Nije nam namjera ulaziti u analize ili propitkivati utemeljenost stavova, već prinijetiti jedan drugi fenomen, vidljiv iz dijela objavljenih postova. Za razliku od dosadašnjih reakcija, primjetan je diskurs osvrta na prošlost, odnosno tretman vegetacije, posebno duž obale, različitih vlasti koje su gospodarile Dalmacijom od početka 18. stoljeća, sve do doba druge Jugoslavije

Požari u Dalmaciji koji su ovoga ljeta počeli odnositi i ljudske žrtve, proizveli su eksploziju različitih, u nekim slučajevima i sasvim utemeljenih, razmišljanja na društvenim mrežama o njihovim uzrocima. Posebno se ističu ona koja koja nastoje sagledati širu sliku, odnosno složenost uvjeta koji su ove godine doveli do, dosada najtežih posljedica.

Nije nam namjera ulaziti u analize ili propitkivati utemeljenost stavova, već primijetiti jedan drugi fenomen, vidljiv iz dijela objavljenih postova. Za razliku od dosadašnjih reakcija, primjetan je diskurs osvrta na prošlost, odnosno tretman vegetacije, posebno duž obale, različitih vlasti koje su gospodarile Dalmacijom od početka 18. stoljeća, sve do doba druge Jugoslavije.

Iz tih osvrta koji govore o masovnim sječama autohtonih šuma hrasta crnike koje je, za potrebe svoje brodogradnje i proizvodnje šipova za temeljenje grada na vodi, provodila Venecija te kasnijoj austrijskoj i zakratko francuskoj upravi koje su, radi zaštite daljnje erozije tla, vršile pošumljavanja uglavnom brzorastućim i za pedološku obnovu erodiranog tla povoljnim, alepskim borom (inače od rimskog perioda autohtonim u Dalmaciji), za postizanje uvjeta sadnje opustošenog hrasta i uzgoja maslina i ravoja poljoprivrede, neizbježno se nameću neka historiografska pitanja.

Svi udžbenici, pa i bosanskohercegovački uvjeravaju nas kako je Dalmacija oslobođena od turske (osmanske) vlasti nakon tzv. Velikog rata u periodu od 1687. do 1718. u kojem su potpisana dva mirovna sporazuma, onaj u Sremskim Karlovcima 1699. i u Požarevcu 1718. Tim se sporazumima osmanski, a to u dobroj mjeri znači bosanski posjedi u Lici, Dalmaciji i Slavoniji predaju Habsburškom carstvu i Veneciji. „Oslobodilačke“ pohode i uspjehe, popraćene strašnim razaranjima, kulturocidom i etničkim čišćenjem muslimana, mahom Bošnjaka se slavi kao civilizacijski napredak i izlazak iz zaostalosti.

Masovna konverzija preostalih muslimana u jednu od dvije dominantne kršćanske, pravoslavnu i katoličku, ne osuđuje se kao „prodaju vjere za večeru“, čak i kada su ju slijedile interkršćanske konverzije, ovisno o večerama koje su mogli osigurati redovnici najbližeg katoličkog ili pravoslavnog manastira. O tim fenomenima prevjeravanja koje se stalno, povijesnom mitologijom pripisuje Bošnjacima (oni su jednom prihvatli islam i više ga nisu, čak ni pod genocidom napuštali), svjedoče prezimena poput Japunčića, Kapičića, Amidžića, Asanovića, Kojundžića, Pašalića, Šerbedžija, Skendera kao kršćanskih konvertita ili pak Dodi(k)ga, Šešelja,  kao interkršćanskih konvertita kojih su pune Dalmacija, Slavonija i Lika. No, svjedočio je to književnim djelom i Ivan Aralica, bard savremene hrvatske književnosti.

Ne zaboravimo, istih slučajeva ima u Crnoj Gori i Srbiji. Kasnijim etnokonfesionalnim nacionaliziranjem katolika u Hrvate i pravoslavnih u Srbe dešavali su se pomno prešućivani paradoski da je, recimo Vojislav Šešelj s današnje bosansko-hrvatske granice četnik sa dna kace, a njegov prezimenjak i vrlo vjerovatno dalek rođak, Zlatko Šešelj osnivač privatne klasične gimnazije u Zagrebu i hrvatski rodoljub.

Venecija osvaja Dalmaciju (koju je kupila u 15. vijeku od Anžuvinaca koji su na nju polagali pravo i teorijski suverenitet kao sizereni, ali njezinim dobrim dijelom ne vlada jer ne može, zahvaljujući stvarnom bosanskom suverenitetu još od Stjepana Kotromanića) kojom će vladati oko sto godina, do vlastite propasti u napoleonskim ratovima 1797., a Habsburzi uzimaju sve ostalo na što polažu pravo. Uspostavlja se manje-više današnja granica Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Nakon propasti La Serenissime, nakratko venecijanske posjede preuzimaju Francuzi i uključuju ih u svoje Ilirske provincije, a poslije Napoleonovog poraza kod Lepziga, Austrijanci preuzimaju Dalmaciju (ne samo onu koja je danas dio Hrvatske) i njome vladaju do 1918., direktno iz Beča. Odnosno Dalmacija nije dijelom banske Hrvatske niti se njome upravlja iz Zagreba. Ta činjenica je kasnije proizvela ono što je u banskoj Hrvatskoj pogrdno nazvano dalmatinskim autonomaštvom i, iako posve razumljivo, bilo prepoznato i osuđeno kao protuhrvatsko. Dakle, esencija historijskog, udžbeničkog narativa kazuje kako su Dalmaciju oslobodili Venecijanci, iako se to ne kazuje eksplicite, više u pasivnoj formi – oslobođena je od turskog zuluma.

I šta rade oslobodioci Dalmacije? Do 1797. godine i pada Mletačke Republike, Dalmacija je sustavno pljačkana i krčena. Venecija je posjekla sve što je mogla i stigla za gradnju svojih brodova i drvenih šipova za grad, pa je cijela regija vegetacijski izgledala kao današnji Pag. Danas bi rekli, potpuna ekološka katastrofa s pjesažnim golim kršem. Kroz to stoljeće i nešto, sječu su, za račun Venecije, masovno radili domoljubi, lokalno stanovništvo, autohtoni i kršćani i konvertiti. Za taj su trud bili plaćani venecijanskim novcem.

S druge strane, Dubrovačka republika koja je postojala do 1808. kada ju je srušio Napoleon, baš kao i Veneciju desetak godina prije, drvenu je građu za svoje brodovlje i ogrijev masovno sjekla na Mljetu i Pelješcu. Kako je to ipak bio dio njihove teritorije, Dubrovčani su se, za razliku od Mlečana, ponašali znatno opreznije i sačuvali autohtoni hrast. Veneciji je Dalmacija i prije Osmanlija bila isključivo kolonija za crpljenje materijalnih i ljudskih resursa. O sudbini ovih potonjih na venecijanskim galijama i pod drugim vlasnicima pisali su Vladimir Nazor i spomenuti Ivan Aralica koji je proniknuo u „duše robova“.

Uzgred, imenica Slaven se u latinskom jeziku izgovarala sclabus ili sclavus i značila rob. Baš kao i u venecijanskom – schiavo. Riva dei schiavoni bila je tržnica robova, tik do crkve svetog Marka evangeliste, venecijanskog zaštitinika. Na njoj se trgovalo slavenskim robljem iz Dalmacije, između ostalih. Baš oslobodilački. Da se razumom obdareni upita – ko je to od koga oslobađao Dalmaciju, jesu li Osmanlije uništavale i samu biološku osnovu opstanka ili su to činili oslobodioci? 

Kako ništa u historiji nije crno-bijelo, ne treba zaboraviti da je Venecija pokrenula evropsku urbanizaciju dalmatinskih gradova koju su nastavili Francuzi, a dovršili Habsburzi. Međutim i ta je urbanizacija nastala na osnovama osmanske, ali se to u popularrnim i udžbeničkim prikazima historije skriva. A ti su prikazi najvažniji za opću sliku koje stanovništvo ima o onom drugom i drugačijem. Ovako se to čini jednom opožarenom historijom koja liči na zgarišta oko Omiša danas.

Kako nas je poučio Hegel, ono što je tačno ne mora biti istinito jer istina zahtijeva cjelovitost. A istina je put ka oslobađanju od ropskih predrasuda i otvaranje mogućnosti istinskog dijaloga. Ne bude li toga, ostat ćemo zarobljeni u ciklusima međusobnog ratovanja, etničkih čišćenja i genocida za račun nekih drugih i novih Venecija. Zvale se one i Sjedinjenim državama Amerike.