U Kozarskoj Dubici svečano je otvoreno turbe kapetana Džafer-bega Cerića, jednog od najznačajnijih dubičkih kapetana i istaknute historijske ličnosti ovog kraja. Svečanosti su prisustvovali brojni vjernici, predstavnici Islamske zajednice, gosti i zvanice, među kojima i banjalučki muftija Ismail-ef. Smajlović

Svaka historijska epoha ima svoje prelomne tačke, one udarne i potresne trenutke u kojima se ne odlučuje samo o sudbini jedne političke uprave ili vojne posade, nego o fizičkom opstanku čitavog jednog naroda i prostora. Za Bosansku Krajinu, a naročito za donji tok rijeke Une, ta tačka bilo je 18. stoljeće, obilježeno neprekidnim ratnim požarima, graničnim čarkama i općom nestabilnošću.

Među utvrdama koje su u tom vremenu nosile teret odbrane Bosanskog ejaleta, današnja Kozarska a nekadašnja Bosanska Dubica zauzimala je posebno, izuzetno opasno mjesto. Na toj kapiji Krajine, gdje su se spajali i sukobljavali osmanski i habsburški vojno-politički usresi, stajala je Dubička kapetanija, a na njenom čelu u najtežim danima njenog postojanja bio je kapetan Džafer-beg Cerić.

Povoda za ponovno otvaranje ove historijske stranice i detaljno iščitavanje njene historijske pozadine ima više, a svi se susreću na istom mjestu, u Bećirevića starom mezaristanu u Bosanskoj Dubici. Ovih je dana svečano otvoreno obnovljeno turbe kapetana Džafer-bega Cerića, uz prisustvo predstavnika Islamske zajednice predvođenih banjalučkim muftijom Ismail-ef. Smajlovićem.

U isto je vrijeme promoviran zbornik radova „Tragovima prošlosti minulog razdoblja – Bosanska Dubica kroz vrijeme“, urednika dr. sc. Sedada Bešlije i Lorensa Kugića, u izdanju Safeta Beganovića, što nisu samo lokalni vjerski i kulturni događaji. Radi se o prvorazrednom činu obnove kolektivne memorije, vraćanju iz zaborava jednog od najistaknutijih krajiških prvaka s kraja 18. i početka 19. stoljeća.

Prije dvije godine, historičar Nermin Nerko Fazlić identificirao je u arhivskim fondovima u Beču ključne historijske podatke o lokaciji i značaju kapetanovog groba, što je potom potvrdio i istraživač Enes Vojniković. Rad na terenu, međutim, zahtijevao je probijanje kroz višedecenijski zaborav, nišan kapetana Cerića pronađen je potpuno zarastao u gustišu i žbunju starog mezaristana. Pokrenuta je opsežna akcija uređivanja i ograđivanja prostora, koju je podržalo Federalno ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica, uz svesrdan angažman lokalnih džematlija.

Prilikom izrade arhitektonskog rješenja i prijedloga izgleda turbeta, stručnjaci i obnavljači oslanjali su se direktno na historijske zapise iz kapitalnog djela Kapetanije u Bosni i Hercegovini historičara Hamdije Kreševljakovića. Time je zaokružen proces u kojem je arhivska dokumentacija pretočena u vidljivi, kameni spomenik krajolske odbrane.

Da bi se u potpunosti razumjela težina figure Džafer-bega Cerića, neophodno je zaroniti u historijske dubine Bosanske Krajine i shvatiti porijeklo porodice iz koje je ponikao, kao i geopolitički okvir u kojem je djelovao.

Dubička kapetanija spada među najstarije vojno-upravne jedinice ove vrste u Bosanskom ejaletu. Predjeli oko Dubice prvi put se u pisanim dokumentima spominju još 1258. godine, kada je grad bio sjedište istoimene županije. Osmanlije zauzimaju dubičku tvrđavu 1538. godine. Zbog svog izuzetnog geostrateškog položaja na samoj rijeci Uni, grad je tokom narednih stoljeća bio izložen strahovitim udarima habsburških armija. Od Velikog rata (1683–1699), preko sukoba u doba Karla VI, pa sve do Dubičkog rata (1788–1791), Dubica je u nekoliko navrata padala pod austrijsku vlast, zbirno, više od četiri decenije gradom su upravljale bečke vojne komande, dok su se lokalne osmanske posade povlačile u unutrašnjost, čekajući priliku za povratak.

U najranijem periodu postojanja kapetanije, od početka 17. stoljeća pa sve do kraja Velikog rata, kapetansku čast u Dubici vršila je starosjedilačka porodica Šerić. Međutim, u haotičnim zbivanjima s kraja 17. stoljeća, kada je tadašnji kapetan Šerić sa svojom posadom otišao u pomoć napadnutoj Kostajnici, trupe iz Siska iskoristile su prazninu i zauzele Dubicu. Zbog ove procjene i samovoljnog napuštanja utvrde, centralne vlasti oduzele su kapetansko dostojanstvo porodici Šerić. Nakon Beogradskog mira 1739. godine i stabilizacije granice na rijekama Savi i Uni, upravljanje Dubičkom kapetanijom preuzima porodica Cerić.

Prema historiografskim istraživanjima i porodičnim predanjima, Cerići vode porijeklo od starog slavonskog plemstva. Nakon sloma osmanske vlasti u Slavoniji i Mađarskoj krajem 17. stoljeća i masovnog egzodusa muslimanskog stanovništva, Cerići se povlače preko Save i Drave u Bosnu. Prvo njihovo stanište bio je Donji Vakuf, odakle brzo prelaze u Bosanski Novi, grad koji će postati glavno porodično gnijezdo ove begovske loze. Iz Bosanskog Novog, Cerići se grane i preuzimaju kapetanske dužnosti širom Krajine, u Kamengradu (Starom Majdanu) i u Bosanskoj Dubici.

Prvi po imenu poznati Cerić na čelu Dubičke kapetanije bio je Omer-beg Cerić. Njegovo imenovanje spominje se u pismu bosanskog vezira Hadži Muhameda iz augusta 1742. godine, upućenom zagrebačkom biskupu Jurju Branjugu, a u vezi s radom mješovite granične komisije u Kostajnici za rješavanje sporova, razmjenu sužnjeva i predaju adarskih otoka na Strugi. Omer-beg je imao izuzetno težak zadatak da kapetaniju, koja je praktično uništena tokom dugogodišnjih ratova i okupacija, podigne iz pepela i organizuje iz temelja.

Nakon njegove smrti, prema kućnom predanju, pokopan je na Seferovića mezarluku u Dubici. U službenim dokumentima spominje se i Bahtijar Alija, koji je prema muhuru postao kapetan 1189. (1775) godine, no porodična tradicija kao direktnog Omer-begovog nasljednika i najznačajnijeg kapetana te epohe pamti njegovog sina, Džafer-bega Cerića.

Uprava kapetana Džafer-bega Cerića poklopila se s jednim od najdramatičnijih ratnih sukoba na prostoru Jugoistočne Evrope u 18. stoljeću, Dubičkim ratom (1788–1791), u kojem su Habsburška Monarhija i Rusko Carstvo udruženim snagama pokušali zadati odlučujući udarac Osmanskom Carstvu.

Pred početak ratnih operacija, austrijski car Josip II uputio je manifest stanovništvu Bosanskog ejaleta. Pravoslavnom stanovništvu obećavao je privilegije i pozivao ih da se priklone njegovoj vojsci, dok je muslimanima nudio garancije lične i imovinske sigurnosti ukoliko se suzdrže od oružanog otpora. Međutim, Krajišnici su dobro znali šta znači gubitak vlastite zemlje. Kada je devetog februara 1788. godine habsburška vojska izvršila opći napad na sve pogranične utvrde od Save do Like, dočekao ih je beskompromisan i žestok otpor.

Književna i historijska hronika Halida Kadrića, u djelu „Kobno raspuće“, vjerno oslikava atmosferu i brutalnost borbi koje su se vodile oko dubičkih zidina pod komandom Džafer-bega Cerića. Ratne operacije otpočele su u najtežim zimskim uslovima. Dok su habsburške trupe, podržane dobrovoljačkim odredima, napadale Drežnik, Novi, Ostrožac i Gradišku, glavnina udara na zapadnom pravcu usmjerena je upravo na Dubicu.

U proljeće 1788. godine, napadi postaju sve silovitiji. Sredinom marta, sam austrijski car Josip II dolazi na položaje oko Dubice kako bi lično nadgledao pripreme i podigao moral svojim trupama, uvidjevši da otpor Bošnjaka neće biti slomljen bez angažovanja najviših vojnih resursa. Za zapovjednika austrijske ordije na tom sektoru postavljen je knez Karlo Lihtenštajn (Karl von Liechtenstein). S druge strane, braniteljima u dubičkoj tvrđavi stizale su pomoći od komšijskih kapetana, poput ostrožačkog kapetana Ibrahim-bega Beširevića i njegovog nasljednika Mehmed-bega, no osnovni teret organizacije odbrane ležao je na dubičkoj posadi i njenom zapovjedniku Džafer-begu.

Sredinom aprila 1788. godine, austrijske trupe kod Cerovljana i Slabinje prelaze rijeku Unu i otpočinju potpunu opsadu Dubice. Džafer-beg Cerić donosi stratešku i tešku odluku: svo civilno stanovništvo, žene, djecu i starce, sklanja unutar zidina tvrđave. Kako bi onemogućio napadačima da pronađu zaklon i kako bi očistio brisani prostor oko utvrde, nalaže da se sve kuće izvan gradskih zidina poruše, a drvene grede i daske prenesu u tvrđavu za izgradnju barikada i ojačanje bedema.

Opsada je prerasla u teški pakao. Austrijska artiljerija, znatno nadmoćnija u broju i kalibru topova, danonoćno je zasipala branjeni prostor. Bedemi su pucali, a unutar tvrđave ginuli su i vojnici i civili. Posebno potresne stranice historije govore o dubičkim ženama koje su u krvavim haljinama, pod neprekidnom paljbom, povijale ranjenike, čistile rane i dijelile posljednje zalihe vode. Knez Lihtenštajn u dva navrata šalje pozive na predaju, no Džafer-beg Cerić, uz podršku vojnog starješinstva i izaslanika bosanskog valije Bećir-paše, te ponude bezrazložno odbija.

Krajem aprila 1788. godine, kada su Austrijanci krenuli u opći juriš, branitelji izlijeću iz tvrđave i dočekuju napadače prsa u prsa. Između zidina i obale Une vodila se po život opasna, bliska borba sabljama i noževima. U tim dramatičnim trenucima, kada je brojčano tri puta nadmoćniji neprijatelj počeo pritiskati odbranu, na bojište stiže pojačanje od osam hiljada janjičara i spahija iz unutrašnjosti Ejaleta, što privremeno primorava austrijske snage na uzmak.

Međutim, opsada se rastegnula na čitavo ljeto. Nezadovoljan zastojem, car Josip II smjenjuje kneza Lihtenštajna i na njegovo mjesto postavlja proslavljenog feldmaršala Gedeona Laudona (Gideon von Laudon). Sa druge strane, osmanska centralna vlast, opterećena borbama na drugim frontovima, nije mogla poslati adekvatna pojačanja.

Odlučujući čin tragedije odigrao se u noći između 22. i 23. augusta 1788. godine. Feldmaršal Laudon naređuje masovno bombardovanje zapaljivim kuglama. Budući da su objekti unutar utvrde bili sagrađeni pretežno od hrastovine, požar je u nekoliko sati usisao čitavu tvrđavu. Branitelji su plamen gasili golim rukama pod gustim pljuskom topovskih zrna. Kameni bedemi su se obrušili, zalihe hrane i municije su potpuno nestale, a unutar zidina gušili su se preživjeli civili, žena i djeca. U toj bitki i sam kapetan Džafer-beg Cerić teško je ranjen u pleća.

Uvjerivši se da je dalji otpor fizički nemoguć i da nastavak borbe vodi direktno u masovni pokolj nejači, Džafer-beg Cerić šalje pregovarača feldmaršalu Laudonu. Njegov prvi zahtjev bio je usmjeren isključivo na spašavanje stanovništva: tražio je slobodan prolaz za civile, starce, žene i djecu iz zapaljenog grada. Laudon prihvata uslove. Nakon što su preživjele porodice pod suzama napustile zgarište, preostala vojna posada položila je oružje.

U znak dubokog poštovanja prema zadivljujućem i herojskom otporu koji je trajao punih šest mjeseci, feldmaršal Laudon učinio je rijedak vojnički gest, dozvolio je Džafer-begu Ceriću i ostalim oficirima da zadrže svoje lično naoružanje. Sutradan, dok je provala oblaka gasila preostale ruševine Dubice, historija je zabilježila pad grada, ali i vojnički moralni trijumf njegovih branitelja.

Nakon okončanja Dubičkog rata i konačnog vraćanja Dubice u sastav Osmanskog Carstva Svištovskim mirom, Džafer-beg Cerić nastavio je obnašati funkciju kapetana i obnavljati razrušenu kapetaniju.

U arhivskim izvorima sačuvani su precizni podaci o njegovom administrativnom i društveno-ekonomskom statusu. Kapetani su po pravilu bili zapovjednici prvog konjaničkog ili pješadijskog džemata u svojoj kapetaniji. Iz carskog berata datiranog s kraja mjeseca zilhidže 1221. godine (prva dekada marta 1807.), vidi se da je Džafer-beg Cerić imao titulu age prvog džemata azebana (gradske pješadije). Do tog perioda njegova dnevna plata iznosila je 43 akče, ali je navedenim beratom njegov džemat proširen na 60 azebana, pri čemu je kapetanu dnevna plata povećana na izdašnih 150 akči.

Također, iz potvrde gradiškog dizdara Muhameda iz maja 1805. godine (27. ševval 1219.), saznaje se da je Džafer-beg držao pod zakup određene državne prihode (filuriju) iz kojih se finansirala plata gradskog dizdara. Kapetan Džafer-beg bio je i značajan zemljoposjednik. Godine 1811. kupio je od Mula-Alije trećinu naslijeđenog imanja u čiflucima, njivama i jednoj kući u samom gradu Dubici za iznos od 1000 groša.

Prema podacima habsburškog generala Simbschena iz tog vremena, koji se poklapaju s porodičnim predanjima, Džafer-beg je bio rođeni brat novskog kapetana Mustaj-bega Cerića, što svjedoči o snažnoj porodičnoj mreži koja je kontrolisala ključne vojne tačke na Uni. Džafer-beg je bio oženjen iz ugledne begovske porodice Filipović iz Ključa.

Pred kraj života, Džafer-beg Cerić učinio je potez koji će dirketno povezati njegovu historijsku ulogu s današnjim vremenom. Vlastitim novcem kupio je komad zemlje u Dubici i uvakufio ga u svrhu mezaristana za potrebe lokalne zajednice. Na tom mjestu, poznatom u narodu kao Bećirevića mezaristan (koji je kasnije pripao gradskoj džamiji), kapetan Džafer-beg bio je prvi koji je ukopan nakon što je preselio na ahiret 1234. hidžretske godine (1818/1819).

Njegov sin, Mustaj-beg Cerić, naslijedio je kapetansku čast. Bio je oženjen iz porodice Mulabegović (Begović) iz Dervente. Međutim, njegova uprava bila je izuzetno kratkog vijeka, preselio je vrlo mlad 1242. hidžretske godine (1826) i ukopan je odmah uz svog oca Džafer-bega. Smrću Mustaj-bega Cerića u potpunosti se u muškoj lozi ugasila dubička grana porodice Cerić. Iza njega su ostale stara majka (iz porodice Filipović), supruga i dvije kćerke, Dževahira (zvana Emina) i Fatima.

Dužnost dubičkog kapetana preuzima Mustaj-begov amidžić (stric) Mehmed-beg Cerić. On čini nesvakidašnji potez spajanja porodičnih imanja i uticaja: kao udovac, ženi se udovicom svog prethodnika Mustaj-bega, dok svoja dva sina iz prvog braka (Sulejman-bega i Paša-bega) ženi s Mustaj-begovim kćerkama Dževahirom i Fatimom. Mehmed-beg Cerić (kasnije poznat kao Hadži Mehmed-beg, nakon što je 1846. obavio hadž) bio je posljednji dubički kapetan i prvi muselim grada. Upravljao je Dubicom u izuzetno burnim vremenima pokreta Husein-kapetana Gradaščevića (tijekom kojeg je ostao lojalan sultanu) te je preživio reforme i ukidanje kapetanija 1835. godine, sve do svoje smrti 1869. godine.

Uticaj porodice Cerić i njihovo duboko naslijeđe na dubičkom prostoru ostali su vidljivi i decenijama nakon ukidanja kapetanija, sve do ulaska Austrougarske u Bosnu i Hercegovinu 1878. godine.

Prema podacima koje je historičar dr. Husnija Kamberović obradio u radu „Begovski zemljišni posjedi u BiH od 1878. do 1918. godine“, krajem 19. i početkom 20. stoljeća na području dubičkog kotara nalazilo se sedam dominantnih begovskih porodica: Šerići, Avdagići, Cerići, Džinići, Hadžiselimovići, Ibrahimbegovići i Kulenovići. Ove porodice kontrolisale su ukupno 34.954 dunuma obradive i neobradive zemlje.

Potočni potomci Mehmed-bega i dubičke grane Cerića posjedovali su hiljade dunuma zemlje i desetine kmetskih selišta na širem području Dubice. Među njima se posebno isticao Ferhat-beg Cerić koji je držao selišta u Rakovici i Vojskovi, dok je Hrustan-beg posjedovao imanja u Verijama i Međeđi. Najveće posjede kontrolisao je Ahmed-beg Cerić sa više od šest hiljada dunuma zemlje raspoređenih u Parnicama, Međuvođu, Rakovici i Bijakovcu, dok je Ibrahim-beg zajedno s braćom pred austrougarskim sudovima vodio dugotrajne sporove dokazujući vlasništvo nad više od dvanaest hiljada dunuma šume na Kozari.

Ulazak nove, zapadne administracije donio je teške pravne i ekonomske lomove za tradicionalno plemstvo. Izuzetno je potresno pismo koje je Hasan-beg Cerić (sin Paša-bega i unuk Mehmed-bega) uputio austrijskim vlastima 1881. godine, protestujući zbog oduzimanja šume Rakovica. U tom pismu Hasan-beg cinično i s dubokim bolom podsjeća vlasti na carev proglas o nepovredivosti privatnog posjeda, navodeći: „Ne marim nikako više ni živjeti, a kamoli u mojoj domovini ostati, gdje ne znam je li onaj komadić kruha kojeg sam s velikom mukom krvavo stekao moj. Drugi dom ću tražiti, gdje ništa neću imati, ali mi niko ništa neće ni zahtijevati.“ Ove riječi slikovito svjedoče o krajnjem sumraku jednog feudalnog i vojničkog staleža koji je stoljećima nosio odbranu granice, a koji se u novom pravnom i ekonomskom poretku našao potisnut i razvlašten.

Podizanje i svečano otvorenje Turbeta kapetana Džafer-bega Cerića u Bosanskoj Dubici stoga predstavlja čin koji prevazilazi lokalne okvire. Ono je spomenik jednom vremenu u kojem se na granici svjetova čuvala gola egzistencija, ali i opomena protiv zaborava. Kapetan Džafer-beg Cerić,  ranjenik iz Dubičkog rata, zaštitnik civila, vakif i ratnik, ponovo je dobio dostojanstveno mjesto u historijskoj mapi Bosne i Hercegovine. Njegovo turbe u Dubici ostaje permanentni kameni i duhovni biljeg o ljudima koji su na obalama Une stajali onda kada je bilo najteže, ostavljajući iza sebe zadužbine i tragove koje ni stoljeća zaborava nisu uspjela zbrisati.