Kako je poslijeratna ideološka konstrukcija stvorila mit o izjednačavanju seoskih samoodbrambenih jedinica sa zločinačkim formacijama, te kakva je zaista bila uloga muslimanske milicije i vulnetara u spriječavanju potpunog biološkog istrebljenja bošnjačkog naroda u Sandžaku

Slom Kraljevine Jugoslavije u aprilu 1941. godine i potonje komadanje njene teritorije od strane sila Osovine doveli su prostor Sandžaka u poziciju jedinstvenog vojno-političkog, historijskog i društvenog fenomena. Rastrgan između različitih okupacijskih zona, italijanske, njemačke, te administrativnih pripajanja Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i pro-italijanskom protektoratu Velikoj Albaniji, Sandžak je postao poprište dubokih međuetničkih tenzija i eskalacije nasilja.

U tom općem rasulu i kolapsu državnih institucija, bošnjački narod se našao izložen neposrednoj egzistencijalnoj opasnosti. Od druge polovine 1941. godine na ovom prostoru počinje djelovati tzv. „muslimanska milicija“, u pojedinim dokumentima i historijskim izvorima nazvana i „muslimanska vojska“. Pored nje, na područjima koja su ušla u sastav Velike Albanije, djelovale su i specifične jedinice poznate kao vulnetari.

U poslijeratnoj jugoslavenskoj historiografiji i ideološkom diskursu godinama je stvarana neka vrsta misterije i historiografske nepravde prema ovim formacijama. Komunistička vlast imala je izraženu tendenciju da ratna zlodjela i krivicu što ravnomjernije podijeli na sve jugoslavenske narode, a sve u svrhu uspostavljanja vještačke i neistinite ravnoteže u sklopu politike bratstva i jedinstva. Time je bošnjačkom narodu kao teški historijski i nacionalni teret bačeno na pleća djelovanje muslimanske milicije, pri čemu su ove jedinice neopravdano i bez naučnog utemeljenja izjednačavane po svojoj ulozi sa četnicima, ustašama, ljotićevcima i drugim ideologiziranim i izrazito zločinačkim pokretima.

Međutim, dubinska analiza historijskih izvora, izvještaja samog antifašističkog pokreta, kao i terenskih svjedočanstava, razotkriva sasvim drugačiju narativnu matricu: muslimanska milicija i vulnetari primarno su bili izraz spontane, lokalne samoodbrane civilnog stanovništva koje je u uslovima opšteg rata i genocidnih pohoda nastojalo sačuvati sopstvene goli živote, porodice i vjekovna ognjišta.

Da bi se razumjela prava priroda muslimanske milicije, neophodno je demontirati zabludu o njoj kao o vojnički ustrojenoj, centralizovanoj ili agresivnoj armiji. Muslimanska milicija bila je, u svojoj suštini, narodna vojska, jedna vrsta lokalnih samoodbrambenih jedinica, organizovanih radi zaštite sela i naselja. Ove jedinice imale su vojno obilježje isključivo po tome što su njihovi pripadnici posjedovali naoružanje (u najvećem broju slučajeva lično oružje sačuvano nakon raspada kraljevske vojske) i što su imale imenovane lokalne komandire.

U svim drugim segmentima života, pripadnici milicije nisu se ni po čemu razlikovali od ostalog seoskog stanovništva. On nisu boravili u kasarnama, niti su prolazili kroz sistemsku obuku. Živjeli su u svojim kućama, radili na svojim njivama, hranili se u krugu vlastitih porodica, kretali se u uobičajenim narodnim seoskim odijelima i branili isključivo teritoriju vlastitog sela ili sreza.

Bile su to jednonacionalne organizacije, sastavljene bezizuzetno od Bošnjaka, bez izgrađene politike ili globalne ideološke platforme. Ono što ih je neraskidivo povezivalo bila je gola potreba za preživljavanjem u uslovima kada niti jedna zvanična vlast nije garantovala sigurnost bošnjačkom stanovništvu. Muslimanske milicije nisu bile hijerarhijski povezane u jedinstveni korpus. Nije postojao nikakav vrhovni štab, nikakav zajednički komandant za čitav Sandžak, niti politički program koji bi definisao njihovo djelovanje izvan okvira odbrane rodnog kraja. Svaka jedinica bila je neovisna, vezana za svoj uži geografski prostor i vođena autoritetom lokalnog prvaka, hodže ili uglednog domaćina.

Zanimljivo je da su čak i oblasna rukovodstva antifašističkog pokreta u Sandžaku, kao i Pokrajinski komitet KPJ za Crnu Goru i Boku, u svojim povjerljivim ratnim izvještajima i analizama tretirali muslimansku miliciju kao izrazito odbrambenu organizaciju. Komunisti su u svojim dokumentima jasno uočavali da ove seoske straže brane svoja sela i da ne dopuštaju ulazak vanjskim oružanim formacijama, pri čemu su primarno i po svaku cijenu nastojale spriječiti ulazak četnika, ali nisu blagonaklono gledale ni na ulazak partizana.

Međutim, odnos milicije prema četnicima i partizanima bio je suštinski različit i po karakteru i po motivima. Sa četničkim odredima pod komandom Draže Mihailovića i lokalnih vojvoda, koji su u svojim programskim dokumentima jasno proklamirali etničko čišćenje i stvaranje „homogene Srbije“, muslimanske milicije bile su u neprekidnom, bezkompromisnom sukobu. Sa četnicima se konfrontiralo oružjem pri svakom dodiru i u svakom trenutku. S druge strane, prema partizanima odnos se zasnivao na pragmatičnim dogovorima i pregovorima. Komandiri milicije nastojali su iznaći sve mogućnosti da partizane odvrate od upada u njihova mjesta, čime su željeli sačuvati sela od odmazde okupatora, ali i od unutrašnjih ideoloških sukoba.

Komunisti su im jedino mogli zamjeriti to što se nisu slagali sa revolucionarnim komunističkim ciljevima NOP-a i što su bili pristalice starog društvenog i kapitalističkog poretka. Okupacijske snage, bilo italijanske ili njemačke, tolerirale su postojanje ovih jedinica isključivo iz razloga što milicija nije pokretala napade na okupatorske garnizone, već se ograničavala na održavanje reda i mira u vlastitim sredinama.

Organizicijska struktura muslimanskih milicija reflektovala je lokalne prilike i potrebe terena. Na području Donjeg Bihora, bataljonom milicije komandovao je Ćazim Sijarić, dok mu je zamjenik bio Smajo Trubljanin. Ova jedinica nastojala je pokriti izuzetno osjetljiv teren koji se nalazio pod konstantnim priskom četničkih odreda iz pravca Crne Gore. Na prostoru prema Šahovićima i Pavinom Polju, u selu Gostun, djelovala je četa pod komandom Selima Jukovića, koja je bila organizaciono i operativno povezana sa jedinicom u Komaranima, smještenom na strateškom potezu između Prijepolja i Bijelog Polja, gdje je komandovao Husein Rovčanin.

Među prvim jedinicama koje su od samog početka rata formirane sa izričitim samoodbrambenim karakterom bile su one u Hisardžiku blizu Prijepolja, kojima je komandovao hodža Sulejman Pačariz. Njegove jedinice kasnije će izrastati u znatno brojnije formacije, ali su u svojoj početnoj fazi imale isključivo karakter seoske straže. U Gornjem Bihoru kod Berana, sa sjedištem u selu Petnjica, djelovala je četa koja je obuhvatala sela Petnjicu i Vrbicu. Na njenom čelu nalazio se petnjički hodža Osman Hrastoder, dok je dužnost njegovog zamjenika obavljao Đule Agović. Na istom prostoru Donjeg Bihora djelovao je i bataljon pod komandom Galjana Lukača, koji je predstavljao specifičan primjer unutrašnje solidarnosti, jer su u njegovom sastavu boravili i zajedno ratovali i Bošnjaci i Crnogorci iz lokalnih sela.4

Posebno složena vojno-politička situacija bila je u sjeničkom i novopazarskom kraju. U Sjenici je, pod direktnim uputstvima i političkim utjecajem utjecajnog trgovca i gradonačelnika Hasana Zvizdića, formirana milicijska četa mješovitog nacionalnog sastava, sačinjena od Bošnjaka i Srba. Bila je to jedinstvena mirovna milicija, čiji je zadatak bio sprečavanje međuetničkih incidenata u samom gradu i održavanje reda. Pored ove mirovne strukture, na širem prostoru sjeničkog sreza djelovala je i muslimanska milicija izrazito borbenog karaktera pod komandom Ćamila Prašović, koja je odbijala napade izvan grada.

U Novom Pazaru, koji je krajem 1941. godine bio izložen žestokim i višekratnim četničkim opsadama i napadima, muslimanskom milicijom komandovao je Biko Drešević. Unutar novopazarske odbrane djelovala je i posebna, specijalno obučavana borbena jedinica kojom je rukovodio Džemo Koničanin. Na drugom kraju Sandžaka, na prostoru Pljevalja i Priboja, u februaru 1942. godine formirana je Pljevaljsko-pribojska četa pod komandom Asima Hasanbegovića i njegovog zamjenika Hamdije Kriještorca. Ova jedinica djelovala je do aprila 1943. godine, da bi u avgustu iste godine integrirana u Bošnjački odred za odbranu grada Pljevalja od četnika. Već u septembru 1943. godine, nakon kapitulacije Italije, znatna brojboraca ove milicije uvidio je novu vojno-političku realnost i stupio direktno u sastav Druge proleterske sandžačke brigade, dajući svoj doprinos antifašističkoj borbi.

Na teritorijama koje su nakon sloma Jugoslavije pripojene protektoratu Velike Albanije, okupacione vlasti formirale su formacije pod nazivom vulnetari (alb. Vullnetarët — dobrovoljci), u italijanskim vojnim dokumentima označne kao Milizia Volontario Antikomunista. Za razliku od seoskih milicija koje su nastajale spontano po selima, vulnetarski odredi postojali su prvenstveno u gradskim centrima i većim općinskim sjedištima. Takve jedinice bile su uspostavljene u Plavu, Gusinju, Gornjoj Ržanici, Rožajama, Bijelom Polju i Sjenici.

Glavna karakteristika ovih jedinica bila je njihova mješovita nacionalna struktura. Po pravilu, u njima je postojao proporcionalan broj pripadnika: s jedne strane Srba i Crnogoraca, a s druge strane Bošnjaka. Vulnetari su jednim dijelom primali novčanu nadoknadu i obezbjeđenje od okupatorske administracije, čime su imali status regularnije, plaćene vojske. Njihov primarni i zvanični zadatak bio je čuvanje uspostavljene granice prema Crnoj Gori. Međutim, motiva pripadnika ovih jedinica nije ležao u služenju okupatoru, već u činjenici da su odbranom te granice istovremeno direktno štiti vlastita sela, porodice i domove od neprijateljskih upada i masovnih pokolja koje su vršili četnički odredi.

Historiografski podaci razotkrivaju još jedan fascinantan i često prešućivan fenomen: jedinice vulnetara u mnogim su situacijama djelovale izrazito prijateljski, zaštitnički i saveznički u odnosu na narodnooslobodilački pokret. U periodu tokom 1942. i 1943. godine, kada su na prostorima Vasojevića i pojedinih dijelova Sandžaka četnici vršili sistemski teror i zločine nad partizanskim odredima, upravo su vulnetari Plava i Gusinja pružali spasonosnu pomoć, hranu i utočište pripadnicima partizanskih bataljona i gerilskih grupa.

Zahvaljujući toj saradnji i otvorenoj pomoći plavskih i gusinjskih vulnetara, kao i boraca u Gornjem Bihoru, beranska i andrijevačka partizanska gerila uspjela je sačuvati svoje ljudstvo od potpunog četničkog uništenja. U isto vrijeme kada su na teritoriji Gornjih i Donjih Vasojevića od strane četnika pohvatani i likvidirani mnogobrojni organizatori i vodeći rukovodioci narodnooslobodilačke borbe iz Crne Gore, oni partizani koji su uspjeli preći na teritoriju pod kontrolom plavsko-gusinjskih vulnetara bili su na potpuno sigurnom terenu. Historijski izvori nedvosmisleno potvrđuju da na prostoru Plava i Gusinja, u periodu od 1942. do oktobra 1943. godine, nije poginuo niti jedan jedini crnogorski partizan.

Komandant rožajskih vulnetara bio je ugledni Mula Jakub Kardović. Njegovo djelovanje ostavilo je neizbrisiv trag u humanosti tokom ratnog vihora. Prilikom četničke opsade Novog Pazara krajem 1941. godine, Mula Jakub Kardović je lično organizirao zaštitu i čuvao 420 novopazarskih Srba kako im se u općem metežu i odmazdi ne bi dogodilo ništa nažao. Pored toga, Kardović je tokom čitavog rata tajno i javno spašavao istaknute komuniste i ilegalce, a njegovi rožajski vulnetari naročito su se istakli u žestokim borbama protiv četnika prilikom odbrane Novog Pazara i u čuvenoj bitci na prevoju Kacuber u avgustu 1943. godine, čime je zaustavljen prodor četnika prema Rožajama. Uz Kardovića, ključne figure u Rožajama bili su komandir žandarmerije Ćerim Kurpejović i nonprefekt (načelnik sreza) Adem-aga Kurtagić.

U Plavu i Gusinju, čete vulnetara predvodili su lokalni prvaci i komandiri: Haso Redžepagić, Mehmed, Amir i Hakija Šabović, Juso Medunjanin, Adem Lješnanin, Zajo Radončić, Abdulah i Zejnil Đombalić, Muharem Rašić, Bajram Laličić, Iso Deljanin i Kupo Radončić. Mnogi od njih od samog početka bili su tajni saradnici narodnooslobodilačkog pokreta, dajući logistiku i obavještajne podatke partizanima, da bi od 1944. godine i zvanično stupili u redove NOVJ kao aktivni borci i oficiri (poput Muharema Rašića, Bajrama Laličića i Ise Deljanina).

Kada se podvuče historijska crta pod djelovanje muslimanskih milicija i vulnetarskih jedinica na prostoru Sandžaka od 1941. do 1945. godine, jasno je da se radi o kompleksnom fenomenu koji se ne može posmatrati kroz pojednostavljene, crno-bijele ideološke naočale.

Ove formacije bile su seljačka vojska, lišena visoke politike, čiji su motivi bili isključivo lokalni i odbrambeni. Ono što ih je spajalo bila je odbrana vlastitog kućnog praga, porodice, vjere, običaja i prava na život. Nažalost, usljed rascjepkanosti, nedostatka teškog naoružanja i unutrašnje nepovezanosti, ove jedinice nisu uspele spriječiti masovne pokolje i genocidne akcije nad bošnjačkim civilnim stanovništvom u Bihoru i pljevaljskom srezu početkom 1943. godine. Ti zločini izvedeni su u direktnoj režiji četničkih odreda Pavla Đurišića, uz izdašnu podršku i logistiku italijanskog okupatora koji je milicijama oduzimao oružje.

Međutim, tamo gdje je muslimanska milicija bila brojnija, organiziranija i bolje naoružana, kao što je to bio slučaj u Novom Pazaru, Sjenici, Prijepolju, Komaranu, Rožajama, Plavu i Gusinju, bošnjački narod uspio je pružiti odlučan otpor i odbraniti se od četničkog uništenja. Bez postojanja ovih samoodbrambenih jedinica, demografska i biološka slika Sandžaka nakon Drugog svjetskog rata bila bi katastrofalno izmijenjena, a obim stradanja neuporedivo veći.

Zbog toga, pokušaji poslijeratnih komunističkih vlasti da se muslimanska milicija proglasi isključivo kvislinškom ili zločinačkom formacijom predstavljaju grubo zanemarivanje historijskog konteksta i uzročno-posljedičnih veza. Dok su druge vojne formacije na prostoru Jugoslavije ratovale radi ostvarivanja velikodržavnih, fašističkih ili revolucionarnih ciljeva, sandžačka muslimanska milicija borila se za samo jednu vrijednost, pravo čovjeka da preživi na svom vjekovnom ognjištu. Ta činjenica ostaje ključni ugaoni kamen za svako naučno i pravedno vrijednovanje prošlosti Sandžaka u Drugom svjetskom ratu.

IZVOR: Bosna.hr, Esad Rahić