Nakon smjene Karima Khana zbog optužbi za seksualno nedolično ponašanje, Međunarodni krivični sud našao se na jednoj od najvažnijih prekretnica u svojoj historiji. Novi glavni tužitelj naslijedit će instituciju razapetu između zahtjeva za pravdom u predmetima protiv nekih od najmoćnijih svjetskih lidera i nezapamćenih političkih pritisaka vodećih sila, dok borba za očuvanje nezavisnosti i kredibiliteta suda postaje pitanje njegovog opstanka

Sud je u potrazi za novim glavnim tužiteljem nakon što je Karim Khan smijenjen s dužnosti 24. jula 2026. godine, poslije glasanja država članica koje su ga uklonile zbog optužbi za seksualno nedolično ponašanje. Njegov odlazak dolazi u trenutku kada se Sud i dalje bavi predmetima koji uključuju neke od najmoćnijih svjetskih lidera, među kojima su ruski predsjednik Vladimir Putin i izraelski premijer Benjamin Netanyahu. Istovremeno, Sud je pod pritiskom vlada koje dovode u pitanje njegov autoritet, prijete njegovom radu i tvrde da je prekoračio svoj mandat.

Međunarodni krivični sud od samog je početka bio predmet kontroverzi, a svaki je tužitelj iza sebe ostavio složeno naslijeđe. Prvi tužitelj, Luis Moreno Ocampo, optuživan je da se previše fokusirao na Afriku, što je mnoge navelo na zaključak da su meta Suda isključivo lideri s tog kontinenta. Njegova nasljednica Fatou Bensouda provela je veći dio svog mandata nastojeći prevazići te kritike, dok se istovremeno suočavala s otporom povodom istraga koje su se ticale Afganistana i Palestine.

Karim Khan proširio je domet Suda nekim od njegovih najznačajnijih predmeta, uključujući nalog za hapšenje Putina i postupak protiv Netanyahua. Međutim, njegov odlazak izazvao je novu krizu u instituciji koja se već bori s pitanjima vlastitog kredibiliteta.

Naredni tužitelj naslijedit će Sud izložen nezapamćenom političkom pritisku. Sjedinjene Američke Države i Izrael pojačali su napore s ciljem podrivanja institucije, dok su pojedine države članice postavile pitanje može li Sud uopće nastaviti funkcionirati bez snažnije političke podrške. S druge strane, milioni žrtava zločina širom svijeta i dalje u Međunarodnom krivičnom sudu vide neophodni mehanizam kontrole nad vladama koje ne uspijevaju pozvati na odgovornost vlastite lidere.

Izbor glavnog tužitelja bit će izuzetno važan, ali neće riješiti dubinska pitanja s kojima se institucija suočava, a koja se tiču toga može li Sud sačuvati svoju nezavisnost djelujući u svijetu kojim upravlja politika moći.

Za pojedine posmatrače, međutim, napadi na Sud ne predstavljaju dokaz njegovog neuspjeha, već potvrdu da radi upravo ono zbog čega je i osnovan. Ian Hurd, profesor političkih nauka na Univerzitetu Northwestern, ističe da je kredibilitet Suda izuzetno visok te da je sasvim jasno za šta se ta institucija zalaže i kakvu vrstu posla nastoji obaviti, a to je obezbjeđivanje mehanizma za pozivanje na odgovornost onih koji čine ili organizuju strašne zločine.

Ipak, Hurd ukazuje na centralni problem s kojim se Sud suočava, a to je činjenica da oni koje Sud nastoji pozvati na odgovornost često posjeduju najveću moć. Izazov je, prema njegovim riječima, uspostaviti ravnotežu između želje da se moćnici pozovu na odgovornost i realnosti u kojoj oni često imaju sredstva da izbjegnu pravdu. On smatra da su pokušaji podrivanja Suda samo dodatno učvrstili razloge za njegovo postojanje, jer činjenica da pojedini akteri žele uništiti Sud ne umanjuje njegov kredibilitet, već ga dodatno potvrđuje podsjećajući javnost koliko je važno pozivati takve vlade na odgovornost.

Međutim, to što se Sud doživljava legitimnim ne znači da uvijek može isporučiti konkretne rezultate. Sud može izdavati naloge, otvarati istrage i graditi predmete, ali bez saradnje država, pretvaranje tih postupaka u suđenja ostaje ogroman izazov. Novi tužitelj morat će voditi postupke protiv moćnih lidera, znajući pritom da vlade koje stoje iza tih predmeta mogu pokušati opstruirati rad Suda.

Kenneth Roth, bivši izvršni direktor organizacije Human Rights Watch, postavio je pitanje može li Sud svoj autoritet pretvoriti u značajne rezultate. On smatra da bi države članice trebale insistirati na tome da novi tužitelj nastavi voditi postupke protiv najtežih prekršilaca, bez obzira na njihovu zemlju ili status. Za Rotha to znači nastavak postupaka protiv uticajnih lidera, uključujući Putina i Netanyahua, uz obezbjeđivanje da Sud ne primjenjuje različite standarde u zavisnosti od zemlje o kojoj je riječ.

Kredibilitet zavisi i od rezultata, a iako Sud može godinama graditi predmete, dugotrajne istrage bez suđenja rizikuju produbljivanje sumnji u njegovu efikasnost. Njegov naredni lider morat će pokazati da institucija može djelovati s većom hitnošću, uz očuvanje nezavisnosti koja joj daje legitimitet. Roth napominje da je Sud do sada postupao predaleko sporo i da je napravio premalo u protekle dvije i po decenije, zbog čega je potreban glavni tužitelj koji može mobilisati talentovano osoblje i isporučiti rezultate.

Izbor tužitelja bit će od presudne važnosti, ali veće je pitanje hoće li mu svjetske vlade dozvoliti da uspije. Čak ni najsnažniji lider ne može zaštititi Sud od političkih pritisaka bez podrške država članica. Tom Dannenbaum, profesor međunarodnog prava na Univerzitetu Stanford, vidi upravo to kao centralno pitanje. Naredni tužitelj, prema njegovim riječima, morat će se oduprijeti pritisku moćnih vlada, dok će se istovremeno morati oslanjati na države članice u odbrani rada Suda.

Iskušenje s kojim će se suočiti Khanov nasljednik bit će izbjegavanje konfrontacije. U situaciji kada Sjedinjene Američke Države uvode sankcije, a pojedine vlade osporavaju autoritet Suda, oprezan pristup može djelovati kao najsigurniji put. Međutim, Dannenbaum upozorava da bi izbjegavanje sukoba s moćnim državama moglo doći uz mnogo veću cijenu, slabeći upravo onaj legitimitet o kojem Sud ovisi. Tužitelj koji dozvoli da politički pritisak oblikuje odluke rizikuje da instituciju pretvori u sud koji postoji samo na papiru, ali više ne ispunjava svoju svrhu.

Za Dannenbauma, otpor političkom pritisku samo je dio onoga što je potrebno. Tužitelj mora nastaviti graditi predmete čak i kada se hapšenja čine nedostižnim, jer se političke okolnosti mogu promijeniti. Kao primjer navodi slučaj bivšeg predsjednika Filipina Rodriga Duterta. Dok je Duterte bio na vlasti, suđenje se činilo malo vjerovatnim, ali su istražitelji i civilno društvo nastavili graditi predmet. Kada su se politički uslovi promijenili, Filipini su ga uhapsili i prebacili u Haag.

Za druge, pak, kriza kredibiliteta Suda ne tiče se samo toga ko vodi tužilaštvo, već odražava i pitanja o načinu na koji se samom institucijom upravlja. Triestino Mariniello, profesor prava na Univerzitetu Liverpool John Moores, ističe da je prioritet u ovom trenutku da Skupština država članica učini sve postupke javnim. Različiti izvještaji nisu dostupni javnosti, pa je za kredibilitet institucije ključno da nadzorno tijelo razjasni šta se dogodilo. On naglašava da je transparentnost posebno važna jer su pojedine vlade otvoreno priznale pokušaje vršenja pritiska na države u vezi s radom Suda.

Rasprava o budućnosti Međunarodnog krivičnog suda na kraju se vraća na isto pitanje: može li jedan tužitelj spasiti sud čiji ga mandat stavlja direktno na metu najmoćnijih ljudi na planeti? Izbortužitelja oblikovat će naredno poglavlje Suda, ali poteškoće institucije neće nestati s novim liderom. Naredni tužitelj naslijedit će Sud razapet između zahtjeva za odgovornošću koje upućuju žrtve širom svijeta i političkih sila odlučnih da ograniče njegov domet. Način na koji će Sud upravljati tom tenzijom mogao bi odrediti samu budućnost ove institucije.

IZVOR: Bosna.hr, New Lines Magazine