Izraelski zračni napad na sirijsku vojnu bazu Abu al-Duhur u blizini turske granice ogolio je destruktivnu matricu regionalne politike Benjamina Netanyahua, koji unutrašnjopolitičke krize i izbornu kampanju rješava vojnom eskalacijom. Dok Ankara i nove sirijske vlasti rade na stabilizaciji zemlje i obnovi njene vojne infrastrukture, Tel Aviv opasnim provokacijama i miniranjem novih regionalnih sigurnosnih saveza svjesno drži susjedstvo u stanju trajne nesigurnosti, riskirajući direktan sukob s Turskom

Ovih su dana izraelske zračne snage izvele su još jedan u nizu agresivnih vojnih udara na sirijsku teritoriju. Meta je ovoga puta bila vojna baza Abu al-Duhur u sjeverozapadnoj pokrajini Idlib, oko 70 kilometara od turske granice. Prema zvaničnim potvrdama iz Damaska, osam projektila pogodilo je pistu ove dugo neaktivne baze u ranim jutarnjim satima. Incident nije rezultirao ljudskim žrtvama, ali su razmjere njegove političke i strategijske destruktivnosti uzdrmale Bliski istok i izazvale oštre reakcije u Ankari, Washingtonu i regionalnim prijestolnicama.

Riječ je o opasnoj demonstraciji vojne sile koja razotkriva širi obrazac izraelskog ponašanja na Bliskom istoku. Udar na Abu al-Duhur nije bio izolovani incident, već direktna provokacija usmjerena prema Republici Turskoj, pokušaj sabotaže novih regionalnih sigurnosnih saveza te brutalno miniranje napora novih sirijskih vlasti da, nakon pada režima Bashara al-Assada u decembru 2024. godine, obnove državni suverenitet i osnovne odbrambene kapacitete.

U pozadini svega stoji unutrašnjopolitički očaj izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, koji uoči parlamentarnih izbora zakazanih za 27. oktobar 2026. godine cjelokupnu regionalnu stabilnost koristi kao monetu za potkusurivanje u vlastitoj borbi za politički opstanak.

Kako se oktobarski izbori u Izraelu približavaju, stranka Likud i njen lider Benjamin Netanyahu suočavaju se s dramatičnim padom podrške i unutrašnjim frakcijskim podjelama. Bez opipljivog političkog programa koji bi građanima ponudio izlaz iz višemjesečne ekonomske i društvene krize, Likud se ponovo okrenuo provjerenom receptu: radikalizaciji retorike i stvaranju narativa o „egzistencijalnoj ugroženosti“.

Gökhan Çınkara sa Univerziteta Necmettin Erbakan ističe da je Netanyahuova primarna preokupacija pronalaženje novog političkog cilja. To se najjasnije ogleda u novoj predizbornoj kampanji Likuda, gdje su širom Tel Aviva osvanuli bilbordi s likovima turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana, iranskog lidera Mojtabe Khameneija, generalnog sekretara Hezbollaha Naima Qassema i novog gradonačelnika New Yorka Zohrana Mamdanija, uz agresivnu poruku: „Oni žele da Netanyahu izgubi. Ne dozvolite im da pobijede.“

Guranje turskog predsjednika u isti koš s liderima pokreta otpora i američkim progresivnim političarima pokazuje do koje je mjere izraelski politički establišment spreman instrumentalizovati vanjsku politiku. Merve Suna Özel Özcan sa Univerziteta Kırıkkale objašnjava da prikazivanje Turske kao vanjske prijetnje nije proizašlo preko noći, već je dio sistemskog građenja narativa kojim se Ankara nastoji prikazati kao ključni regionalni rival. Bivši premijer Naftali Bennett, koji se u oktobru bori za preuzimanje vlasti, otišao je i korak dalje, otvoreno nazivajući Tursku, drugu najveću vojnu silu NATO saveza, „novim Iranom“.

Povezivanje Ankare i gradonačelnika New Yorka Zohrana Mamdanija, koji je nedavno izjavio da je Netanyahu ratni zločinac nepoželjan u njegovom gradu i pozvao američke federalne vlasti da izvrše nalog za hapšenje Međunarodnog krivičnog suda, služi konsolidaciji radikalno desnog glasačkog tijela u Izraelu. U toj predizbornoj matematici, bombama na sirijskom tlu Netanyahu želi dokazati izraelskoj javnosti da je on jedini „gospodin Sigurnost“ sposoban da se suprotstavi navodnom novom sunitskom bloku.

Napad na bazu Abu al-Duhur dogodio se u izuzetno osjetljivom trenutku, neposredno nakon potpisivanja historijskog Odbrambenog sporazuma u Meki između Turske, Saudijske Arabije i Pakistana. Trilateralni pakt, koji je početkom sedmice pozdravio i američki predsjednik Donald Trump, uspostavlja potpuno novu arhitekturu sigurnosti na Bliskom istoku. Sporazum ne predstavlja antiizraelski vojni savez, sve tri države čvrsto podržavaju dvodržavno rješenje na granicama iz 1967. godine, ali u očima Tel Aviva svaka regionalna inicijativa koja ne stoji pod njegovom kontrolom predstavlja prijetnju.

Kako analizira Aylin Ünver Noi s Univerziteta Beykoz, problem za Izrael nije samo vojna komponenta sporazuma, već činjenica da regionalne sile počinju same graditi vlastitu strukturu stabilnosti. Bombardiranjem baze u kojoj je svega dva dana ranije boravila turska tehnička delegacija, Izrael je poslao nedvosmislenu poruku: Tel Aviv ne priznaje nove sigurnosne dogovore i nastavit će izvoditi vojne udare kad god i gdje god to poželi.

Tvrdnje izraelskih zvaničnika da je napad bio neophodan jer je Sirija bila na korak do narušavanja „sigurnosnog statusa quo“ dopuštanjem Turskoj da uspostavi vojnu bazu u blizini Halepa, ubrzo su se pokazale kao potpuno bez osnova. Sirijski ministar vanjskih poslova Asaad al-Shaibani oštro je demantirao bilo kakve planove o stvaranju turske vojne baze u Abu al-Duhuru, naglasivši da je turski tehnički tim boravio na toj lokaciji isključivo u okviru pružanja pomoći pri obnovi poletno-sletne piste i kontrolnog tornja za potrebe Sirijskog ratnog zrakoplovstva.

Predstavnici turskih vlasti potvrdili su da Ankara pomaže sirijskoj vojskoj u obnovi njenih kapaciteta širom zemlje, bez ikakvih planova usmjerenih protiv Izraela. Ankara nastoji izraditi stabilnu i sposobnu sirijsku državu na svojim granicama. Turska već posjeduje nekoliko operativnih baza na sjeveru Sirije i eventualno prisustvo u Abu al-Duhuru ne bi promijenilo nikakav zračni balans u regiji, budući da se ta baza i inače nalazi u neposrednoj blizini turske granice.

Nakon pada režima Bashara al-Assada u decembru 2024. godine, nova sirijska vlada na čelu s predsjednikom Ahmedom al-Sharom u više je navrata jasno stavila do znanja da ne traži nikakvu konfrontaciju s Izraelom. Štaviše, uz posredovanje Sjedinjenih Američkih Država, vođeni su višemjesečni pregovori o postizanju sigurnosnog sporazuma o deeskalaciji. Međutim, umjesto gradnje mira, Izrael je pad Assada iskoristio za pokretanje sistemske agresije s ciljem potpunog uništenja sirijske vojne i civilne infrastrukture.

Podaci istraživačke mreže ACLED koji obuhvataju 1.722 verifikovana vojna incidenta od početka 2025. do avgusta 2026. godine jasno dokazuju da izraelski udari nemaju nikakve veze s “neposrednim prijetnjama”. Riječ je o doktrini preventivnog uništenja. Kheder Khaddour iz Centra Carnegie za Bliski istok precizno uočava: „Bombardovanje zračne baze znači da izraelska vojska ne želi da nova Sirija uopće ima bilo kakav oblik zrakoplovstva u narednim godinama.“

Izrael svjesno sprječava stvaranje bilo kakve funkcionalne države na svojim sjevernim granicama. Uništenje sirijskih zračnih snaga, koje u svom trenutnom stanju ne predstavljaju nikakvu realnu opasnost za izraelsku vojnu mašineriju, služi isključivo tome da se Sirija trajno drži u stanju bezbjednosne i političke paralize.

Izraelski udar na Abu al-Duhur nosio je u sebi ogroman rizik izbijanja direktnog vojnog sukoba između Izraela i Turske. Posebno zabrinjava činjenica da izraelska vojska uopće nije iskoristila vojnu vruću liniju uspostavljenu s Turskom 2025. godine, koja služi upravo za izbjegavanje opasnih incidenata na terenu.

Specijalni izaslanik SAD-a za Tursku i Siriju Thomas Barrack javno je upozorio na ozbiljnost situacije, istakavši da su zračni napadi nosili stvarni rizik brze eskalacije u direktan vojni okršaj. Barrack je naglasio da turske snage nisu bile obaviještene o dolasku izraelskih aviona prema bazi u Idlibu, te da je Ankara lako mogla podići svoje lovce pod pretpostavkom da se nalazi pod direktnim napadom. Izvor blizak turskim oružanim snagama potvrdio je da Turska posjeduje radarske sisteme koji prate izraelske zračne aktivnosti sve do Jordana, te da Ankara nije bila zatečena napadom, uveliko zahvaljujući i američkim upozorenjima.

Ipak, izostanak korištenja komunikacijskog kanala ukazuje na to da Tel Aviv nije želio oprez, već provokaciju. „Jasno je da su željeli zastrašiti Ankaru. Oni se igraju vatrom“, izjavio je neimenovani turski zvaničnik. Neimenovani izvori iz turskih diplomatskih krugova upozoravaju da bi dalje podizanje tenzija od strane Izraela moglo dovesti do ponavljanja scenarija iz 2015. godine, kada je Turska oborila ruski borbeni avion Su-24 nakon povrede njenog zračnog prostora.

Odgovor iz Tel Aviva na ove opomene bio je nediplomatski i agresivan. Izraelski ministar odbrane Israel Katz otvoreno je zaprijetio turskom predsjedniku, poručivši mu na društvenim mrežama da „ne ulaže Tursku u opasne avanture u Siriji“ i dodavši da bi Erdoğan trebalo da „nastavi držati prazne i zabludjele govore u parlamentu umjesto da testira odlučnost Izraela da se brani“.

Ovakva retorika stiže neposredno nakon što je predsjednik Erdoğan najavio da planira zvaničnu posjetu Damasku, svoju prvu posjetu sirijskoj prijestolnici od početka rata. Udari u Idlibu predstavljaju pokušaj da se turskom lideru pošalje poruka kako mu Tel Aviv neće dozvoliti da se osjeća ugodno u Siriji.

I dok Netanyahu nastoji izazvati nove požare u regiji kako bi skrenuo pažnju s vlastitih problema, diplomatski pritisak na Tel Aviv raste čak i iz Sjedinjenih Američkih Država. Jared Kushner, specijalni izaslanik i zet američkog predsjednika Donalda Trumpa, doputovao je u Tel Aviv na četverosatni sastanak s Netanyahuom. Prema navodima američkih medija, Kushner je oštro upozorio izraelskog premijera da prestane opstruirati napore za postizanje primirja u Gazi i uređenje poslijeratnih odnosa.

U isto vrijeme, sam predsjednik Donald Trump poslao je dotad najdirektniju poruku izraelskom rukovodstvu poručivši: „Izrael bi trebalo da prestane sa bombardovanjem Gaze.“ Trump se također distancirao od nadolazećih izraelskih izbora, naglasivši da nije prikladno da se direktno miješa u izbornu utrku 27. oktobra.

Ufuk Necat Taşçı s Univerziteta Çanakkale Onsekiz Mart naglašava da je Izrael ušao u šire regionalne konflikte na osnovu potpuno pogrešnih obavještajnih procjena, pri čemu nije uspio ostvariti svoje ključne ciljeve. Unutrašnji rascjepi unutar Likuda i rastuća popularnost opozicionih figura poput Gadija Eisenkota dodatno potvrđuju da je Netanyahuov režim stjeran u ćošak.

Slučaj napada na zračnu bazu Abu al-Duhur ogolio je suštinu izraelske regionalne politike. Pod krinkom borbe za vlastitu bezbjednost, Tel Aviv provodi politiku trajne destabilizacije svojih susjeda. Podrivanje turskih napora za stabilizaciju Sirije, ignoriranje diplomatskih i vojnih protokola za deeskalaciju te otvoreno kršenje suvereniteta Sirije nisu znaci snage, već manifestacija duboke strategijske panike.

Izrael ne želi jaku, unitarnu i stabilnu državu na svojoj sjevernoj granici, jer u svakoj uređenoj državi vidi prepreku za vlastitu ekspanzionističku politiku. Međutim, regionalne okolnosti iz 2026. godine drastično se razlikuju od onih iz prethodnih decenija. Stvaranje novih saveza poput Mečkog sporazuma, čvrsta riješnost Ankare da zaštiti svoje vitalne interese i obnovi sirijsku državu, te sve veće nezadovoljstvo Washingtona Netanyahuovim jednostranim potezima, pokazuju da je politika ucjena i agresije ušla u slijepu ulicu.

Kratkoročni izborni poeni koje Netanyahu pokušava kupiti bombardovanjem sirijskih pista mogli bi Izrael koštati dugoročne izolacije i uvući čitavu regiju u sukob čije će posljedice najviše osjetiti upravo oni koji ga danas raspiruju.