Prije 55 godina, iranski šah proslavio je 2.500. godišnjicu Perzijskog carstva apsurdno raskošnom svečanošću koja je trebala najaviti novo zlatno doba. Rasipništvo se, međutim, pretvorilo u fatalnu grešku koju su njegovi neprijatelji iskoristili protiv njega

Ko se razumije u francuska vina, neka zamisli ovaj niz: Moët 1911, Vin Nature de la Champagne, Château de Saran, Château Haut-Brion Blanc, Château Lafite-Rothschild 1945, Musigny Comte de Vogüé 1945, Dom Pérignon Rosé 1959, Cuvée Ravissine i Cognac Prince Eugène Réserve des Caves Maxim's.

Čak 2.500 boca iz ove fascinantne kolekcije pripremljeno je za 600 zvanica, što je prosjek od četiri boce po osobi, na banketu održanom 14. oktobra 1971. godine povodom 2.500. godišnjice Perzijskog carstva, koji je šah Mohammad Reza Pahlavi organizirao pored ruševina carske prijestolnice Persepolisa.

Bila je to najrazuzdanija zabava 20. stoljeća, pompezno lansiranje nove svjetske sile i ujedno prvi ekser u kovčegu monarhije. U februaru 1979. šah i njegova porodica napustili su Iran u dva aviona, čime je započela era Islamske Republike, države koja se ove godine sukobila i preživjela pritiske Sjedinjenih Američkih Država i Izraela. Čudna spona uzroka i posljedica vodila je direktno iz Persepolisa u tu konačnu katastrofu.

Svečanost iz 1971. godine zauzima važno mjesto u “Persepolisu”, najpoznatijem djelu nedavno preminule Marjane Satrapi. Ipak, druga dva teksta pedantnije objašnjavaju istoriju tog beskrajnog i apsurdnog luksuza. S jedne strane to je “Kralj kraljeva” Scotta Andersona, historija iranske revolucije sa rječitim podnaslovom “Arogancija, obmana i katastrofalne greške”, dok je drugi izvor studija “Proslava u Persepolisu” iranologa Martina Clarka i Michaela Stevensona, objavljena 2008. godine uz kolekciju nadrealnih fotografija koje prikazuju kostime, svečane haljine, noćne šetnje pustinjom i karavane limuzina.

Na jednoj od fotografija, gospoda u frakovima i dame u dugim haljinama sjede za stolom koji krivuda pod šatorima u ogromnom prostoru dekoriranom pariskim motivima. To su, bez sumnje, onih 600 gostiju od 14. oktobra koji su na raspolaganju imali 2.500 boca arhivskog vina. Njihov jelovnik ostao je zabilježen: prepeličja jaja punjena sivim kavijarom, pečena ćurka s tartufima, janjetina i voće u portu.

Mohammad Reza Pahlavi tog je oktobra punio 53 godine, dok je njegova treća supruga, Farah Pahlavi, baš 14. oktobra slavila 33. rođendan. Prvi dio Rezine vladavine bio je izuzetno nesiguran. Njegov otac, prvi kralj iz dinastije Pahlavi, tokom Drugog svjetskog rata se priklonio Njemačkoj, zbog čega su ga savezničke sile svrgnule i na tron postavile sina kojem su pripisivale slab karakter.

Drugi monarh dinastije Pahlavi morao se boriti za lični ugled, stvarnu nezavisnost zemlje i protiv sovjetskog uticaja. Njegov pogled na svijet bio je pun kontradikcija: šah je istovremeno bio ubijeđeni nacionalista i strastveni poštovalac Zapada, apsolutni monarh iz 18. stoljeća i zaljubljenik u tehnologiju i modernost koji je sam pilotirao avionima i investirao u savremenu umjetnost. Godine 1953. jedva je preživio državni udar iza kojeg su stajali Amerikanci i Britanci, izazvan njegovom namjerom da nacionalizira naftnu industriju.

Do 1968. godine šah je uspio sprati to poniženje. Velika Britanija je razmontirala svoje kolonijalne baze u regiji, a Sjedinjene Države su izabrale Iran za svog novog glavnog saveznika na Bliskom istoku. Iranska vojska dobila je najsavremeniju tehnologiju, Pahlavijeva moć postala je nedodirljiva, a zemlja je ušla u ciklus snažne ekspanzije i ekonomskog rasta. Proslava 2.500 godina Perzijskog carstva trebala je simbolizirati uspjeh kraljevog projekta i osigurati mu ravnopravan glas na globalnoj sceni.

“Znala sam da će to biti katastrofa. Od trenutka kada sam se uključila znala sam to, ali bilo je prekasno. Jedino što smo mogli učiniti bilo je da pokušamo smanjiti štetu, ali čak je i za to bilo prekasno”, objasnila je Farah Pahlavi svoju ulogu u organizaciji u Andersonovoj knjizi. U njoj se navodi da je gotovo narušila zdravlje organizujući svečanost, živeći u to vrijeme na sedativima i cigaretama. Uz pomoć premijera Asadollaha Alama, jedinog čovjeka koji se usuđivao kralju reći istinu, borila se s teško shvatljivim delirijumom veličine.

Svečanost se, ukratko, sastojala od toga da se iz Francuske vojnim avionima dopremi 60 montažnih objekata i postavi u park čempresa posađenih u polupustinjskoj stepi, odmah pored ruševina Persepolisa. Ti bungalovi bili su izuzetno složen inženjerski poduhvat. Izvana su bili presvučeni kožom kako bi ličili na pustinjske šatore, ali su iznutra bili klimatizirani, opremljeni kristalnim lusterima, telefonima, dvjema sobama, dnevnim boravkom i prostorijom za poslugu. Bili su raspoređeni u pet krakova u obliku zvijezde koji su vodili ka najvećem bungalovu, namijenjenom iranskom kraljevskom paru.

Bilo je tu još ekstravagancija. Sadnja čempresa u kamenjaru Persepolisa uspjela je, o čemu svjedoči podatak da je taj šumarak preživio do danas. Znatno je maglovitija priča o 50.000 ptica dopremljenih u park kako bi cvrkutale. Neki izvori tvrde da su se ptice prilagodile, dok drugi navode da su pobjegle ili uginule. Zabilježeno je i postavljanje zaštitnog pojasa od otrova kojim su bungalovi branjeni od škorpija, zmija i guštera, a prema Andersonu, uginule životinje odvožene su kamionima od pet tona.

Hrana i posluga takođe su stigle iz Pariza, iz čuvenog restorana “Maxim's”, koji je zatvorio vrata na dvije sedmice kako bi sve resurse podredio ovoj zabavi, prebacivši u Iran 165 zaposlenika. Unutrašnje uređenje povjereno je kući “Maison Jansen”, čiji je izbor bio eklektičan sklop stilova Luja XVI i dizajna sredine vijeka. Orson Welles bio je prisutan kako bi snimio dokumentarni film “Plamen Perzije”, dok je suđe stiglo iz Limogesa i Havilanda, stolnjaci od Porthaulta, a frizeri iz pariskih salona Carita i Alexandre. Kompozitor Iannis Xenakis, ikona kontrakulture iz 1968. godine, osmislio je svjetlosni i elektronski muzički spektakl nakon banketa. Održan je i kongres istorijara te izložbe o istoriji Perzije širom svijeta, ali toga se danas rijetko ko sjeća.

Sutradan je uslijedila vojna parada koja je predstavljala dvosatni prikaz historije Irana, sa 2.000 učesnika, 700 konja, 20 bivola i tri motorizovane makete brodova. Statistima je naređeno da mjesec dana puste brade kako bi ličili na vojnike Kira Velikog. U Wellesovom filmu ostali su zabilježeni snimci kulminacije parade: kralj u svečanoj uniformi, koju je sašio pariski Lanvin, korača ka grobnici prvog perzijskog kralja, dok korak iza njega idu kraljica Farah i njihov najstariji sin Reza Cirus.

U svom govoru, šah se obratio osnivaču carstva kroz dvijepolmilenijsku istoriju, poručivši mu da se trenutak slave vratio. Pojedini gosti su kasnije komentirali da je čitava manifestacija bila fascinantna, ali donekle zamorna.

Lista zvanica bila je impresivna: maršal Josip Broz Tito, Nicolae Ceaușescu, Todor Živkov, Léopold Sédar Senghor, Ferdinand i Imelda Marcos, Haile Selassie, kraljevi Belgije, Danske, Norveške, Jordana i Grčke, te princ Juan Carlos od Španije. Ono što je pokvarilo utisak bili su uočljivi izostanci. Richard Nixon je izbjegao dolazak i poslao potpredsjednika Spiru Agnewa, dok je britanska kraljica Elizabeta II poslala supruga Philipa i kćerku Annu, nakon što je u internom izvještaju upozorena da je skup potencijalno nebezbjedan i politički nedoličan.

Britanski izvještaji bili su u pravu kada je riječ o nedoličnosti: velika proslava kralja kraljeva ostavila je gorak ukus zbog nezapamćenog rasipništva. Tačni troškovi nikada nisu pouzdano utvrđeni. Organizatori su tvrdili da je utrošeno 20 miliona dolara, što odgovara vrijednosti od oko 140 miliona dolara u današnjem novcu, dok su kritičari tu cifru množili sa 25, tvrdeći da je utrošeno 500 miliona dolara, odnosno oko 3,5 milijardi današnjih dolara.

Iako je Iran 1971. godine bilježio brz ekonomski rast zahvaljujući skoku cijena nafte, stope nejednakosti bile su zastrašujuće, pa je bilo nemoguće da srednja klasa ne ostane šokirana. Kada su godinama kasnije šaha pitali o tom derneku, odgovorio je: “Šta ste očekivali da uradim? Da godišnjicu proslavim dijeleći hljeb i rotkvice?”

Za mnoge Irance spektakl je bio paradoksalno ponižavajući. Kraljica Farah u Andersonovoj knjigi objašnjava: “Kada sam vidjela film Orsona Wellesa, pomislila sam: gdje su ovdje Iranci?” Sav luksuz bio je uvezen, kao da nova svjetska sila sa svojom milenijskom istorijom nije imala ništa dostojno da ponudi svojim gostima za jelo i piće.

Dodatna uvreda bila je koncepcija same parade od 15. oktobra, koja je prikazala istoriju skrojenu isključivo po kraljevoj mjeri. Bilo je tu mjesta za Sasanide, Ahemenide, Parte, Seleukide grčkog porijekla, Međane i turske Safavide, za sve narode koji su se uljevai u historiju Perzije osim za Arape koji su u zemlju donijeli islam. Šah je želio predstaviti sebe kao direktnog nasljednika Kira Velikog, zoroatrijskog kralja, a svoju zemlju kao sekularnu naciju okrenutu nauci i znanju. Mnogi iranski muslimani bili su bijesni zbog takvog narativa. Ruhollah Homeini, stari kraljev neprijatelj koji je tada boravio u izgnanstvu u Iraku, iskoristio je to nezadovoljstvo i lansirao tvrdnju da je proslavu organizovao Izrael.

I u inozemnoj štampi bilo je ironičnih komentara na račun skupa “skorojevića”. Kralj, koji je s proslave otišao zadovoljan, zabilježio je te kritike. Samo šest sedmica kasnije, njegova vojska okupirala je nenaseljena ostrva Tumb u Perzijskom zalivu, oko kojih se sporila s Emiratima, primijenivši klasičnu politiku skretanja pažnje s domaćih problema.

Preostaje još epilog. Iranska ekonomija imala je najbolju godinu 1973, nakon što je cijena nafte četverostruko porasla. Upravljanje tim bogatstvom pretvorilo se u katastrofu i na svoj način repriziralo teme iz Persepolisa: inflaciju, rasipništvo, korupciju, nejednakost i strano uplitanje. Godine 1975. Pahlavijevi su slavili godišnjicu svoje dinastije, a kraljica Farah već je tada uočila potpunu otuđenost naroda od svojih vladara.

Do 1976. Iran se ponovo morao zaduživati uprkos ogromnim prihodima od nafte, da bi 1978. godine započela Islamska revolucija, kao rezultat niza pogrešnih procjena, prirodnih tragedija i neshvatljivih saveza između šiitskih rigorista i ljevičarskih demokrata. Kada su Pahlavijevi konačno napustili Iran, konstrukcije bungalova i dalje su stajale pored čempresa i ruševina Persepolisa. Vojska je taj prostor koristila nekoliko godina, a zatim ga napustila.

Među novim vladarima bilo je i vjerskih vođa koji su predlagali da se ti ostaci, pa čak i sama istorijska citadela koju je sagradio kralj Darije I, sravne sa zemljom, ali za to ipak nisu imali dovoljno podrške.

IZVOR: El Mundo, Bosna.hr