U bosanskim narodnim govorima, hametice, ali i šire na štokavskom arealu, javlja se pokazna riječca nuto, s određenim varijacijama – nut, nu, koja se u standardnom jeziku uglavnom ne upotrebljava, a često se u svijesti moderne kulture smatra manje vrijednom i onim što pripada marginama leksičkog sistema
U bosanskim narodnim govorima, hametice, ali i šire na štokavskom arealu, javlja se pokazna riječca nuto, s određenim varijacijama – nut, nu, koja se u standardnom jeziku uglavnom ne upotrebljava, a često se u svijesti moderne kulture smatra manje vrijednom i onim što pripada marginama leksičkog sistema.
Kao pokazna riječca služi kao izraz čuđenja, s pokazivanjem, išaretom, gestikulacijom na nešto, a što podrazumijeva bliskost u odnosu na govorno lice, npr. “Nuto onog malog”. Ova riječca dolazi u prepoziciji rečenice, a ne dolazi u finalnoj poziciji: *“Onog malog nuto”.
Primjer upotrebe ove riječce može se naći kao potvrda i u književnojezičkoj tradiciji bosanskog jezika, kako to potvrđuju neki primjeri iz Hörmannove zbirke bošnjačke epike: “Nuto našeg cara iz Stambola” (Filip Madžarin i gojeni Halil); ili: “Nuto vidi Marka i čilaša” (Čengić Alibeg i Biserka, šćerka zadarskog bana), ili pak u bosnevijskoj literaturi, iz 18. st. npr. u pjesmi Mula Mustafe Bašeskije: “Nut pogledaj sada tko si / Fani, da si, ti čuo si…”, ili u pjesmi nepoznatog autora, za koju se smatra da je još starija, tj. iz 17. ili pak 16. st.: “Nuto moje čuda i ljute nevolje / Otkad tebe nisam, gospo, vidio…”
Oblik nuto sastoji se iz dviju morfema: nu–to. Morfema nu funkcionira kao uzvik i može stajati samostalno te se u suštini odnosi na značenje koje ima i nuto. Njezino porijeklo veže se za prasl. osnove i u korelaciji je s veznikom no, iako je stariji ie. oblik *nu, koji je potvrđen i u klasičnim jezicima – grčkom i latinskom, a što znači “sada”, kako se to može naći u leksikografiji (valja u tom kontekstu spomenuti eng. now) – kako je to potvrđeno u germanskim jezicima, pa čak i u hetitskom, koji je zabilježen otprilike 2.000 godina p. n. e. Drugi element riječi jeste to – pokazna zamjenica za drugo lice jednine srednjeg roda, koja služi za pojačavanje pokaznosti. Takvo što pokazuju i lične zamjenice u bosanskom jeziku ko i što, koje su se razvile iz prasl. i zabilježene u stsl. jeziku: kъto i čьto, gdje se potvrđuje utjecaj elementa to u formiranju navedenih zamjenica. Može se reći da je oblik nuto na sličan način tvoren, odnosno dodavanjem pokazne zamjenice to na oblik nu. Izvjesno je da je oblik to najprije bio i formalno odvojen od nu, koje su se kasnije spojile formirajući jednu leksemu, tj. nu to > nuto. U Rječniku bosanskog jezika Dž. Jahića ova natuknica definira se kao razgovorna etnološka leksema, a znači “gle, eno, eto”.
Nuto koliko starine čuva ova leksema.
Alen Kalajdžija diplomirao je 2002. godine na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, gdje je magistrirao 2007, a doktorirao 2012. godine. Predavao je kratko u osnovnoj i srednjoj školi, a imao je više angažmana u nastavi bosanskog jezika na univerzitetima u Bosni i Hercegovini i inostranstvu. Objavio je samostalno četiri naučne monografije, dvije naučne knjige u koautorstvu, te jednu zbirku priča i jedan dnevnički putopis. Uz skoro 90 naučnih i stručnih radova te 15-ak kulturalnih kolumni objavio je približno 400 naučnopopularnih pojedinačno koncipiranih jezičkih savjeta o bosanskom jeziku. Na mjestu direktora Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu proveo je dva mandata (2013–2021). Trenutno u Institutu ima izbor u zvanje naučnog savjetnika.
