroz tu prizmu, ali bez ideoloških učitavanja i uz uspostavljanje uzročno-posljedičnih veza sa širim ekonomskim i političkim procesima u zemlji.

Naučna vrijednost ove knjige leži u njenom primarnom arhivskom utemeljenju. Istraživanje se oslanja na obimnu i dosad neobjašnjenu građu iz Arhiva Bosne i Hercegovine, Arhiva Tuzlanskog kantona, Državnog arhiva u Osijeku, te zbirki Muzeja Istočne Bosne i Narodne i univerzitetske biblioteke „Derviš Sušić“ u Tuzli. Poseban metodološki kvalitet predstavlja obilato korištenje periodične štampane građe iz tog vremena.

Listovi poput Bosansko-hercegovačkog glasnika, Behara, Bosanske vile, Bošnjaka, Gajreta, Nade, Musavata, Sarajevskog lista ili Srpskog pokreta donose autentičnu atmosferu, mentalitet i stremljenja ljudi tog doba. Uvrštavanjem izvornih novinskih tekstova u strukturu radova, autor je čitaocima omogućio izravan uvid u duh epohi u kojoj su se lomili stari tradicijski okviri.