Slom pokreta za autonomiju Bosne i izgnanstvo Husein-kapetana Gradaščevića označili su kraj jedne epohe i početak tiho uglednog utonuća bosanskog plemstva pod osmanskom vlasti. Od velikaškog sjaja i vojnih pobjeda do zemunskog interniranja i zagonetne smrti u Carigradu, tragični životni put Zmaja od Bosne ostaje jedno od najupečatljivijih poglavlja u historiji borbe za samostalnost zemlje

Posljednji dani Husein-kapetana Gradaščevića, predvodnika pokreta za bosansku autonomiju, predstavljaju jednu od najdramatičnijih i ujedno najtragičnijih epizoda u novijoj historiji Bosne i Hercegovine. Nakon sloma ustanka u bici kod Sarajeva u maju 1832. godine, uzrokovanog prevagom osmanskih pojačanja i diplomatsko-vojnim manevrima u kojima su hercegovački prvaci stali na stranu Portine vojske, Zmaj od Bosne bio je primoran potražiti utočište preko sjeverne granice, na teritoriji Habsburške monarhije.

Prelazak Save krajem maja i početkom juna 1832. godine označio je početak dugog, ponižavajućeg progonstva. Sa Gradaščevićem je granicu prešla impresivna i teška kolona: njegova supruga, sin Muhamed, 50 pratilaca, 22 žene, 26 djece, 40 sluga, te 20 atova i 111 konja. U njegovoj neposrednoj blizini nalazio se i terzibaša Mostić, dok su se među izbjeglim bošnjačkim prvacima isticali Ali-paša Fidahić, nekadašnji sarajevski muftija i uglednik Mujaga Zlatarević, Mahmud-beg Gradaščević, Mustafa-beg Tuzla, maglajski kapetan Emin-beg, derventski kapetan Mahmut-beg, dobojski kapetan Sinan-beg, krupski Mehmed-beg, te Salih-aga Tufekčić.

Bilo je to bjekstvo, ali sa sjajem i bogatstvom velikaške kuće. Gradaščević je u izgnanstvo ponio 3.000 zlatnih dukata, dvije vreće srebrenog novca, dvije vreće talira, dvije vreće cvanciga, te dragocjeno lično naoružanje i opremu: dva zlatom okovana handžara, četiri srebrene kubure, dvije sablje okićene draguljima, dva zlatna fišekluka, sedam zlatnih džeferdara, zlatni sat sa četiri poklopca, srebreni sat, zlatnu duhansku kesu, dva srebrena svijećnjaka, četiri zlatom izvezena odijela, 38 pari srebrenih pištolja, 38 pušaka okovanih zlatom i srebrom, još četiri urešena handžara, džilit, dva koplja i dva vojna bajraka.

Sudbina ovih dragocjenosti ostala je uglavnom nepoznata, iako su pojedini predmeti vremenom pronašli put do muzejskih i privatnih zbirki. Dio njegovog oružja dospio je u Bečki historijsko-umjetnički muzej (Kunsthistorisches Museum). Sarajevski trgovac antikvitetima Uzeir-aga Hadžihasanović posjedovao je Huseinovu hamajliju, koju su stručnjaci smatrali remek-djelom arapske kaligrafije, dok je u Zemaljskom muzeju u Sarajevu sačuvan njegov svečani ćurak. Gradaščevićev ogrtač danas čuva Muzej Sarajeva.

Nakon prelaska u Slavoniju, austrijske vojne vlasti smjestile su Gradaščevića i ostale prvake u Osijek. Formalno prihvatajući izbjeglice, Habsburška monarhija ih je zapravo internirala. Bili su smješteni u kasarni pored stare osječke tvrđave, pod strogo organiziranim nadzorom. Iako im je bilo dozvoljeno kretanje po gradu i bližoj okolini, svaka pismena komunikacija ili dopisivanje s pristalicama u Bosni bili su najstrožije zabranjeni.

Mladi Josip Juraj Strossmayer, tada osječki gimnazijalac, kasnije se prisjećao kako je s drugom djecom često odlazio gledati vođu bosanskog ustanka kako sa svojom pratnjom jaše osječkim ulicama i nadmeće se u tradicionalnom bacanju džilita. Prisustvo ponosnog, ali poraženog bosanskog plemstva ostavilo je dubok trag u sjećanju savremenika.

Habsburški prijem, međutim, daleko je odstupao od onoga čemu se Gradaščević nadao. Očekivao je da će biti primljen s počastima koje pripadaju veziru, no umjesto toga suočio se s hladnom birokratijom, uvredljivim postupanjem i zapljenom dijela imovine. Njegovi višekratni zahtjevi da ode u Beč i izloži svoj slučaj caru Franji I, kao i pisma upućena moćnom kancelaru Klemensu von Metternichu, ostali su bez odgovora.

U isto vrijeme, iza kulisa se odvijala složena diplomatska mreža. Srpski knez Miloš Obrenović vodio je dvostruku igru između Beča, Stambola i bosanskih ustanika. U pismu svom predstavniku Avramu Petronijeviću od 28. juna 1832. godine, Miloš je otvoreno definirao vlastitu taktičku poziciju: “U našoj politici stoji nam igrati ovu rolu: vaditi Turcima oproštenija, biti Hristijani i još najglavniji neprijatelji Bošnjaka.” Istog dana, knez je uputio pismo Alibegu Karafeziću pozivajući bosanske i albanske prebjege da pređu u Srbiju, garantirajući im pomilovanje kod velikog vezira, ali uz izričito izuzimanje Zmaja od Bosne i Ali-paše Fidahića.

S druge strane, osmanska diplomatija nastojala je u potpunosti diskreditirati Gradaščevića na međunarodnom planu. Beogradski vezir Husein-paša pisao je 17. juna austrijskim vojnim vlastima, zahtijevajući da se Gradaščeviću ne dozvoli boravak na njihovoj teritoriji. Tvrdeći da Zmaj od Bosne nije politički prijestupnik već obični zločinac koji je sprovodio egzekucije, konfiscirao imovinu i opljačkao državnu kasu, osmanske vlasti tražile su njegovo izručenje. Slične zahtjeve, nazivajući Huseina zlikovcem, veliki vezir uputio je i samom Metternichu.

Kancelar Metternich je odbio zahtjev za izručenje, no bečka administracija našla se pred dilemom kako riješiti pitanje visokorizičnog izbjeglice. Kada je utvrđeno da se Gradaščević, uprkos izolaciji, i dalje pokušava dopisivati sa sljedbenicima u Bosni, Dvorsko ratno vijeće razmatralo je njegovu premještaj u udaljenu tvrđavu Komoran u Mađarskoj. Do toga ipak nije došlo jer je austrijski poslanik u Carigradu uspio izdejstvovati načelnu saglasnost Porte za pomilovanje, pod uslovom da se izbjeglice formalno obrate sultan u molbom. Na Metternichov nagovor, Gradaščević i Fidahić predali su zahtjev za amnestiju.

U septembru 1832. godine u Osijek je stigao carski ferman. Sultana Mahmoud II odobrio je Gradaščeviću povratak na osmansku teritoriju, ali uz striktnu zabranu pristupa i života u Bosni. Mjesto njegovog daljeg boravka trebala je odrediti Porta, uz obavezu da se najprije javi u Carigrad.

Gradaščević je odmah prebačen u Zemun, gdje mu je general Fojt svečano pročitao ferman. Stavljen mu je izbor: ostati pod austrijskim nadzorom ili preći na osmansko tlo. Nakon pet dana teškog kolebanja, slomljen činjenicom da mu je povratak u rodni kraj trajno onemogućen, Husein-kapetan prihvatio je odlazak u Tursku u potpunoj rezignaciji. Dana 1. oktobra 1832. godine prešao je u Beograd i trećeg oktobra se pojavio pred beogradskim vezirom. S njim su granicu prešli Fidahić, Zlatarević i krupski kapetan sa svojom pratnjom. Tim činom pokret za autonomiju Bosne bio je i formalno okončan.

Fizičko i psihološko naprezanje u potpunosti su narušili zdravlje mladog kapetana. Dva mjeseca ležao je teško bolestan u Beogradu. Tokom tog perioda, beogradski vezir uspio je izraditi pomilovanje i povratak u Bosnu za gotovo sve članove njegove pratnje, osim za samog Huseina i Ali-pašu Fidahića.

Iz tog beogradskog perioda potiče i najprecizniji sačuvani fizički i karakterni opis Zmaja od Bosne, koji je ostavio dr. Bartolomeo Kunibert, lični ljekar kneza Miloša:

“Husein-kapetan imao je gotovo 30 godina, stas mu bijaše srednji, izgled interesantan, pogled blag i sumoran, osmjeh pun draži i tuge. Njegove krupne oči natkriljivahu guste i ukrštene obrve, bjeloća njegove kože izdavaše više đurđijanski tip njegove majke nego onaj ponosnoga, surovoga i poludivljeg Bošnjaka. Jedva bi se moglo vjerovati da se pod ovim nejakim i nježnim tjelesnim sastavom mogla skrivati ovako krepka duša, vojnički darovi, velika taština, a naročito lična hrabrost, dotjerana nekada do drskosti. Iskren i marljiv musliman, on je brižljivo vršio spoljne obrede svoje vjere i propise Kurana i ni za šta na svijetu ne bi on propustio onih pet molitava dnevno; šta više, često su ga viđali kako za vrijeme razgovora okreće oči k nebu i ponavlja sasvim tiho po neku molitvu ili stihove iz Kurana, i protiv općeg običaja svojih sunarodnika uzdržavaše se on brižljivo od raznih vinskih i alkoholnih pića zabranjenih zakonima islamizma.”

U decembru 1832. godine, još uvijek oporavljajući se od bolesti, Husein-kapetan krenuo je na svoje posljednje putovanje prema Carigradu u pratnji Ali-paše Fidahića, dvojice sluga i jedne sluškinje.

Po dolasku u osmansku prijestolnicu, sultan Mahmoud II pokušao je politički amortizirati autokratsku moć nekadašnjeg vođe ustanika. Ponudio mu je visoki vojnički čin paše sa dva tuga u novoreorganizovanim nizamskim postrojbama, nadajući se da će Gradaščevićev pristanak poslužiti kao primjer ostalim neposlušnim namjesnicima u carstvu. Vjeran svojim političkim i tradicionalnim načelima, Gradaščević je ponudu oštro odbio, izjavivši da će “radije umrijeti u nošnji svojih očeva nego nositi nizam-uniformu jednog paše”.

Nakon odbijanja sultanove ponude, donesena je odluka o njegovom interniranju u Trapezund (Trabzon) u Maloj Aziji. Međutim, prije nego što je odluka sprovedena, Husein-kapetan je iznenada preminuo u Carigradu.

Iako su se u starijoj literaturi pojavljivali navodi da je umro krajem jula 1833. godine, novija historijska istraživanja i epigrafski spomenici precizno utvrđuju da je Zmaj od Bosne preminuo 17. augusta 1834. godine (11. rebi'ul-ahir 1250. godine po Hidžri), u 32. godini života.

Okolnosti njegove smrti ostale su predmetom dugotrajnih historijskih rasprava. Prema predaji koju je zabilježio Hamdija Kreševljaković na osnovu kazivanja služavke koja je s Huseinom boravila u Carigradu, Zmaj od Bosne spremao se proslaviti Mevlud i nabavio sve što je bilo potrebno. Istog dana, dok je uzimao abdest, iznenada mu je pozlilo, počeo je povraćati i ubrzo izdahnuo. Prema zvaničnoj osmanskoj verziji, uzrok smrti bila je kolera, koja je u to vrijeme harala prijestolnicom.

Međutim, mnogi savremenici i kasniji istraživači izražavali su sumnju u zvaničnu dijagnozu, zastupajući tezu o trovanju. Unutrašnjo-politički kontekst Osmanskog carstva u doba Tanzimata često je uključivao diskretne eliminacije politički opasnih pojedinaca, pri čemu su iznenadne bolesti ili epidemije služile kao pogodan zaklon od javnog nezadovoljstva. Dokumenti iz tog perioda ukazuju na to da je Porta smatrala Gradaščevića trajnom prijetnjom zbog njegovog autoriteta i potencijala da ponovo podigne ustanak, te je njegovo uklanjanje odgovaralo političkim interesima centralne vlasti. S druge strane, pojedini autori naglašavaju da je Husein već pri napuštanju Bosne bio teško bolestan, pri prelasku Save morala su ga podupirati dvojica pratitelja, te da je fizička iscrpljenost mogla dovesti do prirodnog otkazivanja organizma.

Husein-kapetan ukopan je u haremu džamije Eyüp Sultan u carigradskoj četvrti Eyüp, smještenoj izvan gradskih zidina u blizini Zlatnog roga. Na njegovom nišanu uklesan je tekst na osmanskom jeziku:

“On (Allah) je Živi i Vječni. Iz Bosanskog ejaleta, Zvorničkog sandžaka, Gračaničkog kadiluka s tvrđavom Gradačac: Gradačac-zade (Gradaščević) sin Osman-kapetana, merhum sejjid Husein-beg. Fatiha za njegovu dušu. 11. rebi'ul-ahir 1250.”

Decenijama je njegov grob na Eyüpu bio zapušten. Tokom Drugog svjetskog rata, 1942. godine, u sarajevskoj štampi pojavila se inicijativa za prenos njegovih posmrtnih ostataka u dvorište Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu, no ta je ideja ostala nerealizirana zbog ratnih okolnosti i političkih manipulacija tog vremena.

Sudbina ostalih aktera pokreta i Gradaščevićeve porodice odrazila je opći slom bosanskog plemstva tog doba. Iza Huseina je ostao jedini sin, Muhamed-beg. Nakon povratka iz izgnanstva, Muhamed-beg je kraće vrijeme živio u Sarajevu kod Mujage Zlatarevića, a potom se vratio u Gradačac, gdje je umro 1854. ili 1855. godine i ukopan pod munarom očeve džamije. Muhamed-begova kći otišla je s majkom u Carigrad, gdje je preminula bez potomaka neposredno prije 1878. godine, čime je izumrla direktna muška i ženska linija Husein-kapetana Gradaščevića.

Huseinov brat Osman-paša umro je u Gradačcu 14. januara 1834. godine, dok je drugi brat, Hadži Bećir-beg, preminuo 1847. godine; obojica su iza sebe ostavila značajne vakufske zadužbine. Ali-paša Fidahić vratio se u Bosnu 1835. godine i živio u Bijeljini do 1840., kada se ponovo podigao na oružje protiv novog bosanskog namjesnika Vedžihi-paše. Nakon ponovnog poraza, ponovo je prognan u Malu Aziju, te je naposljetku preminuo na otoku Kipru. Njegovi potomci u Bijeljini sačuvali su prezime Pašić.

Mujaga Zlatarević, jedan od najbližih Huseinovih saradnika, nakon povratka iz emigracije povukao se iz političkog života i mirno živio u Sarajevu baveći se svojim zanatom sve do smrti 1. marta 1863. godine. Ukopan je u haremu džamije u sarajevskom naselju Mjedenica.

Husein-kapetan Gradaščević ostao je centralna figura bosanske historije 19. stoljeća. Njegov pokušaj očuvanja autonomije Bosne unutar Osmanskog carstva, iako neuspješan u vojnom i političkom smislu, predstavljao je prekretnicu u definisanju političke svijesti i otpora centralizaciji. Kao što je i sam napisao u jednom od svojih pisama, njegovoj ulozi u historiji više su doprinijeli volja naroda, starina njegove porodice i lično bogatstvo nego sama težnja za golo posjedovanje vlasti.